Građani trebaju biti uključeni u proces odlučivanja o prirodnim resursima i javnim uslugama. Ovo je zaključak provedbe trogodišnjeg projekta „JEDRO – Javne politike za održivi razvoj: voda, energetika, otpad“. Nositelj ovog projekta je zagrebačka Zelena akcija, koja je, zajedno s organizacijama civilnog društva iz područja zaštite okoliša, energetskim zadrugama te Fakultetom političkih znanosti u Zagrebu, istraživala regulatorne okvire i prakse pri upravljanju prirodnim resursima i javnim uslugama.

Kako saznajemo od organizatora, prikupljali su i analizirali podatke koji se tiču unapređenja sustava za upravljanje tri tematska područja, odnosno o upravljanju vodom, energijom i otpadom. Vodeći se jednim od najvećih problema današnjice – globalne ekološke krize i klimatskih promjena – identificirali su nedostatak podataka i nejasnoće u vezi ove problematike, ali i prilike za napredovanje u području voda, otpada i energije. Osim toga, ovim projektima zagovarali su ideju ekologije i podigli, barem malo, svijest o zaštiti okoliša među građanima. 

S projektom se krenulo prije više od tri godine, 29. listopada 2020. godine, a rezultat ovog istraživanja su prikazali kroz izrađene smjernice i stručne radove o temama unapređenja sustava koji se tiču tema vodnih usluga, gospodarenje otpadom i obnovljivih izvora energije. Hoće li netko od donositelja odluka sada obratiti pažnju na njihove smjernice, tek ćemo vidjeti. 

Pitanje proizvodnje energije iz obnovljivih izvora bilo je okosnica za početak ovog projekta. U odlučivanju o energetskoj tranziciji građani mogu participirati, no problemi s kojima su suočeni u ovom procesu zapravo se tiču činjenice da u Hrvatskoj postoji veliki broj privatnih tvrtki energetskog sektora koje su u stranom vlasništvu. Država ih, prema istraživanju „JEDRO“, već godinama subvencionira u izgradnji pogona za proizvodnju energije iz obnovljivih izvora.

Vlasnička struktura komunalnih poduzeća povezana sa stopama odvojeno prikupljenog otpada pokazalo je istraživanje (FOTO: Goran Šimac/Tris)

Iz udruge „Pravo na grad“, koja je jedna od projektnih partnera za navedeno istraživanje, za Lupigu je Mauro Sirotnjak naglasio da se tu radi o netransparentnosti godišnje alokacije fonda i nesustavnoj primjeni europskih sredstava u vidu energetske obnove.

„U kontekstu energetske obnove zgrada naglašeno je u analizi da se vrlo sporadično ulagalo u natječajima za energetsku obnovu. Međutim, ispostavilo se da su izlazili pozivi koji su imali limitirani i reducirani financijski aspekt. U provedbi natječaja, uvijek je bila metoda najbržeg prsta i to je višegodišnji problem“, kaže Sirotnjak. 

Kako to onda utječe na lokalnu zajednicu – pitanje je od važnog značaja za građane. To pitanje, u sklopu ovog istraživanja, postavili su u zagrebačkom Novinarskom domu za vrijeme okruglog stola „Kako do obnovljivih izvora energije u rukama građana?” koji je održan povodom tri godine od početka provedbe projekta. Odgovor leži u tome da Hrvatska nema niti jednu aktivnu energetsku zajednicu iako već dvije godine postoji zakonodavni okvir za osnivanje istih. Ali, zato postoje energetske zajednice, kao što su „Sjeverni Jadran“ ili „KLIK“. Zaključak je taj da civilna društva moraju surađivati s Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja kako bi ekonomske zajednice zaživjele. Stoga su izradili smjernice javnih politika na nacionalnoj, regionalnoj i lokalnoj razini. Istaknuli su da je potrebno osigurati dodatna financijska sredstva za poticanje i provedbu energetske obnove uz obnovljive izvore stambenih zgrada za sve korisnike te uspostaviti adekvatan sustav praćenja tih mjera. Glavna ideja je stoga da sa što učinkovitijim korištenjem energije bude manja energetska potrošnja.

Na sličnu problematiku naišli su i u pitanju gospodarenja otpadom. Bernard Ivčić iz Zelene akcije prema posljednjem istraživanju o gospodarenju otpadom kojeg su napravili, potvrdio nam je kako su u 91. jedinici lokalne samouprave pružatelji usluga gospodarenja otpadom – u privatnom vlasništvu. Analogno tome u istraživanju „JEDRO“ naveli su korelaciju da je vlasnička struktura komunalnih poduzeća povezana sa stopama odvojeno prikupljenog otpada.

Okrugli stol održan povodom tri godine od početka projekta (FOTO: Facebook/Pravo na grad)

„Sveobuhvatno se ispostavilo da ona poduzeća koja su u javnom vlasništvu u načelu ostvaruju bolje postotke u odvajanju, s tim da sama privatizacija ne znači nužno da je komunalno poduzeće privatizirano, već se odnosi na outsourcanje. Možda je komunalno poduzeće javno, u vlasništvu jedne ili više jedinica lokalne samouprave, ali je cijeli niz usluga outsourcanje ili je predan drugim privatnim organizacijama“, pojašnjava Sirotnjak iz udruge Pravo na grad. 

Kao rješenje u navedenoj analizi predložili su „Zero Waste“ princip koji doprinosi i ekološkoj i ekonomskoj održivosti. Temelji se na ideji kako je otpad važan resurs. Ovaj model funkcionira tako što bi unutar jedne zajednice surađivali članovi iz zajednice i organizacije civilnog društva. Model gospodarenja se u ovom slučaju temelji na aktivnostima poput zajedničkog prikupljanja i razvrstavanja otpada, banke odjeće, zajedničke grupe za kompostiranje …

Za analizu uspješnosti primjene „Zero Waste“ modela uzeta je regija donjeg Međimurja koja obuhvaća 14 jedinica lokalne samouprave u kojima uslugu gospodarenja otpadom pruža Gradsko komunalno poduzeće PRE-KOM d.o.o i grad Prelog. O tome će nam nešto više reći Antonija Komazlić, također iz udruge „Pravo na grad“.

„Prikupljanje, razvrstavanje, kompostiranje – to je cirkularni model. Grad Prelog to ističe i to ne samo u Hrvatskoj, nego i na međunarodnoj razini. Ovdje u našoj blizini najbolje rezultate što se tiče odvojenog prikupljanja i uporaba je regija Veneto u Italiji, a Prelog je na njihovoj razini“, naglasila je Antonija Komazlić.

No, jedino pitanje za koje se nominalno nije našao model za uspješnost i funkcioniranje je pitanje voda i vodnih usluga. Kako bi se riješio taj problem, prema istraživanju, zaključuju da je potrebno izjednačiti kvalitetu i cijenu vodnih usluga, predložiti potrebne reforme, naći mehanizme kojima se upravlja i, u konačnici, ponovno – kako uključiti građane u proces odlučivanja. Reforma i strategija javnih isporučitelja vodnih usluga i upravljanje vodama, što je ujedno pitanje vodoopskrbe i odvodnje, donesena je još 2008. godine, ali nije provediva. Tek je 2014. godine donesena Uredba o uslužnim područjima i Zakon o vodnim uslugama (ZoVU) gdje se 156 javnih isporučitelja htjelo podijeliti na 40 uslužnih područja po principu – jedan isporučitelj vodnih usluga po uslužnom području. No, ni ova reforma nije zaživjela. Potom se, u srpnju 2021. godine, usvaja Nacionalni plan oporavka i otpornosti koji definira 40 uslužnih područja, a u prosincu iste godine, donesena je i Uredba o uslužnim područjima koja ih definira na ukupno 40.

„Upitno je sada koliko je to urađeno iz operativnih razloga, a koliko zbog političkog uplitanja u sam taj proces krojenja granica. Sva ta komunalna poduzeća većinom su u vlasništvu jedinica lokalnih samouprava, a uprava je podložna političkim promjenama. Samo onda krojenje tih granica uslužnih područja se ne podudara sa županijama. Kada su se uredbe donosile bilo je političkog upliva u korijenje samih tih granica uslužnih područja i što je sama Uprava iz Ministarstva priznala. Nisu bili zadovoljni na koji način se HDZ-ova politika tada uplela u političko prekrajanje samih tih granica“, kaže Mauro Sirotnjak.

"Ako se ukidaju direktorska mjesta jasno vam je zašto onda to na neki način postaje i političko pitanje" - Mauro Sirotnjak (FOTO: Facebook/Pravo na grad)

Prema istraživanju „JEDRO“ trenutno postoji proces okrupnjavanja u kojem se određuje najveći isporučitelj, po kriterijima koje je nadležno ministarstvo odredilo, te će on preuzeti sva manja društva na tom uslužnom području. To je u praksi, objašnjavaju naši sugovornici, vrlo kompleksno jer su to trgovačka društva, iako se radi o komunalnim poduzećima, i prema Zakonu o trgovačkim društvima su ih uspjeli pripojiti. 

„Ako, praktički, unutar jednog uslužnog područja imamo deset ili dvadeset poduzeća trenutno, svi se oni trebaju spojiti u jedno, ono koje je uredbom određeno da će biti nositelj tog uslužnog područja. To znači da se ukidaju sva ta direktorska mjesta i jasno vam je zašto onda to na neki način postaje i političko pitanje“, ističe Sirotnjak.

Potom, jedinice lokalne samouprave su se ujedinile u tuženju odnosno u slanju nove uredbe i samog Zakona o vodnim uslugama na ocjenu ustavnosti i dobile su presudu. U veljači 2023. godine Vrhovni sud godine donosi odluku o ukidanju Uredbe o uslužnim područjima, a u lipnju iste godine u javno savjetovanje odlazi novi nacrt Prijedloga uredbe o uslužnim područjima. Posljednji korak je otvorio prostor za unapređenje procesa dizajna nove uredbe o uslužnim područjima. 

„U procesu smo gdje su još neke neizvjesnosti. Mi smo u projektu i u razgovoru s jedinicama lokalne samouprave, komunalnim poduzećima, pa i sa samim Ministarstvom gospodarstva i održivog razvoja, uvidjeli da taj proces reforme zapravo ima smisla i ima svoju logiku i smislen je kao takav. Međutim, dali smo niz preporuka u smislu da bi trebalo biti puno pažljiviji, bolje voditi komunikaciju i same radionice, uključiti civilno društvo i informirati građane, jer jedan prosječan građanin i mediji nisu svjesni što sve reforma nosi i koliko je to, zapravo, strukturni preobražaj vodnog gospodarstva“, zaključuje Sirotnjak.

Rezultati ovog istraživačkog projekta koncipirani su u šest dokumenata s točno određenim smjernicama za unapređenje kapaciteta civilnog društva i razvoja javnih politika u slučaj reforme vodnog sektora, u području gospodarenja otpadom, te u sektoru energetike u domeni energetske obnove zgrada i obnovljivih izvora energije. 

Za kraj recimo kako se u Hrvatskoj odvojeno prikuplja samo 26 posto otpada, uz blagi trend porasta. Imamo i klimatski cilj Europske unije koja želi smanjiti emisije stakleničkih plinova za 40 posto do 2030. godine, gdje se kao startna pozicija uzima 1990. godina. Dodajmo i činjenicu kako obnovljivi izvori još nisu dosegli niti deset posto udjela u ukupnoj proizvodnji električne energije. Ovi postotci jasno ukazuju da je potrebna izričita akcija u reformi upravljanja prirodnim resursima kako bismo dočekali bolje sutra u „zdravijoj“ i „sigurnoj“ budućnosti. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay