"Ne trebamo imati iluzije, naravno da ga nećemo prepoznati, a onda kad ga prepoznamo, bit će kasno. Ali, ja ne mislim da postoji nešto takvo kao taj fašizam koji će se ponoviti. Riječ je o tome da su interesi elita koje u ovom kapitalizmu profitiraju i čija moć i bogatstvo ovisi o održavanju odnosa nejednakosti i reprodukciji tih nejednakosti", kaže filozof i publicist Boris Buden u razgovoru emitiranom na Hrvatskoj radioteleviziji. Lice je to koje ćete rijetko vidjeti na javnoj televiziji u koju se baš ne uklapa kritika koje kod Budena uvijek ima na pretek. Stoga veseli što smo Budena imali priliku vidjeti u emisiji „Razgovor s razlogom“ voditeljice i urednice Morane Kasapović. Emisija je emitirana još prije dva mjeseca, a Lupiga je pod motom „nikad nije kasno“ donosi danas.

Odluka suda da stavi tačku na dvoipodecenijsku istragu i višegodišnje suđenje za ubistvo poznatog novinara Slavka Ćuruvije, odnosno da oslobodi optužene za ovaj zločin – bila je više nego očekivana, ali je ipak izazvala buru u javnosti, sveopšte razočarenje i kuknjava, uključujući i oštre reakcije domaćih i međunarodnih medijskih organizacija. Sam način vođenja procesa, upozoravali su pravnici još onomad, neumitno je vodio ovom ishodu: sudovi su međusobno, kao da igraju stoni tenis, prebacivali vruć krompir preko mrežice pravde, a ne bi bilo prvi put u Srbiji da niže sudske instance namerno donose takve presude i obrazloženja koje viši sudovi bez problema mogu da ponište i preinače. To znači da niko, i pored pritisaka spolja i iznutra, neće odgovarati za najpoznatije ubistvo novinara u Srbiji

Vidio sam ga kada sam, prije koju godinu, bio u Trstu: stoji na mostu, ne miče. Stoji kao spomenik. Došao je kao učitelj engleskog u Trst iz Pule, u Pulu iz rodnog Dablina, kasnije iz Trsta natrag u Dablin, pa opet Trst, pa Pariz, pa jug Francuske, pa Cirih. Cijeli život mu je njegov rodni Dablin bio centralno mjesto (i kada je u njemu živio, i kada je iz njega odlazio, i kada je o njemu pisao, i kada je o njemu mislio), a cijeli život putovao, jedne godine promijenio preko sto adresa, na kraju kao putnik i umro. I u književnosti je Joyce prešao most, prekoračio u neistražena područja narativa, spojio mit i svakodnevno, razbio klasičnu formu, rečenicu učinio tokom svijesti. Napisao je malo, ali je ono što je napisao značajno, veliko. Njegovi Dablinci su dug njegovom porijeklu, a njegov „Portret umjetnika u mladosti“ njegovo odrastanje.

Dakle, nisu krive službe Zavoda za socijalnu skrb koje su pod tvojom ingerencijom, nisu krivi svi odgovorni djelatnici na terenu, nije krivo pravosuđe koje je zakazalo deset ročišta, već je kriva - priroda. Priroda je, naime, po uvaženom ministru Marinu Piletiću kriva što je umrlo dijete od dvadeset mjeseci u obitelji u kojoj majka ima mentalnu retardaciju, u obitelji u kojoj otac ima sniženu intelektualnu sposobnost, u obitelji koja živi u jednoj prostoriji bez sanitarnog čvora. Priroda je, naime, kriva, a izjavio je to ministar Piletić kada su ga pitali tko je kriv jer je dijete dvadeset mjeseci čekalo da ga socijalna služba zbrine i odvoji iz obitelji koja nije bila u stanju da se za njega brine? Dvadeset mjeseci. Priroda je kriva. Priroda sustava u kojem živimo zadnjih trideset godina.

Povodom slučaja Severine Vučković u postupku skrbništva oko njenog sina, ženske organizacije i inicijative početkom tjedna su sazvale konferenciju za medije, a te se organizacije i inicijative prečesto susreću sa slučajevima žena koje doživljavaju sistemsko nasilje u procesima skrbništva i kao da statiraju u horor filmovima u režiji hrvatskog pravosuđa. Aktivistkinje su na konferenciji ukazale na prevelik broj slučajeva institucionalnog nasilja s kojim se susreću u radu sa ženama i iznijele nekoliko primjera jezivih priča u kojima nasilnici dobivaju skrbništvo, a majke gube pristup svojoj djeci, dok ih istovremeno djeca preklinju da dođu po njih, jer ih tate maltretiraju i žele svoje mame. Primjeri su to u kojima sustav djecu, pored žive majke, djeda i bake, smješta u dom jer je osuđeni nasilnik dobio skrbništvo, a nije se u stanju brinuti o djeci.

„Najopasnije poruke mržnje prema LGBTIQ osobama predstavljaju direktan poziv na nasilje i čak ubojstvo i istrebljenje LGBTIQ osoba te poziv i ‘navođenje’ na samoubojstvo“, jedan je od glavnih zaključaka kojeg je Zagreb Pride utvrdio u analizi narativa, odnosno analizi komentara na društvenim mrežama i portalima u publikaciji pod nazivom „Govor mržnje prema LGBTIQ zajednici: Paljenje, trganje, prijetnje, laži i manipulacije“. stiču kako je govor mržnje u medijskom prostoru i na društvenim mrežama najintenzivniji u lipnju, uoči i za vrijeme Mjeseca ponosa, a posebno je izražen prije, za vrijeme i neposredno nakon održavanja Povorke ponosa, jer su tada LGBTIQ teme u fokusu javnosti i objave takvog sadržaja su česte na društvenim mrežama. Posebice je to, kako navode, vidljivo nakon tradicionalnog podizanja zastava duginih boja.