Glavni akteri videa su djeca. Pojavljuju se u parovima, po sistemu dječak – djevojčica. Rečeno im je da po prostoriji pobacane loptice, roze i plave, spreme u odgovarajuće posude. Djeca su zajedno radila, isti posao, jednako dugo i marljivo, a onda je došlo vrijeme za nagradu. Djevojčice su dobile do pola ispunjenu čašu slatkišima, dok je čaša kod dječaka bila pretrpana slatkišima. Reakcija djece, kojoj nije jasno zašto je netko dobio više, a netko manje, neprocjenjiva je. Zbunjeno su se zgledali, mjerkajući čaše koje drže u rukama, da bi potom curicama objašnjeno da su dobile manje, jednostavno zato što su curice. „Ona je bila jednako dobra kao i ja pa bi trebala dobiti i istu nagradu“, zaključak je najmanjeg od dječaka. S obzirom da su djeca, kako ono volimo reći, još uvijek neiskvarena, dječaci su napravili ono što je u svijetu odraslih nezamislivo – svoju su nagradu pošteno podijelili s djevojčicama.

„Žena ne zna da poštuje nego da voli, ženi ne treba ni da je vi poštujete nego da je volite, poštovanje za njih znači odsustvo svake ljubavi, nešto hladno, iz glave, a ne nešto preosećajno iz duše. Sve žene vole bogataše, jer je žena uvek sirota. Pametnih se boje. Ona uvek podlegne jačem, a ne lepšem i umnijem, ni boljem i milijem", citat je koji je Zoranu Đorđeviću, ministru za rad, zapošljavanje, boračka i socijalna pitanja u Vladi Republike Srbije, bio sasvim primjeren da ga pred okupljenim novinarima podijeli s javnošću povodom Međunarodnog dana žena. Đorđević je bio domaćin nacionalne konferencije na temu "Žene iz ruralnih krajeva – ravnopravne građanke Srbije", a povodom Osmog marta posegnuo je za pripremljenim citatom pjesnika Jovana Dučića i izazvao zgražanje dijela javnosti. Prilika je ovo da neupućenima dodamo još koju riječ o ministru Zoranu Đorđeviću, inače članu Srpske napredne stranke.

Nestalo je puno stvari iz moga djetinjstva. Nestalo je u vremenu puno dragih ljudi i dragih lica, danas i moje polako nagrizaju bore, a uspomene ostaju u njima kao otisci dlana u pijesku. Nestali su albumi, nestao je mali plastični BMW na baterije i jedan A4 papir na kojem sam svojoj majci za Osmi mart u slikarskom tušu otisnuo svoj dlan. Taj presavijeni komad papira koji je čuvala pokazala mi je danas kada sam joj donio ružu kao i svake godine na ovaj dan. Izvadila ga je iz starog prašnjavog albuma i pokazala mi moj, ali i svoj život na njemu. Taj otisak dlana dječji je, ali na njemu su duboke i jasne crte, crte koje mi je ona urezala kroz život, crte poštenja, crte njenog odricanja i ono najvažnije, crte njene ljubavi. Danas kada smo dovoljno odrasli da svoje majke više ne držimo za ruku, danas kada imamo svoje žene, majke naše djece, imamo dužnost i moralnu obavezu da svoju djecu učimo pravim vrijednostima.

Jasno je da su prvi veći novci u tranzicijskoj Hrvatskoj izašli iz zemlje prilikom kupovine oružja za Domovinski rat. Otvoreni su računi u Austriji preko kojih je plaćano oružje, s maglovitim ili nikakvim nadzorom državnih institucija transakcija koje su vršene na taj način, ugovorenih cijena i provizija. Nikada nije provedena poduzetnija istraga o tim računima. Hrvatske vlasti, iako svjesne da je kapital iz zemlje obilato prebacivan na inozemne račune, kao što pokazuju manje-više sve značajnije krim istrage o privrednim malverzacijama u zemlji (afere Hypo, Zagorec, Mamić, DIOKI), niti su procijenile koliko je novca izneseno iz zemlje, niti su si zadale ikakav cilj po pitanju povrata imovine sklonjene u inozemstvo. Američka nevladina organizacija koja se bavi ovim fenomenima, Global Financial Integrity, raspolaže s procjenom da je između 1991. i 2011. godine iz Hrvatske povučeno oko petnaest milijardi dolara.

"Moram priznati da pjesme na ovoj playlisti služe više kao odrednice nego li inventar mojih podvojenih užitaka. Još uvijek ne slušam turbofolk kod kuće, jer to ne spada u moj glazbeni identitet. No, nakon svog ovog istraživanja, moram priznati da mi je postao fascinantan", kaže u razgovoru za Lupigu njemačka urednica i znanstvenica Sonja Vogel, autorica studije prikaza fenomena turbofolka čija trodijelna struktura oslikava portrete triju stožernih diva tog svjetonazora – Lepe Brene, Cece Ražnatović i Jelene Karleuše. U zaglavlju knjige, nalazi se i slavni citat pjesme “Turbo folk” Ramba Amadeusa o sinkroniji motora s unutarnjim sagorijevanjem i iste te centrifuge koja se odvija u samom narodu kojem se nameće sadržaj s najnižim mogućim nazivnikom. Recepcija teme u Njemačkoj, unatrag nekoliko godina mapira se između novinskih naslova poput “Muzika za idiote” i “Soundtracka za etničko čišćenje”, koji tretiraju turbofolk kao inferiornu inačicu zapadnjačkog popa.

Mnoge su vlade osnivale svoje komisije za suočavanje s prošlošću, ali nije poznat slučaj da je neka bila tako diletantski osmišljena i provedena, da je cijelu prijašnju tragediju nekog naroda omalovažila i izvrgnula ruglu. To što je osamnaest Plenkovićevih „vrhunskih znanstvenika“ u Vijeću za suočavanje s posljedicama vladavine nedemokratskih režima, nakon godinu dana objavilo 33 stranice teksta – slovima trideset i tri – zaista je izniman zahvat u svjetskim razmjerima. Trideset i tri stranice teksta o posljedicama političkih režima od 1941. godine naovamo – a malo su svratili i u Kraljevinu Jugoslaviju – to je točno 1,8 sastavljenih stranica o 77 godina povijesti po glavi akademske građanke/građanina u cijelih 365 dana; kad se od toga oduzmu citati iz Ustava, međunarodnih deklaracija, zakona, odluka o osnivanju, definiranje pojmova i razno, pa to razlomimo na sastav članstva… To s miksanjem kostiju traje još od Tuđmana, pa nije dovelo do smirivanja tenzija, niti će dovesti, niti bi bilo dobro da dovede.