Možemo slobodno reći gdje nastupa Baja MK, tu su srpske zemlje. On je hroničar našeg vremena od 90-ih do danas. Kako su se događaji u Velikoj Srbiji smjenjivali, a ona se smanjivala, tako je mutirala i njegova poezija. Kada Srbija nije ratovala u Hrvatskoj, on je pjevao o Knindžama, Dinari i Kninu. Pošto Srbija nije ratovala u Bosni i Hercegovini on je u svojim pjesmama spominjao srpske „heroje“, prijetio Aliji, pašama i ustašama. Kada su Srbi izgubili sve ratove, pa i onaj na Kosovu, Baja MK se okrenuo egzistencijalizmu, malom čovjeku i svakodnevnim problemima sa kojima se susreće. Od tada u njegovoj poeziji dominiraju žal za rodnim krajem, problemi sa alkoholom, klađenjem i naravno patnjama za neuzvraćenim ljubavima i sl. Sve to je praćeno jednostavnom melodijom i ritmom Roland sintisajzera.

Da se odmah razumijemo, nije da su crnogorski neočetnici za podcijeniti, nije da kakav Putinov major ne prati šta se dešava na južnom Jadranu, ima tu povoda za geostrateška domišljanja i zebnje, ali dok se region bavio Crnom Gorom kao lego kockom, unutra je stasala prva, druga, treća generacija i kucnuo biološki čas da TikTok zajednica dobije svoje novo lice. Nije riječ o političkoj promjeni koliko se radi o biološkoj i tehnološkoj smjeni, logičnom kraju jednog korumpiranog autoritarca i njegove kaste. Kraj je to priče predsjednika i premijera za čije trodecenijske vlade u Crnoj Gori nije izgrađena niti jedna bolnica. Čovjeka koji je pojam države prisvojio, a zatim ponizio do mjere da se građanstvo okrenulo mađijama i popovskoj bradi.

Nakon što je punih trideset godina pomno čuvao sva izbjeglička pisma i razglednice koje su mu poslali mostarske gimnazijske kolegice i kolege ratne 1992. i 1993. godine, glumac zagrebačkog Hrvatskog narodnog kazališta Damir Markovina o svojoj je generaciji snimio potresan dokumentarac „Dezerteri“. Damiru se u Zagreb pismima odasvud javljaju njegovi prijatelji, maturanti. Javljaju mu se, može se prepoznati, i Hrvati, i Bošnjaci i Srbi - iz Londona, iz Vanersborga u Švedskoj, Istanbula, talijanskog Lido de Jesolo, iz Češke, Podgore, Beograda … U nekom postojanom ritmu, izmjenjuju se kadrovi današnjeg Mostara, ali nema u njima ničeg lijepog i očaravajućeg. Pusto dječje igralište, izgubljeni starci, napuštene zgrade, razbijeni poštanski sandučići … Damir Markovina je na kraju filma ispisao poruku: „Film je posvećen svima koji bježe“.

Prije četiri godine preraslo je u neku tradiciju. U ožujku kada je Dubrovnik još uvijek u zimskom snu i, na mapi društvenih događanja, zapravo izolirani otok, skupina dubrovačkih intelektualaca, predvođenih Željkom Vrtikapom i Perom Mrnarevićem, organizira razna društvena događanja. Bilo da su to javne tribine ili predstavljanje književnih izdanja, radi se o vrlo kvalitetnom programu. A tako će biti i ove godine. „Dovodimo ugledne goste, istaknute mislioce iz cijele regije kako bismo promovirali humanističke ideale, potaknuli kritičku misao, proširili prostor slobode misli i govora, potaknuli konstruktivni dijalog, doprinijeli kvaliteti javnog života i, konačno, povezali Grad i ljude“, objašnjavaju organizatori ovogodišnje edukativne manifestacije pod nazivom REBEDU. Program počinje u četvrtak 30. ožujka, u 19 sati, u Hotelu Croatia u Cavtatu, javnom tribinom „Nacionalizam i nasilje“, a na kojoj je jedan od sudionika novinar i književnik Boris Dežulović.

Gradska vlast Novog Sada posekla je šodrošku šumu, pretvarajući je u pustopoljinu koja sada izgleda kao da se ne nju sručila serija napalm-bombi. Protiv seče protestovalo je tek par desetina aktivista, pred kamerama nekoliko nezavisnih medija koji postoje u Novom Sadu i Srbiji. Sa druge strane, seču je obezbeđivalo stotinak policajaca-specijalaca u punoj „ratnoj opremi“. Borba Davida i Golijata. Iza maskiranih „robokapova“ sa štitnicima, stabla su padala kao domine. Aktivisti su bespomoćno gledali šumu koja nestaje, sa suzama u očima. Na šodroškom „bojištu“ ostala je jedino neuhapšena baka Ruža, jedan od simbola odbrane zelene oaze. Novosadski novinar Žarko Bogosavljević zabeležio je nadrealan i simboličan trenutak: baka Ruža sedi nasuprot stotinak specijalaca, koji od nje čuvaju kamion koji kupi debla, odvozeći ih potom ko zna gde.

Rusija je bila slobodna, kaže u filmu student Ilja, no kratko, samo u devedesetim godinama prošlog stoljeća. Dolaskom Putina, ne u samom početku, ali vrlo brzo, iz godine u godinu stanje ljudskih prava u Rusiji se pogoršavalo pa do danas - kada se za bilo kakav javni prosvjed može dobiti do 15 godina zatvora. Procjenjuje se da je poslije napada na Ukrajinu, a pogotovo od proglašenja mobilizacije, iz Rusije od rata i Putina pobjeglo oko 800.000 uglavnom mladih i obrazovanih ljudi. A to su zapravo ovi ljudi, uglavnom studenti, koje prikazuje film u nešto ranijim godinama kako vode debatne klubove na koje i bez ikakva naloga upada policija, studenti koji organiziraju žestoke, hrabre prosvjede, a policajci ih trpaju u marice i brutalno pendreče, čim im se imalo suprotstave. Glavni lik dokumentarca je Maša. Ona je bila pritovrena 48 sati, a 2019. godine osuđena na rad za opće dobro.