Ovogodišnje je hodanje za život u Rijeci, Osijeku, Slavonskom Brodu, Zagrebu i Imotskom ponovno pokazalo i dosege i ograničenja ovoga ambicioznog pokreta. Namjerni „slaviti život“, preuzimajući ikonografiju ljevičarskoga mirotvorstva od prije pola stoljeća, aktivisti/ce su (naglašeno vedro) marširali/e gradovima - u dobroj staroj „flower power“ tradiciji. No, to je preuzimanje starih obrazaca izvedeno na štreberski način, površinskim oponašanjem nekadašnjega gibanja - dakako bez „Siddharthe“ i amsterdamskoga kluba „Paradiso“ (da se o ostalim, manje sretnim, popratnim fenomenima i ne govori). Nije to problem po sebi (dapače: u mnogome takvo je postupanje posve kompatibilno postmodernome duhu vremena) koliko činjenica da je izvornik bio bitno motiviran kontra-kulturnim djelovanjem, kao esencijalna protimba „većinskoj malograđanštini“, dok je ovaj namjeran postići upravo obrnuto - dati glas „ušutkanoj tradicijski orijentiranoj većini“.

Pronoseći poruku o vrijednosti života hodači/ce su upozorili/e na nedvojbeno važan problem, čak iako je kod njih - prema svemu - na djelu jednodimenzionalna priprava atmosfere za zakonske promjene kako bi se pobačaj naprosto zabranio (u idealnome slučaju kao u Poljskoj). Prigovori koji se odnose na nepridržavanje epidemioloških mjera, ili kršenje prijeizborne šutnje, pritom su u osnovi promašeni. Epidemiološke su mjere i tako tumačene (već u iskazima „Stožera“) na izrazito elastičan (dakle: samoponištavajući) način, a prijeizborna je šutnja već dugo u zbilji tek puka floskula. Uostalom, „Hod“ je - i iskazima sive eminencije Željke Markić, a i izborom glazbe - jasno podržao Miroslava Škoru, kojemu, međutim, ni armijski marš ulicama više ne može pomoći u Zagrebu, a u Imotskom ni on ni njegovi uopće nisu kandidati.

Ukratko, pravi problemi koje ovo hodanje zapravo eksplicira nisu okolišne, marginalne naravi; oni se skrivaju u hendikepiranom konceptu čitave priredbe i pokreta koji ju promiče. Nalaze se, naime, u potpunoj nedomišljenosti htijenja iza „Hoda“. Vidi se to (i čuje) čak i u odsutnosti ozbiljnije raščlambe, jer ispod načelno humane geste uporno proviruje ružno naličje. Veselo su „u ime života“ (ali i vjere, Crkve, &td.) šetali i plesali na glazbu autora koji je sama sebe nazvao baš po strojnici (s obzirom na razinu sofisticiranosti, Perkoviću bi, doduše, bolje odgovarala imena poput Schmeissera ili Kalašnjikova - premda je, opet, upitno odgovara li njegova pouzdanost ovim modelima oružja). Kako bilo, „hod za život“ se (opet) gibao u ritmu oružja za masovno ubijanje.

„Hod“ je - i iskazima sive eminencije Željke Markić, a i izborom glazbe - jasno podržao Miroslava Škoru (FOTO: HINA/Damir Senčar)

Rečeni je autor (kojega je „Hod za život“, kao jednoga od uglednika, postavio na sam ulaz u svoju web-stranicu), u skladu sa svojim mirotvornim i humanoidnim imenom, poznat i kao izvođač jedne od dviju najkrvoločnijih pjesama koje su se mogle čuti u Hrvatskoj u posljednjih tridesetak godina (drugu su, nakon pada Vukovara, pjevale bradate protuhe, započinjući s: „Aoj Slobo, šalji nam salate…“). „Jasenovac i Gradiška Stara“, srbožderski bećarac, Thompson je nijekao kao dio svojega „službenog“ repertoara, pa ga onda priznao (opravdavajući to zgroženošću „povratkom komunista na vlast“), pa opet nijekao, no nikada nije - „slaveći život“ - našao motiva iskazati jednostavno zgražanje nad koljačkim pjesmuljkom (a kamoli nad ustašama i NDH).

Riječju, ovo je hodanje, najavljeno kao humanitarna predstava, dospjelo do (moralno-idiotskoga) glavinjanja u kojemu se jedino jasno mogu čuti/vidjeti patriotske odrednice (à la Thompson, demografija, mahanje zastavama i, ponegdje, nogometaši), dok sam „život“ ostaje tek razlikovnom frazom spram „onih drugih“. Ali, i te „nosive“ odrednice već u narednome koraku dospijevaju u ozbiljne poteškoće. Jer, zastupa li se kao neupitna vrijednost „život od začeća do prirodne smrti“ („Sve za život, život ni za što“), jasno se, iako indirektno, kazuje da je temeljna patriotska lozinka posve promašena („Sve za Hrvatsku, Hrvatsku ni za što“). U konsekvencijama se, neosviješteno naravno, implicira da je Vukovar svojevremeno trebalo prepustiti napadačima - jer, ako je život „sve“, Vukovar to nije (i obratno). Oboje se doista ne može imati.

Oni/e, naime, koji/e tvrde da majka nema potpunu ovlast nad plodom u svojem tijelu (te ga ne smije „ubiti“), teško će dokazivati da takvu ovlast (slanja u smrt) imaju zapovjednici nad vojnicima (posebice onima regrutiranima). No, to su već preteška pitanja za plešuće aktiviste za život, a u taktu pjevača nazvanog po oružju masovnog ubijanja; šteta je ponajprije u tomu što njihov (u najboljem slučaju nesuvisli) ples posve sigurno ubija i same pretpostavke za ozbiljnu raspravu o veoma ozbiljnome problemu.

O tom se problemu pak već desetljećima ozbiljno razgovara drugdje u svijetu, dapače posebice u katoličkim zajednicama. Ono što se, od sredine sedamdesetih godina prošloga stoljeća, u tradiciji američke katoličke crkve odista široko primjenjuje kao mogući odgovor na ovu aporiju jest koncept seamless garment of Christ, ili košulja otkana (gr. chiton arrapos; lat. tunica inconsultilis). To je ona košulja koja se prema Bibliji nalazila na Kristu kada su ga vojnici skidali s križa, koja je bila (da budemo u današnjim terminima precizni) bešavna, u jednome komadu (Ivan 19,23). Ona je bila otkana, a ne šivana, te nije imala šavove i zato ju nisu mogli rastrgati (i danas se raspravlja nalazi li se u Trieru ili u Argenteuilu).

"Flower power", sve u skladu s naukom „nove ljevice“ iz sedamdesetih (FOTO: HINA/Damir Senčar)

Po strani od biblijskoga teksta, sintagma se, u ovome kontekstu koristi kao simbolički prikaz pozicijske konzekventnosti jedne interpretacije kršćanskoga morala. Američka je biskupska konferencija prije svega na inicijativu tadašnjega kardinala Chicaga, Josepha Bernardina, zastupala stajalište, kako oni kažu, konzekventnoga, posljedično promišljenog, dakle: doslovce bešavnoga stava spram života. Ovo je stajalište, neprestance iznova, na dnevno prikupljanome empirijskome i teorijskom materijalu propitivano kroz nekoliko ključnih djela oduzimanja života - koja zakonodavstva nekih (u pojedinim slučajevima i mnogih, ili čak svih) država u danim okolnostima smatraju nekažnjivima. A to su: 

a) smrtna kazna;

b) pobačaj;

c) eutanazija/medicinski pomognuto samoubojstvo;

d) rat.

Doktrina pritom zahtijeva da se s moralnim argumentima odbije kao dopustivo svako uzimanje života, neovisno o tomu, brani li ga se s humanističkim, ili nacional-patriotskim utemeljenjem. 

Mnogo je ozbiljnih (ponajprije filozofijskih) kritika upućeno i ovom shvaćanju; ono, uostalom, i nije prihvaćeno kao službeno stajalište rimokatoličke vjerske zajednice. No, to je, barem, pozicija koja ne nalijeće na (patriotske i slične) plićake u prvome koraku, pozicija s kojom je moguće raspravljati. Ono pak što hodači imaju u glavi jest puki niz fraza kojima bi se htjelo pomiriti nepomirljivo, kao da realna nepomirljivost moralnih pojmova i nije važna. Važno je, izgleda, politički nametnuti emocionaliziranu sliku ubijanja nevine dječice. 

Činjenica da ni to ne djeluje u dovoljnoj mjeri pokazuje se time što organizatori/ce svojevremenoga referenduma o braku nikada nisu odlučili pokušati i naredni referendumski korak. Pa su se zato prihvatili (simboličke) „ulične gerile“ (opet u skladu s naukom „nove ljevice“ iz sedamdesetih), u kojoj se ne govori o onome što je pravi motiv gibanja, nego se radije proliferiraju sličice sretnoga života s mnogo djece. Za dobro Hrvatske ponajprije (a i same dječice, eventualno). Ozbiljnije promotren, „Hod za život“ se doista iskazuje kao hod po mukama (čak i uz najvedriju popratnu glazbu).

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Damir Senčar