Točno 2.110 eura, odnosno otprilike nekadašnjih 16.000 kuna, ukupni je iznos sudskih troškova koje Mreža antifašistkinja Zagreba (MAZ) mora platiti Sveučilištu u Zagrebu temeljem nedavne presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske. Iako ova sudska trakavica, koju je pokrenuo Damir Boras, bivši rektor Sveučilišta u Zagrebu, traje od 2017. godine, Vrhovni sud u konačnici je tek nedavno donio konačnu odluku.Tuženi su zbog dvije proceduralne pogreške u objavi Borasovo demantija na MAZ-ov tekst u kojem se tvrdi da na Sveučilištu vlada 'klijentelistička hobotnica'. Novca da plate - nemaju. Napominju kako je ova presuda, odnosno Borasova tužba, udar na njihovu udrugu i egzistenciju MAZ-ovih projekata poput Trnjanskih kresova, ali da je, gledano u širem kontekstu, riječ o tek još jednom u nizu udaraca na nezavisne medije i cijeli lijevo-orijentirani, neprofitni sektor civilnog društva.

“Uzbuđeni smo što publici možemo predstaviti još jedno programski bogato i raznovrsno izdanje Zagreb Film Festivala koje će se održati od 6. do 12. studenog u CineStaru Branimir, kinima SC i Kinoteka te u MSU-u i Dokukinu KIC, kao i na online platformama kinoeuropa.hr i croatian.film. Dugometražnu konkurenciju - izbor najboljih debitantskih ostvarenja iz cijelog svijeta, zbog sanacije gradskih kina, ove godine prikazujemo u CineStaru Branimir, a u programima Ponovno s nama i Velikih 5 donosimo niz filmskih naslova afirmiranih autora. Riječ je o filmovima koji će sasvim sigurno obilježiti nadolazeću filmsku sezonu, a naša publika moći će ih gledati među prvima”, poručio je direktor Zagreb Film Festivala Boris T. Matić na konferenciji za medije najavljujući novo, dvadeset i prvo izdanje Lupigi omiljenog filmskog festivala. Na konferenciji smo doznali kako će se za nagradu Zlatna kolica natjecati osam filmova.

I dok ljevica po cijelom svijetu održava beskonačne debate da li je Hamasova borba legitimni otpor Izraelu ili terorizam, a mnoge zapadne zemlje Hamas svrstavaju među terorističke organizacije, činjenica koju mnogi zaboravljaju jest da je Hamas genocidna organizacije utemeljena na fundamentalizmu. Hamasova genocidna želja je da istrijebi sve Židove koji žive između rijeke Jordan i Mediteranskog mora, osim ukoliko se ne odluče živjeti pod totalitarnim islamističkim režimom. No, kako bi međunarodna zajednica ispunila obveze da pomogne Izrael u sprečavanju još jednog pokušaja genocida židovskog naroda te u rušenju Hamasa, ne smiju se žrtvovati palestinski civili u Pojasu Gaze. Dozvoliti Izraelu da sruši Hamas dok usput ubija bezbrojne civile nije rješenje. Štoviše, moglo bi poslužiti Hamasu i Iranu da izraelsko-palestinski sukob uzdignu na regionalnu ili čak globalnu razinu.

Kao i autorka, imala sam priliku da na neki način budem deo inicijative REKOM tokom tih godina, učestvujući u nekoliko međunarodnih foruma za tranzicionu pravdu. Neki od najsvetllijih – i najdirljivijih – trenutaka na tim forumima bili su paneli koji su okupili žrtve iz različitih delova postjugoslovenskog regiona. U tim prilikama, ljudi koji su doživeli strašne traume i gubitke tokom ratova 1990-ih, govorili su o svojim patnjama i svojoj borbi za pravdu, a bilo je mnogo momenata u kojima je bilo istinskih izraza solidarnosti i ponuda pomoći i podrške od strane drugih učesnika. Iako se regionalna komisija za istinu koju je tražila koalicija civilnog društva zapravo nikada nije materijalizovala, u tim trenucima sam se osećala kao da su ti forumi REKOM-a zaista neka vrsta neformalne komisije za istinu, pružajući žrtvama platformu da javno govore o svojim iskustvima u okruženju koji je bio oličenje dijaloga, poštovanja i empatije.

Crni humor nije za svakoga. Ko ga ne voli, možda je bolje da preskoči ostatak teksta. Obadvije anegdote koje će ovdje biti zapisane su (najvjerovatnije) izmišljene, ili su barem autori istih nepoznati. Prepričavane su godinama u jednom gradiću, na sjeveru Bosne. Koliko god morbidno zvučale, možda je ipak u redu da ostanu zapisane, da se vidi duh i mentalitet ljudi koji su živjeli tamo krajem osamdesetih. Siguran sam da svaki grad ima slične priče i pričice i da se one pričaju među stanovnicima kad god se sretnu u bijelom svijetu i kad god započne priča o prošlosti. U našoj maloj varošici, onomad prije rata, desila su se dva skoka. To je bilo nešto novo i iznenađujuće, jer hiljadama godina unazad nije zabilježen sličan slučaj. Nema ništa priteftereno u istorijskim knjigama i ništa nalik tome se nije kroz istoriju prenosilo u narodnim predanjima. Neskakanje sa visokih objekata u prošlosti mogao se opravdati i nedostatkom istih.

Izraelska kampanja za raseljavanje stanovnika Gaze - i potencijalno njihovo potpuno protjerivanje u Egipat - još je jedno poglavlje u Nakbi, u kojoj je oko 750.000 Palestinaca protjerano iz svojih domova tijekom rata 1948. godine, rata koji je doveo do stvaranja države Izrael. Međutim, napad na Gazu može se shvatiti i na drugi način: kao školski slučaj genocida koji se odvija pred našim očima. Ovo govorim kao stručnjak za genocid, koji je proveo mnogo godina pišući o izraelskom masovnom nasilju nad Palestincima. Pisao sam o doseljeničkom kolonijalizmu i židovskoj nadmoći u Izraelu, iskrivljavanju holokausta radi jačanja izraelske industrije oružja, korištenju oružja u optužbama za antisemitizam kako bi se opravdalo izraelsko nasilje nad Palestincima i rasističkom režimu izraelskog aparthejda. Sada, nakon Hamasovog napada u subotu i masovnog ubojstva više od 1.000 izraelskih civila, događa se najgore od najgoreg.