„Mi smo radnice i penzionerke, studentice i učenice, izbjeglice i migrantkinje, strane radnice i djevojčice. Mi smo trans žene, mi smo isprebijane žene, mi smo tihe i glasne, zajebane i prestrašne, hrabre i umorne. Mi smo feministkinje, a to znači da ne odustajemo. I ove godine marširamo, jedna uz drugu, svjesne da bez feminizma nema pravde i nema sreće“, tako će iz feminističkog kolektiva fAKTIV pozvati sve na prosvjedni marš u Zagreb pred nadolazeći Međunarodni dan žena. Simbolično, na 8. ožujak, osmu godinu zaredom održava se tradicionalni Noćni marš. Okupljene i okupljeni pod ovogodišnjom parolom „Feminizam i gotovo“ počet će se sastajati u 18 sati na Trgu žrtava fašizma. Ponovno, i ove godine, podsjećaju na borbu bez kraja, odnosno na isticanje važnosti ženskih prava, te ravnopravnost i jednakost.

S demencijom u Hrvatskoj živi više od stotinu tisuća ljudi, no ukoliko se pacijentima pribroje i članovi njihovih obitelji, pretpostavlja se da demencija direktno utječe na oko 350.000 građana Hrvatske. Progresivno propadanje kognitivnih i motoričkih sposobnosti, odnosno demencija, sve je učestalija pojava u našem društvu. Zbog neadekvatne edukacije i stigmatizacije te bolesti, oboljeli su često marginalizirani i izopćeni iz društva što dodatno pogoršava njihovo zdravlje. Studenti biomedicinskih smjerova okupljeni oko Udruge PROMISE, u suradnji s KBC-om Zagreb i Medicinskim fakultetom u Splitu, pozivaju vas na besplatne radionice koje će vas podučiti kako se boriti protiv stigmatizacije i marginalizacije ove ranjive skupine istodobno pomažući dementnim osobama u domovima za starije u Zagrebu i Splitu.

"Grad je oštećen u potresu, imamo ogromne troškove koji su izvanredni i proračun od dvije milijarde eura nije dovoljan za sve što Zagreb treba. Grad je podinvestiran, grad se - ajmo reć' to - raspada po šavovima ..." - ovim riječima je stanje u Zagrebu opisao zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević gostujući u emisiji Zavidavanje, koja je emitirana na YouTube kanalu VIDA TV. Tomašević je ovom prilikom pojasnio i detalj sporazuma s nadbiskupijom i državom, koji je bio potreban da bi se moglo krenuti u realizaciju jednog od velikih gradskih projekata, a to je gradnja novog stadiona na Maksimiru. Ispričao je, također, i kako je došlo do propusta kad je u pitanju doček hrvatske reprezentacije u vaterpolu nakon osvajanja svjetskog zlata, a na pitanje viče li na podređene zbog takvih propusta priznao je da mu se katkad omakne i takvo što.

Možda i posljednji televizijski intervju, Miljenko Smoje dao je splitskoj Sarajki Selmi Katunarić, kako sama kaže, „baš zato jer je furešta”. Intervju je emitiran na Televiziji Marjan u sklopu emisije od četiri dijela „Šta je Splićanin”. U objavi videa, Katunarić navodi kako je riječ o o materijalu snimanom šest godina prije smrti Miljenka Smoje 1989. godine. Splitski kroničar kroz intervju prolazi klasični repertoar pojmova iz "splitologije" i dalmatinskog života. No, ni te 1989. ne boji se plivati protiv struje pa nas podsjeća i zašto ga ni danas, gotovo 30 godina od smrti, neki ne trpe. Da je Smoje bio ispred svog vremena potvrđuje i činjenica kako se u intervjuu uživo mogao baviti "fact chekingom" dok traži stare fotografije Hajdukovih prvotimaca sa šahovnicom na prsima:.„Sad su bile ove peticije... Oćemo skinit zvizdu, nećemo skinit zvizdu"

Nikada koliko pamtim u Splitu nije bilo ovoliko tišine. Posebno u mom kvartu. Nitko, naravno, nije proglasio dan žalosti, ali Splitu ionako nitko ni ne treba. Ljudi, posebno moji susjedi, ovih dana su tihi. Kao da su se uvukli u sebe. Kao da je taj nesretni nož proparao sve nas zajedno. Tuga. Ne postoje riječi kojima mogu opisati ovakvu tugu. Bilo je rata, bilo je krvi i smrti, bilo je užasa za tri života u ovom jednom mojem, ali ovo mi baš teško pada. Duša me boli, a duša kad boli osjećaš to pod rebrima. Kada god se ugasi jedan mladi život stisne ti se oko srca. Nikada ljudi koje znam ili ne znam nisu prolazili pored mene stisnuti u sebe kao da se ispričavaju što su izašli van. Tuga je najbolja riječ, iako nije ni to. Ovaj osjećaj je puno dublji. Puno gori od tuge same. Dišeš, a kao da nemaš zraka.

Otkud sad u svemu tome hrvatski nacionalizam, otkud ja među nacionalistima i otkud navodna moja poruka o "zločestim Bošnjacima"? Da je bio pametan pa me pitao zašto smatram da je predstava zabranjena, ja se zločestih Bošnjaka ne bih sjetio. Rekao bih mu da je neozbiljan i da redovno gura nos tamo gdje mu nije mjesto, što je jednom moralo doći na naplatu. Rekao bih mu to fino, u rukavicama, jer želim biti pristojan čovjek i jer sam njega smatrao pristojnim čovjekom. Rekao bih mu da sam zaključio, prema svemu što sam vidio i što znam, da predstavu ne zabranjuju zločesti Bošnjaci, nego je zabranjuju Dragan Markovina i direktori pozorišta koje je upregnuo u svoju ideju. Nacionalizam i priču o zločestim Bošnjacima Markovina je pustio kao dimnu zavjesu, čime sam naročito razočaran, jer sam naivno vjerovao da se iza te zavjese skrivaju isključivo hulje, a Dragana Markovinu nisam smatrao huljom.