Ako nigdje drugdje, Đurđicu Čilić mogli ste zapaziti na Facebooku gdje njene tople životne priče skupljaju na tisuće lajkova. Mogli ste je sresti i u knjižarama u kojima njene jednako tople knjige „Fafarikul“ i „Novi kraj“ izvrsno kotiraju, ali i na Lupigi gdje je svojevremeno pisala kolumne i objavljivala prijevode poljskih pjesnika. Sada ćete je susresti i u HRT-ovoj emisiji „Razgovor s razlogom“. Prvi dio emisije u potpunosti je bio posvećen Bosni i Hercegovini pa se pojavilo pitanje koliko ljudi u Hrvatskoj razumiju zbivanja u BiH. „Ona nisu do kraja jasna ni samim građanima BiH, a kamoli građanima Hrvatske, kojih dio, čak i onaj dio koji su porijeklom iz BiH imaju neku vrstu … Ajde, bit ću možda i malo oštra … Neku vrstu arogantnog pogleda na BiH kao na nekog malo retardiranog rođaka. Ja mislim da je to naša sramota“, kaže Čilić.

Po logici predsjednika Republike Srpske Milorada Dodika Lenjingrad nije bio ni pod opsadom ni pod blokadom jer je u svakom trenutku imao vodenu ili kopnenu vezu sa snagama Crvene armije preko Ladoškog jezera, koje je zimi ledilo. Tu istu logiku Milorad Dodik koristi kada govori o opsadi i blokadi Sarajeva. Evo šta nam on kaže: „Da je bilo blokirano, kako je mogla da dolazi hrana i ostale stvari. Kako se to moglo dešavati ako je, kako oni kažu, bilo u blokadi. Kako su mogli sve vrijeme rata da se spuštaju avioni na aerodrom u Sarajevu, kako onda može da bude opkoljen grad.” Sve što važi za Lenjingrad, mora važiti i za Sarajevo, ali Milorad Dodik to ne smije ni da pomisli, a kamo li da glasno kaže, jer zajebanciju sa Lenjingradom Rusi ne praštaju. Ali u toj istoj izjavi Milorada Dodika postoji jedna rečenica koja je mnogo važnija od nebuloze o Sarajevu .

Nedvosmislena kritika upućena je ovih dana osuđenom ratnom zločincu Dariju Kordiću s nimalo očekivanog mjesta. Naime, kritike su Kordiću upućene s oltara katoličke crkve u rodnoj mu Busovači, i to na dan kada župa ovog malog mjesta smještenog u srednjoj Bosni slavi svoj najvažniji dan – Svetog Antu. Najgore je što se sve negativnosti, laži, progonstva neistomišljenika čine mirne savjesti. Strašna je činjenica da drugome nanosimo zlo, a da se uopće ne kajemo. Strašna je činjenica kada govorimo javno da bismo sve do sada ponovili, svo zlo koje smo učinili, opet bi ga uradili", poručio je s oltara fra Mario Katušić, gvardijan franjevačkog samostana, u svojoj propovijedi za blagdan svetog Ante u Busovači gdje je Kordić rođen, odrastao i živio veći dio života do odlaska u Haag.

Puno se prošle godine pisalo o kraju zlatnog doba streaminga, servisi sve više stežu remen, čak ni Netflix više na daje zeleno svijetlo za sve i svašta, uz to više nego ikad otkazuje serije, među njima čak i neke obećavajuće i kvalitetne poput recimo „Archive 81“ i „1899“; zloglasni David Zaslav na čelu HBO Maxa ukinuo je gotovo kompletnu internacionalnu produkciju i miče sadržaje sa servisa uključujući i HBO klasik Westworld. Ako se iz svega ovoga može išta zaključiti, to je da (ponovno) bi moglo doći do ponovnog okretanja pirateriji. Međutim, prošla je godina obilovala kvalitetnim serijama, a iako se iz današnje perspektive radi o „lanjskom snijegu“, sigurni smo da neke od ovih odabranih deset, koje su prema našem izboru najbolje od 2022. godine, niste pogledali. Stoga, evo malog pregleda s preporukom.

Tko je, dakle, kriv što cijene energenata padaju, a ne padaju cijene hrane? Tko je, dakle, kriv što je danas dizel, recimo, daleko jeftiniji nego prije godinu dana, a uz plavi dizel i benzin bio je glavni krivac za divljanje cijena, dok cijene hrane to ne prate pa se ne korigiraju na niže? Svaki dan je sve gore i gore, trešnje na pazaru koštaju otprilike milijun eura po kilogramu, a energenti, uključujući i plin svakog dana su sve jeftiniji? Tko je, dakle, kriv? Što se više sirotinje iseli iz takve zemlje, to je veća mogućnost da se u istu useli još više gore sirotinje. Sirotinje koja nikada neće imati pravo glasa, a punit će državnu blagajnu. Sirotinje koja će imati radne vize i bogatima dostavljati hranu na kućni prag. Takav nas svijet, dakle, čeka. Svijet koji sa plavim, žutim i zelenim torbama vozi svoje bicikle pored nas.

„Da li vi smatrate da bih ja Aleksandar Stojković, borac prve kategorije i ratni vojni invalid trebao imati zabranu da učestvujem na bilo kojem festivalu u Federaciji zato što sam bio pripadnik vojske Republike Srpske, od prvog do zadnjeg dana i izgubio najbolje prijatelje, rodni kraj i najljepšu mladost. Da ja nekome trebam da se pravdam zašto smo mi pozvali svoje kolege da odigraju predstavu i to trideset godina nakon rata. Dvije Vlade Republike Srpske i Federacije BiH neki dan su sjedile zajedno i sastančile, njih niko ništa nije pitao. Možda među njima ima neki zlatni ljiljan. Možda ima neki koji je mene ranio 1992. godine, pa šta?“, upitao se vidno potreseni glumac Narodnog pozorišta RS osuđujući odluku javnog servisa Republike Srpske da medijski ne pokriva Teatar fest jer je ugostio predstavu Sarajevskog ratnog teatra.