Jedan podmeće i huška protiv političkih protivnika, drugi je sumnjivo petljao s doktoratom, treći pjevao ustaške pjesme, četvrti antisemitski prijetio čovjeku u Splitu jer je Židov ... Iz kampanje za drugi krug u Zagrebu i Splitu vidi se do koje je mjere hrvatska politika onečišćena talozima političke perfidije i ekstremno desnih resantimana: čak i kandidatima navodnog centra, oštro suprotstavljenima HDZ-u, iz ormara ispadaju kosti s istruljelim nacističkim povezom na rukavu ... Na toj se crnoj pozadini još jasnije ocrtava blistava razlika koju Zeleno-lijeva koalicija Tomislava Tomaševića unosi u hrvatsku politiku, ali i odgovornost koju će uprtiti na pleća ako u nedjelju osvoji vlast u Zagrebu.

O ostalima, sve se dosad zna. Domovinski pokret Miroslava Škore u posljednja je dva tjedna u hrvatsku politiku vratio već gotovo zaboravljeni okus nelagode i prijetnje kakav su, u drugoj polovini devedesetih, nosili izbori na kojima je, pošto-poto, imao pobijediti HDZ. Mlađi se ljudi i ne sjećaju kako je to izgledalo kada je satnik Hrvatske vojske Tomislav Brzović, pripadnik Hrvatskog gardijskog zdruga koji je štitio Franju Tuđmana, na predizbornom skupu u Puli 1997. gotovo ubio Vladu Gotovca, odalamivši ga po čelu kopčom vojnog opasača tako da je Gotovac pao u krvi. Pri tom je Brzović klicao Paveliću i prijetio kako će sve pobiti.

Što bi tek bilo da je Škoro ostao u HDZ-u (FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić)

Kada se ima na umu da je u Hrvatskoj i takva atmosfera posve moguća – sjetimo se samo ne tako davnog šatora i plinskih boca usred Zagreba – postaje jasno da je sreća u nesreći Škorine kampanje u tome što pjevač iz Osijeka više nije u HDZ-u, pa mu je stranka uskratila potporu braniteljskih udruga – jer da je drugačije, bolje je ni ne zamišljati kako bi sve to moglo izgledati. Premda, dakako, nema jamstva da poslije izbora, ako Tomašević uistinu preuzme vlast, pred zgradom gradske uprave u Zagrebu neće niknuti kakva sivomaslinasta tenda – pa bar za to, dobro se sjećamo, nije potreban nikakav vehementni povod, osim procjene organizatora da je, eto, kucnuo čas.

Slučaj Vice Mihanovića ne zrači opasnošću fizičkog obračuna, ali svakako predstavlja intelektualno nasilje. Čak i da nije prepisao dijelove svoga doktorata – a novinar Vladimir Matijanić uvjerljivo je argumentirao da jest – nepismeni i nesuvisli dijelovi njegova rada dosad citirani u medijima bili bi i više nego dovoljni da to djelo bude temeljito preispitano, ako ne i povučeno; to zna svatko tko je kod ozbiljnih sveučilišnih profesora ikada pisao ikakav, makar i seminarski, akademski rad.

Slučaj Vice Mihanovića pokazuje da je vladajućoj stranci uvijek i prije svega važna vlast (FOTO: HINA/Mario Strmotić)

No, od toga naravno ništa: Mihanović, umjesto da sam zatraži provjeru doktorata te povuče bar i najbezbolnije konzekvence, prijeti tužbom novinaru i osobno ga vrijeđa, sud naziva mjestom na kojemu se takve stvari rješavaju, i uporno ponavlja što svatko vidi da nije istina. I dakako, u oprobanoj maniri HDZ-a podržava ga premijer Andrej Plenković, potvrđujući još jednom kako je vladajućoj stranci uvijek i prije svega važna vlast, a kriteriji demokratskog i civiliziranog društva da su im – “zna se!” – zadnja rupa na svirali.

Ivica Puljak i Bojan Ivošević, pak, pokazali su se pripadnicima onog sofisticiranijeg sloja koji pravo lice pokazuje tek tri sata poslije ponoći: dok Željko Kerum i HDZ, njihovi navodni nepomirljivi politički neprijatelji, tompsonijade pjevaju uvijek i svugdje, takva će ih gospoda zapjevati tek kasno noću, kad piće i umor popusti građanske kočnice. Puljku su tako isplivale snimke kako pjeva ustaške, a Ivoševiću zapanjujuća prijetnja čovjeku u Splitu zato što je Židov. Obojica su se, istina, skrušeno ispričali, iskazujući jasnu svijest da to što su učinili apsolutno nije prihvatljivo – utoliko za njih ima nade, jer pokazuju da razumiju kako pristojno društvo neke postupke ne može prihvatiti – nikada i nigdje.

Kosturi iz ormara ispadali su i kandidatima centra Bojanu Ivoševići i Ivici Puljaku (FOTO: HINA/Mario Strmotić)

S druge strane, ostaje gorak okus – kako se izrazio Zoran Milanović – “subliminalnih” uvjerenja, ali i pitanje kako će se mogući gradonačelnički dvojac nositi s ekipom splitskih HOS-ovaca, kada se 10. travnja bude trebalo suprotstaviti makabričnoj proslavi kod filoustaškog spomenika na Splitu 3. Dosadašnje najave nisu ohrabrujuće: na pitanje bi li bio spreman HOS-u dodijeliti nagradu grada Splita, Puljak je odgovorio ovako: “Ako dođe takav prijedlog, vidjet ćemo kako će biti”.

Tri opisana primjera – Škorino huškanje, Mihanovićevo znanstveno lakrdijašenje i Puljak-Ivoševićeve filonacističke omaške – karakteristična su sublimacija hrvatskoga javnog i političkog života u protekla tri desetljeća. I zato je pojava Zeleno-lijeve koalicije toliko važna: ona je okupila ljude koji su svemu tome od samih početaka pružali snažan, uporan i dostojanstven otpor. Utoliko točno govore predstavnici Zeleno-lijeve koalicije kada, naizgled propagandistički, tvrde kako donose novo buđenje u hrvatsku politiku: oni su dali politički glas biračima i građanima koji svih ovih godina zdvajaju nad isključivošću, nasilništvom, prostaštvom i samovoljom što ga kolektivistički nacionalizam nužno unosi u politiku. 

Njihovi birači neće im tolerirati greške (FOTO: HINA/Lana Slivar Dominić)

To su iznimno visoki kriteriji. Bivši aktivisti za ljudska prava bili su se spremni suočiti i s fizičkom opasnošću kako bi obranili marginalizirane, vladavinu prava i javna dobra: Rada Borić pomagala je ženama silovanim u ratu; Sandra Benčić pravnim je putem dokazala da ju je tajna služba protuzakonito pratila; Tomislava Tomaševića, zajedno s drugim aktivistima, policija je unosila u marice kad su u zagrebačkoj Varšavskoj ulici prosvjedovali protiv zakulisnih dealova Bandića i Horvatinčića ... To će im nasljeđe određivati i buduće, političke kriterije. Oni neće, kao HDZ i Franjo Tuđman, uzvikom “Imamo Hrvatsku!” smjeti opravdavati svaku zamislivu opačinu koju počine – njihovi im birači, za razliku od HDZ-ovih, neće to dopustiti. I to je važna novost koju donose: uspije li se Zeleno-lijeva koalicija, predvođena s Možemo!, pretvoriti u trajnije ozbiljnu političku snagu u Hrvatskoj, demokratski i opći civilizacijski standardi bitno će se povisiti – a to je ključno što ovoj zemlji treba.

S druge strane, otpor bi baš zato mogao postati sve jači. Ne treba biti zloguki prorok, ali ni okretati glavu od loših mogućnosti, jer ih je Škorina kampanja već najavila: nadajmo se da u Zagrebu nećemo gledati reprize desničarskih pučističkih prijetnji kakvima smo već svjedočili s onim spomenutim zlosretnim šatorom, ili svojedobno – mladi se ni toga ne sjećaju – sa splitskom Rivom, kada je gomila urlala u desetercu, a sva Riva podrhtavala od prijetnji premijeru Ivici Račanu i predsjedniku Stjepanu Mesiću: “Oj Ivice i Stipane, pojest će vas crne vrane...” Tim više što se Možemo! i Zeleno-lijeva koalicija ni po čemu ne mogu uspoređivati s Račanom, pa čak ni s Mesićem: dok su ta dvojica, premda naravno dobronamjerni, vukli svaki svoj teret šurovanja s komunistima i s HDZ-om, Zeleno-lijeva koalicija otvara potpuno novi horizont hrvatskoga javnog života, i istinsku mogućnost suvremene, ekološke, neidentitetske politike, s kakvom ova zemlja nikad još nije imala ozbiljnih iskustava. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Lana Slivar Dominić