Tekuća godina će vjerojatno ući u anale kao jedna od najboljih što se tiče dokumentarne produkcije u Hrvatskoj, što se svakako odrazilo i na program Liburnia Film Festivala, najrelevantnije smotre domaće dokumentarne produkcije koja se tradicionalno održava krajem ljeta na Opatijskoj rivijeri. Publika se već naviknula na novu lokaciju Ljetne pozornice u Opatiji (ranije se festival održavao na plaži u Ičićima), pa se okupila u solidnom broju kako bi podržala domaću dokumentarnu scenu, bez obzira na činjenicu da se festival održavao tijekom radnog tjedna.

Ove godine najviše su pažnje privukli filmovi otvaranja i zatvaranja, „Chris the Swiss“ o kojem smo na Lupigi već pisali i „Srbenka“, ujedno i najveći opipljivi uspjesi hrvatske dokumentaristike koji su dobili. Film otvaranja „Chris the Swiss“ imao je svoju premijeru na ovogodišnjem Cannesu, a na Liburniju je došao nakon festivalske turneje koja je uključivala i prestižne festivale u Karlovym Varyma, Locarnu i Prizrenu. „Srbenka“ Nebojše Slijepčevića je, pak, nakon trijumfa na festivalu Visions du Réel i u Sarajevu, ušla na uži popis dokumentarnih filmova koji će biti nominirani za nagradu Europske filmske akademije (EFA), u filmskoj javnosti poznatijoj kao “europski Oscar”.

Međutim, program Liburnije nije “knjiga od dva slova”. Tako je za najbolji film proglašen kratkometražni uradak „Meso“ Elvisa Lenića za koji je nagrađen i Martin Semenčić, za najbolji dizajn zvuka. Radi se o filmu koji se na implicitan način bavi ritualom svinjokolje, prerade mesa i grupnom dinamikom ljudi uključenim u te procese. S obzirom da lica uglavnom ne vidimo, zvuk koji uključuje govor i pjesmu, ali i različite šumove (od punjenja kobasica do zveketa čaša prilikom kucanja) uistinu ima posebnu narativnu ulogu. 

Publika je nagradu dodijelila filmu „Pusti, Dobre, pusti“ Vlatke Vorkapić koji na svakodnevnom poslu vodoopskrbe na otocima prati posadu broda-cisterne kojom upravlja naslovni sarkastični kapetan koji naizgled maltretira dvojicu svojih mornara (ili ih ogovara pred drugima), ali to čini na nekako dobroćudan način.

Posebno priznanje pripalo je našem ovogodišnjem favoritu kada je riječ o hrvatskom filmu i svojevrsnoj senzaciji ljetne festivalske sezone, studentskom filmu „Majči“ Josipa Lukića. Autor je u ovom filmu pokazao izniman dar za pronalaženje priče (iako se radi o često dosadnom kolegiju portretnog dokumentarca) i imao je sreće da pred sobom ima takvu sugovornicu kakva je njegova majka, žena bez dlake na jeziku koja bez zadrške govori o šlampavo skrivenim obiteljskim tajnama, o nasilju koje je trpjela od strane autorovog oca, o šikaniranju na poslu devedesetih koje je kao Srpkinja proživjela u Splitu, o svom seksualnom životu, ali i o lakšim temama poput muzičkih preferencija, sve vrijeme sasvim svjesna kamere koja je snima. Josip Lukić je uz pomoć snimatelja Marinka Marinkića uspio materijal složiti u izuzetno uzbudljivu, ponekad humornu, ponekad potresnu vožnju kroz emocije u trajanju od pedesetak minuta dokazujući tako da se snaga ponekad krije u jednostavnosti.

Za najbolju režiju je nagrađen Lovro Mrđen za film „Patrola Uran“, priču o odrastanju i formiranju ličnosti u grupi izviđača na zimovanju na planini. Zajedno s nagrađenom montažerkom Helenom Kanini Kiiru, Mrđen je od materijala koji je imao na raspolaganju napravio skoro fikcijski napet film s profiliranim likovima koji bi, da je bilo više “mesa“ i da je trajao nešto duže, bio još i bolji. Nagrada za najbolju fotografiju pripala je Jošku Moroviću za rad na filmu Vladimira Gojuna „Bebé na Volé“ čiji protagonist Adam bez zazora u kameru u formi video-bloga i u klasičnoj formi govori o svom odrastanju, muzičkom formiranju, nedostatku podrške i pritisku fizičke bolesti na psihu.

I među filmovima koji su ostali bez nagrada bilo je onih itekako vrijednih pažnje. Recimo „Zarobljeni u stroju“ Leona Rizmaula treba pohvaliti zbog plemenite misije očuvanja i rekontekstualizacije arhivskog televizijskog materijala koji se na taj način čuva od zaborava. „Precijenjena dramaturgija“ Sunčice Ane Veldić je u solidnoj mjeri uspjeli meta-filmski uradak o snimanju studentskog filma. Srpsko-hrvatska koprodukcija „Okupirani bioskop“ u režiji Senke Domanović, s kojom smo upravo objavili intervju, govori o okupaciji beogradskog kina „Zvezda“ i podjelama u mikrokozmosu grupe “okupatora” s lica mjesta. „Josipa, volim te“ ne govori samo o svojoj traumatiziranoj protagonistkinji, već i o odnosu koji se tijekom snimanja razvija između nje i snimatelja. Kratki film „Zabava“ Bojana Mrđenovića bez riječi slika sliku suvremenog hedonizma na Zrču. Globalni dokumentarac „Slatko od ništa“ Borisa Mitića daje priliku ništavilu da iznese svoje viđenje, što ono čini naracijom Iggyja Popa u rimi.

„Lovettovi“ Igora Bezinovića govori o jednom balkanskom paru koji se profesionalno bavi online pornografijom s naglaskom na dinamiku njihove poslovne i privatne veze, dok oni iz svojih uloga, čini se, ne izlaze ni u privatnom životu. „Dani ludila“ Damiana Nenadića je, s druge strane, insajderska studija korupcije, nestručnosti i samodostatnosti psihijatrije u Hrvatskoj u kojoj liječnički ego odnosi prevagu nad humanošću i željom da se pomogne pacijentu, ispričana iz vizure dvoje potpuno različitih ljudi koje je sustav na različite načine iznevjerio.

U nadi da nas čeka još jedna dobra godina za hrvatske dokumentarce, željno iščekujemo sljedeću Liburniju.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook/LFF