Ima li slobode medija u Hrvatskoj ili je nema? Ima li je premalo, nedovoljno, ili baš koliko nam treba, jer bi „previše“ demokracije i slobode možda moglo naškoditi državi, društvu, naravno i onima koji su na vlasti? „Previše“ odgovorne medijske slobode nikako ne može naškoditi državi i društvu, moglo bi samo štetiti vlasti, ako i kad naši mediji otvaraju korupcijske ili druge afere, konkretno, HDZ-u nijedna otvorena afera ne ruši rejting što je izvjesni hrvatski specifikum. Tome doprinosi neinventivna oporba koja ne koristi te zloupotrebe pojedinih HDZ-ovih moćnika. No, valja imati na umu da se HDZ diči s oko 200.000 svojih članova pa ako je broj i mnogo manji, kad se zbroje još punoljetni članovi njihovih obitelji, onda ova stranka uvijek ima osigurani barem 25-postotni učinak na parlamentarnim izborima. A uz vlast rado idu i koalicijski partneri.

Nasuprot dosljednom poricanju i okretanju glave na stranu, naš komšiluk će puno srdačnije iskopati i istaknuti bilo šta pozitivno u prilog i odbranu nasilnika – kako je samo vrijedan, kakvu je kuću napravio svojoj familiji – ma fin čovjek, nema šta, ne propušta ni jednu molitvu – ljudina, kažem ti ja, dao sve pare za obnovu nove džamije – kako samo brine o sinu, sve mu kupuje što ovaj poželi – fin čovjek, znam mu ja oca i familiju, sve čestiti i pošteni ljudi bili – komšija je divan, uvijek se tako srdačno pozdravi … Kad komšiluk sretne komšinicu, jutro nakon jauka, ne pita žrtvu paćenicu može li joj kako pomoći, kako je, boli li je – ne, komšiluk zagleda kako se obukla i kakav je to način da izlazi napolje sa tim modricama ispod tamnih sunčanih naočala. Komšiluk smatra da bi prava i poštena žena ostala kući i sakrila svoju sramotu.

Pamtim da smo kao klinci koji su imali jedva osam ili devet godina, možda neko i koju godinu više, obilazili porušene hrvatske kuće i temeljito ih demolirali. Izbijali bismo blok po blok praveći slovo X kako bi betonska ploča ostala oslonjena na jedan jedini blok. Skidali bismo salonit i bacali ga u vatru da čujemo pucketanja, prozore koji su preživjeli i hrvatske vlasnike i bošnjačke izbjeglice, što su se tu privremeno smjestili, lomili bi nemilice. Kao kakvi termiti: iza nas je ostajala samo pustoš. Niko nam nije rekao da to radimo, niko nas od odraslih nije ohrabrio, prvi put odveo i pokazao nam. Jednostavno smo znali? Kako, ni sam danas ne znam, kao što ne znam ni kako nas niko nije zaustavio, ne zbog povratnika već zbog mogućnosti da i sami izginemo u takvim rušilačkim pohodima. Mrzili smo, a da nismo ni znali šta, kako, koga, zašto.

„Cijela priča o Zakonu ima izraženu politički desno-konzervativnu intonaciju, pri čemu bi skupina upravo tako orijentiranih ljudi propisivala kako govoriti i pisati te davala jezične savjete koji bi u konačnici bili samo štetni. U insistiranju na armiji pravovjernih lektora koji trebaju ispravljati javnu upotrebu jezika, izgleda da je jedini cilj njegovo čišćenje od 'srbizama'. Jezici redovito razmjenjuju riječi, pa strane riječi već stoljećima ulaze i u naš jezik. Zbog njih on nije nimalo manje naš i one sigurno nisu ugrozile naš jezični ili nacionalni identitet“, oštro su poručili iz Hrvatskog društva pisaca nazvavši Nacrt prijedloga Zakona o hrvatskom jeziku bizarnim dokumentom te zatražili da se prijedlog povuče iz procedure. Riječ je o nacrtu koji je nedavno ušao u proceduru javnog savjetovanja, a koji je odmah naišao na salvu kritika.

Na otoku Barbarincu pored Splita, nekad izletištem, a zadnjih godina mjestom velikih noćnih zabava, bili su planirani koncertni nastupi troje izvođača. Za Jelenu Karleušu znam da postoji. Znam i za Acu Lukasa i, naravno, znam Harisa Džinovića. Za ovu potrebu sam i pogledao i poslušao nekoliko brojeva na YouTubeu. Zaključak mi je da Karleušine pjesme poprilično podsjećaju na one od Jelene Rozge ili Maje Šuput, dok je Lukas nešto bolji od Mate Bulića i Vuce, a malo lošiji od Marka Tolje. To je pitanje muzičkog ukusa, jelte?! Kod mene je ispalo tako. Džinoviću nisam tražio pandan u Hrvatskoj, jer ipak je on prevelik za takve usporedbe (stvar mog ukusa, jelte?!) E, sad… u čemu je problem? Ta imena zasmetala su Domovinskom pokretu i nekim braniteljskim udrugama.

Među 18 pojedinaca, pojedinki i organizacija nominiranih za svjetsku nagradu „Humanitarian Awards Global“ u glavnoj kategoriji „Humanitarac godine“, našao se i Ivan Blažević, upravitelj Zaklade Solidarna. Riječ je o nagradi koja se dodjeljuje kako bi se prepoznao, predstavio i vrjednovao rad onih koji su svojim djelovanjem posvećeni služenju zajednici i društvenom napretku. „Duboko sam počašćen ovom nominacijom. Ona nije samo odraz mojih napora, već i dokaz moći kolektivnog suosjećanja i empatije u stvaranju pozitivne promjene u društvu“, reakcija je Ivana Blaževića na ovu nominaciju. Iz Zaklade Solidarne poručuju kako na ovu nominaciju gledaju kao na priznanje za njihova prethodna dostignuća, ali i kao podsjetnik na izazove koji su tu i koji tek dolaze.