Dok se u MoMi u New Yorku priprema izložba o našem urbanizmu i arhitekturi druge polovice 20. stoljeća, čije je svečano otvorenje 15. lipnja ove godine, a jedan od najvažnijih izložaka je Split 3, kod kuće se „na mala vrata“ priprema nova degradacija i devastacija ove gradske četvrti. Nakon iskustva s GUP-om, građanke i građani Splita još jednom su pokazali kolektivnu mudrost i agilnost. U Zakonom o prostornom uređenju predviđenom roku pristiglo je preko 800 primjedbi na izmjene ovog DPU-a. Za hrvatske prilike: presedan! Primjedbe su se odnosile na velik broj različitih stavki DPU-a, uglavnom postojećih, tj. onih koje se nisu mijenjale, a mogle su već kad je prilika. Crkva je bila u fokusu onih stanara čije bi lođe i prozori imali direktan (i prilično blizak) pogled na crkvu i zvonik. Jedan broj primjedbi, čiji su autori uglavnom arhitekti, odnosio se na potrebu valoriziranja kulturno-povijesne baštine Splita 3.

Bizarno bi bilo, da ne kažem zlobno, misliti kako je predsjednica mislila u najnovijim razmišljanjima o Hrvatima u Argentini koji su pronašli slobodu u toj zemlji, recimo, na Dinka Šakića, mirnog susjeda iz Santa Teresite koji se nakon pet desetljeća svjedočenja svog domoljublja i opravdanih zahtjeva za slobodom hrvatskog naroda vratio u domovinu. Istina nije to baš bilo na poziv predsjednice, već više na poziv pravosudnih organa, no Šakić bio bi idealan primjer na koga je točno mislila kada je danas izjavila to što je izjavila, jer je upravo Dinko Šakić pronašao slobodu u Argentini. Na koga je onda mislila, pitanje je koje ostaje nedorečeno, pa ne valjda na Antu Pavelića koji se u travnju 1946. godine otisnuo iz samostana skrivenog duboko u Alpama u Rim prerušen u katoličkog svećenika, s novim identitetom koji mu je pribavila ista ta Crkva, te se na koncu slobode domogao u Argentini? Naravno da nije.

„Zašto ste napustili posao“, pitao je tajni agent presrevši na ulici našu sugovornicu, nezadovoljan jer su zbog toga i on i kolega ostali bez posla, naprosto, nemaju koga pratiti. Naša sugovornica je Natalija Kalijada koja je prije trinaest godina u atmosferi mučenja, batinjanja, hapšenja, pretresa i nadzora jedne diktature pokrenula Bjeloruski slobodni teatar koji djeluje u potpunoj ilegali. Pogledati njihovu predstavu nije nimalo jednostavno. Kao prvo morate nekako doći do kontakta „menadžera“. S njime ćete dogovoriti sastanak na koji ćete donijeti pasoš, kako bi potvrdili vaš identitet, ali i kako bi vam mogli pomoći ako u raciji tijekom predstave završiti u zatvoru tajne službe. „Manje vremena će nam trebati da vas tako nađemo i pokušamo vam nekako pomoći“, objašnjava Kalijada ovu nezamislivu priču iz zemlje gdje je već 24 godine na vlasti ista osoba i u kojoj se još uvijek, jedinoj u cijeloj Europi, izvršava smrtna kazna.

"U noći 8. ožujka sedamnaestogodišnja djevojka poslala nam je uznemirujući poziv u pomoć. Obavijestila nas je da se njezina obitelj, zajedno s još jednom izbjegličkom obitelji, nalazi na području Hrvatske, u neposrednoj blizini sela Strošinci. Izvijestila je da su gladni i promrzli te da žele zatražiti azil u našoj zemlji. U skupini koja je brojala 19 osoba bilo je jedanaestoro djece, među kojima i dvije male bebe. Molili su nas da u njihovo ime kontaktiramo policiju i obavijestimo ih o njihovoj namjeri da zatraže azil u Hrvatskoj", tvrde iz organizacije "Are You Syrious?", organizirane prilikom pojave prvog izbjegličkog vala, s ciljem da olakšaju muke migrantima koji putuju prema Europi. Kada su aktivisti organizacije pitali za imena, shvatili su da se radi o obitelji male Madine, što su u kasnijem razgovoru članovi obitelji i sami potvrdili.