Strašan je jaz između značaja Europske prijestolnice kulture i mogućnosti koje nudi taj projekt te razumijevanja javnosti. Neki od kritičara, osim što nude domaće recepte za marketing “ajmo svi Riječani pokazati što je riječka kultura” (ok, sjedi, jedan i pozovi roditelje na razgovor op.a) i izjednačavaju EPK-a s utakmicama šampionske Rijeke, zapravo između redaka otkrivaju provincijski mentalitet koji caruje na ruševinama nekad kozmopolitskog grada. Činjenica da je Rijeka po svemu, a najviše po slobodnoj volji svojih građana, naprednija od velikog dijela Hrvatske, više govori o zatucanoj Hrvatskoj, nego li o gradu otvorenom dobrim idejama. Sve te otrcane zamisli svodne se na simboliku Karnevala, Zvončara, pok. Voju Radoičića i dvoglavog orla o kojima je napisano tone bezvrijednog materijala.

Činjenica da je žena predvodila borbu protiv ludila mnogim muškarcima trebala bi biti povod da se zapitaju i preispitaju, da se ugledaju na dvije hrabre žene, ali i na tisuće hrabrih žena koje djeluju, rade, stvaraju i doprinose, kako umjetnosti, tako i miru i suživotu koji je ključan za budućnost njihove sredine. Na tisuće hrabrih žena slijede primjer Selme Lagerlof i Nataše Kandić i to je najveća nagrada koju te dvije žene mogu dobiti. Nataša Kandić i Selma Lagerlof u mnogim ženama su probudile borbu, kako za bolje i pravednije sutra, tako i za ravnopravnost spolova, što je u današnjem svijetu jedna od ključnih bitaka. Na tisuće hrabrih žena volontira i bori se svakodnevno, često samozatajno, i ovaj svijet, siguran sam, bio bi puno bolje i pravednije mjesto za život da njime rukovode i upravljaju žene. Najljepšu posvetu toj borbi "napisala je" poznata glumica Mirjana Karanović, ovaj put kao režiserka. Svoj film „Dobra žena“ ona je posvetila upravo Nataši Kandić, označivši je kao inspiraciju.

Ukoliko do sada niste čuli za sam pojam "Novi put svile" ne trebate si previše predbacivati, jer često se čini se da mi u Hrvatskoj živimo u određenoj vrsti informacijskog staklenog zvona kada je u pitanju ono što se događa izvan ove zemlje. Sama Inicijativa je službeno krenula 2013. godine blagoslovom kineskog predsjednika i glavnog tajnika Komunističke partije Kine, Xi Jinpinga, u cilju boljeg morsko-kopnenog povezivanja euroazijske kopnene mase i dijela Afrike s Kinom kao fokalnom točkom iz koje će ići tokovi robe, investicije uz jačanje utjecaja kineskog „soft-powera“ u svojem "širem susjedstvu". Kinezi su tu, a na siromašnijim i novijim članicama ostaje hoće li dobrim vođenjem diplomacije uspjeti u balansiranju između više centara moći na vlastitu korist ili će se samo zamijeniti jednog "light" suverena iz Bruxellesa, pravim i puno ozbiljnijim despotom iz Pekinga.

Voditeljica Fonda za humanitarno pravo iz Beograda Nataša Kandić kandidirana je za Nobelovu nagradu za mir, objavila je američka Komisija za sigurnost i suradnju u Europi. Natašu Kandić kandidirali su američki senator Roger Wicker i kongresmen Eliot Engel. Obrazlažući nominaciju, republikanski senator Wicker i demokratski kongresmen Engel - prvi predsjednik Helsinške komisije, a drugi član Odbora za vanjsku politiku američkog Kongresa - istaknuli su da je Nataša Kandić još 1992. godine u Beogradu osnovala Fond za humanitarno pravo (FHP) s namjerom da dokumentira teška kršenja ljudskih prava u ratovima na području bivše Jugoslavije.

"Nacionalizam je ideologija prošlosti, jer se ona stalno bazira i hrani na prošlosti, posebno na nacionalnom stradanju od strane drugih. A vjere su po sebi spomeni, memorija utemeljujućih događaja. Vjernici se sjećaju i obredno utemeljujućih događaja. Crkva, religijska zajednica je zajednica sjećanja na spasenjski Božji događaj. I sad tu nastaje spoj nacionalnoga i religioznoga. Čovjek je biće sjećanja. Nacionalno, kolektivno zlopamćenje se uvlači u religijsku memoriju, u religijski narativni i memorijalni identitet i apsorbira ga", kaže fra Ivan Šarčević u trećem i posljednjem dijelu razgovora s Predragom Lucićem, s tribine pod nazivom "Ima li Bog naciju?", koju Lupiga donosi u suradnji s Centrom za kulturu dijaloga. Lucić i Šarčević u ovom dijelu razgovaraju o Međugorju i međugorskim ukazanjima, o krizi teologije i drugim zanimljivim temama.

Diskriminacija Židova, Roma, homoseksualaca, osoba s poteškoćama i političkih disidenata, svih onih koji su bili meta nacista, nije nažalost ostala u prošlosti, nego je i dio današnjice – riječi su to upozorenja koje je izrekao predsjednik Europskog židovskog kongresa, dr. Moše Kantor, kada se prošlog tjedna Europski parlament po prvi puta prisjetio Roma i Sinta žrtava Holokausta komemoracijom održanom povodom obljetnice oslobođenja logora smrti Auschwitz. Snažan duh i hrabrost osobe čija je sudbina dio sudbine mnogih Roma i Sinta za vrijeme Holokausta predstavlja Johann „Rukeli“ Trollmann, njemački Sint. Bio je boksački prvak u poluteškoj kategoriji 1933. godine. Nacisti su mu oduzeli titulu, nakon čega je, u znak protesta protiv nacističke rasne ideologije, obojao kosu u plavo, a lice puderom u bijelu boju. Ubijen je u podlogoru Wittenberge, dijelu logora Neuengamme.