Tekuća godina će vjerojatno ući u anale kao jedna od najboljih što se tiče dokumentarne produkcije u Hrvatskoj, što se svakako odrazilo i na program Liburnia Film Festivala, najrelevantnije smotre domaće dokumentarne produkcije. Ove godine najviše su pažnje privukli filmovi otvaranja i zatvaranja, „Chris the Swiss“ o kojem smo na Lupigi već pisali i „Srbenka“, ujedno i najveći opipljivi uspjesi hrvatske dokumentaristike. Međutim, program Liburnije nije “knjiga od dva slova”. Tako je za najbolji film proglašen kratkometražni uradak „Meso“ Elvisa Lenića za koji je nagrađen i Martin Semenčić, za najbolji dizajn zvuka. Radi se o filmu koji se na implicitan način bavi ritualom svinjokolje, prerade mesa i grupnom dinamikom ljudi uključenim u te procese. S obzirom da lica uglavnom ne vidimo, zvuk koji uključuje govor i pjesmu, ali i različite šumove (od punjenja kobasica do kucanja čašama) uistinu ima posebnu narativnu ulogu.

Bojan Glavašević nas je sve danas ponovno, kao što mu je to uradio otac nekoć, uvjerio da čak i ovoj nesretnoj rupi koju neki zovu zemljom još uvijek postoje ljudi koji će žrtvovati svoju udobnu fotelju čisto iz časti. Jer ne mogu sjediti u njoj dok gladni radnici marširaju Hrvatskom, a njegov je frižider pun, jer ne može od srama uzeti svoju platnu listu, dok je tisuće ljudi koji su vjerovali u njega nemaju. I to nam je danas poručio Bojan Glavašević. Svima nama koji udobno zavaljeni u svoje fotelje gledamo kako očajni radnici Uljanika očekuju spas, očekuju nadu, očekuju državu. Hijene će kazati gdje su bili kada su naše firme propadale? A gdje ste bili svi vi, hijene? Svima nama kojima taj očaj tih ljudi i strah pred ovrhama, dugovima, strah za budućnost nije poznat i nije naš. Nije ni Bojanov, pa ga je isto preuzeo na sebe. Zar Bojan nije mogao isto uraditi što mu je mogao i otac onomad? Zar Bojan nije mogao ostati tih, suzdržan, zar Bojan nije mogao šutjeti i do kraja svog života biti situiran, osiguran, sit?

U ponedjeljak, radnici Uljanika i Trećeg maja doći će na Markov trg. Većina ih tamo nikada ranije nije bila. Oni će se zateći na tom pompoznom trgu, s transparentima. Vi, koji ste iz Zagreba, ne dopustite da budu sami. Jednako kao što nisu bili sami ovdje, u Puli. Možda vam je sve to apstraktno, i daleko. Ali dođite ih podržati. To je jedna od posljednjih industrija čijoj ćete propasti svjedočiti. Povedite i djecu, da vide radnike, pitanje je hoće li tu egzotičnu vrstu više ikad vidjeti tako masovno, na ulici. Ako ste iz Zagreba, nemojte ih u ponedjeljak ostaviti same, na tom povijesno spektakularnom trgu, kao da vas se to uopće ne tiče. Osim očaja, oni ne posjeduju ništa. Ništa se neće promijeniti, ništa se neće dogoditi. Ali pridružite im se, odplešite zajedno taj posljednji ples. Pokažite im da nisu sami, da nitko nije sam. To su vaši, i moji roditelji, one oskudne plaće od kojih su nam financirali školovanje, traperice, tenisice.

Da se odmah razumijemo oko ove priče. Dina Rađu poznajem jako dobro. Ljudina je to od dva metra i kusur kojoj sam se divio u mladosti, a bogami divim joj se i dan danas. Ljudina je to od dva metra i kusur, čije srce ima barem još jedno metar i kusur. Ako vas je put nanio u kakvu bolnicu i ako ste vidjeli neko teško bolesno dijete koje hitno treba pomoć, kladim se da ste krajem oka zapazili tog dobroćudnog grmalja kako se tiho i neprimjetno izvlači iz bolnice. Dino Rađa takav je grmalj, onaj najmekšeg srca, kojem ne trebaju lovorike i naslovi u novinama, onaj koji će vam pomoći i zamoliti da nikome to ne kažete. Iskreno, nije me začudio njegov „nastup“ u Beogradu, pa makar to bilo i s nekim kao što je Nele Karajlić. Dino Rađa takav je čovjek. Čovjek koji voli dobru muziku, ali i čovjek kojeg iskreno boli kurac što će netko misliti o njemu, pa bio taj i neka sveta krava koja misli da može i treba svima propisivati kako treba "disati nacionalno".

Norveški ministar ribarstva prije nepunih sedam dana podnio je ostavku nakon što je priznao kako je prekršio Vladin sigurnosni protokol prilikom svog godišnjeg odmora koji je aktivno provodio u Iranu, gdje je svoje slobodne dane „trošio“ i na bilateralne sastanke. Per Sandberg, tako se naime zove, na svoj je godišnji odmor sa sobom ponio službeni mobitel. Premijerka Norveške saznavši za taj zastrašujući propust svog ministra, koji, usput da kažemo, na posao dolazi službenim biciklom i od imovine ima tek kredit za neotplaćeni stan, prihvatila je ostavku svog ministra ispričavši se svojim sugrađanima, kojima, kako kaže premijerka, i ona osobno, i njena Vlada, ministri - služe. U Hrvatskoj, zemlji koja o Norveškoj i njenim ministrima može samo sanjati, u manje od tjedan dana dogodila su se dva ozbiljna skandala za koje bi valjda ministrima u Norveškoj letjele glave uokolo. Ali ništa.

Polaganjem vijenca na spomenik Petru Kočiću u banjalučkom parku koje nosi ime ovog slavnog književnika jučer je svečano otvoren 53. Kočićev zbor u sklopu kojeg će se održati bogat kulturno-umjetnički program, a sve u organizaciji Grada Banja Luke. Međutim, u sjeni otvorenja ovogodišnje manifestacije zasigurno će ostati gruba cenzura koju je pretrpjela Tanja Stupar Trifunović, nagrađivana pjesnikinja i laureatkinje EU nagrade za književnost. Organizatori Kočićeva zbora Tanju Stupar Trifunović zvali su da nastupi na otvorenju, a potom su je, nakon što je dostavila svoju pjesmu s kojom je željela nastupiti, izbacili iz programa. Sama književnica napominje da je o „promjeni plana“ nitko nije obavijestio, već je s njom kontaktirao posrednik koji joj je predložio da promjeni pjesmu. A evo i pjesme koja je nekome očito toliko zasmetala da je zbog nje bio spreman proizvesti ovakav skandal.