Dok neke članice Europske unije prodaju svoje državljanstvo za nekoliko tisuća eura, hrvatsko se ne može steći čak ni ako kandidat ispunjava jednu od ključnih odredbi pripadajućeg zakona da su mu, naime, oba roditelja hrvatski državljani. Oko 5.000 građana Srbije podrijetlom iz Hrvatske čiji roditelji imaju hrvatsko državljanstvo već godinama ne može dobiti domovnicu iz pomalo bizarnog razloga. Uporište za odbijanje ovakvih zahtjeva MUP je pronašao u činjenici da ti ljudi nisu rođeni u Hrvatskoj, iako bi po istoj logici brojni državljani Hrvatske ostali bez državljanstva jer su, iz nekog razloga, rođeni u inozemstvu. Sjetimo se samo slučajeva iz Švicarske, Njemačke, Austrije … Pravljena je, dakle, razlika po nacionalnoj osnovi, i to nije prvi puta, niti prvi takav slučaj. A nekad se dijelilo prema političkim prilikama, izbornom inžinjeringu, švercerskim zaslugama i tko zna po čemu sve ne.

Koncertom Stampeda sinoć je u Zagrebu zaključen prvi dan Welcome Spring Festivala pod sloganom „Pozdravimo proljeće u Zagrebu“. Bio je to tek prvi od ukupno 11 dana koliko će trajati festival na Strossmayerovom trgu koji je postao proljetna oaza. Organizatori kažu kako će i ove godine ova neobična manifestacija imati veseli ton, a uz napomenu da će ipak biti još bolji, još duži, još zabavniji i još luđi. Osim obilja koncerata, o čemu ćemo nešto više reći malo kasnije, na festivalu će se održati brojna predavanja, u kojem će sudjelovati fakultetski profesori i aktivisti iz udruga koje djeluju na području zaštite okoliša i prirode. Jedan od zanimljivijih gostiju zasigurno je Rambo Amadeus. No, ovom prilikom nećete čuti njegovu muziku, već pametne savjete.

Slučaj jedne 19-godišnje Beograđanke, istina rodom iz Beča, ali po svemu ostalom Beograđanke, istina, Jevrejke, ali opet Beograđanke, sa kraja 1941. i početka 1942. godine odnedavno je putem stripa našao put do onih koji su sad tek koju godinu mlađi od nje iz tog perioda. Ta Beograđanka se zvala Hilda Dajč. U trenucima kad je odlučila da samoinicijativno ode u logor Staro sajmište Hilda Dajč je imala samo 19 godina. Nije želela ostaviti prijatelje i sunarodnike na milost i nemilost te se prijavila da kao medicinska sestra pomogne. Iza sebe je, potajno, ostavila četiri pisma, a ona bi se kao jedno od retkih svedočanstava o onome što se dešavalo iza bodljikave žice na Starom sajmištu, mogla uporediti sa dnevnikom Ane Frank. Nedavno su pisma dobila svoj vizuelni identitet putem stripa koji je uradio Saša Rakezić, odnosno Zograf.

„Pokušao sam ljudima objasniti zašto toliko volim Japan, ali je to teško razumjeti sve dok ne dođete ovamo i doživite ga sami“, tim je riječima mladi Amerikanac korejskog porijekla, Dan Kang, opisao svoj kratki video o Japanu. U Tokio je stigao poslom, u tamošnju Googleovu podružnicu, a od tamo je često objavljivao jednominutne video uratke. Ovaj koji donosimo na ovom mjestu jedan je od njegovih najgledanijih uradaka s obzirom da zorno pokazuje zašto su Japanci miljama daleko od velike većine ostatka svijeta. Kang kaže kako je Japan nevjerojatan zbog bezbroj razloga, ali da se njemu omiljeni može sumirati u tri riječi – svjesnost o drugima. Potom svoje riječi ilustrira s nekoliko primjera te pokazuje kako izgledaju japanske pokretne stepenice ili kako se u kafićima bezbrižno može ostaviti mobitel ili laptop, a na ulici bicikl.