U takvoj zemlji ja ne želim živjeti
Jedan od najčešćih odgovora na pitanje novinara, analitičara i demografa, zašto odlazite iz Hrvatske jest samo na prvi pogled banalan. U više od pedeset posto ispitanika odgovor je jedan i uvijek isti. Ne želim više hraniti toliku vojsku parazita. Među parazite na koje se misli, neupućeni analitičar svrstat će u najvećem postotku političare i one koje je politika zaposlila, najčešće besmisleno.
No, vrag je u detalju, a jedan detalj prošao je naizgled nezapaženo. Među ispitanicima, naime, bilo je i onih koji su spominjali ratne zločince i osjećaj nesigurnosti što te i takve osobe mirno žive pored njih, kao dobri susjedi. Ako malo pomnije pogledate odgovore, statistike, kroz velik broj njih provlači se riječ strah, jeza, gađenje ... Takva je, naime, Hrvatska zemlja. Zemlja u kojoj ubojice mirno egzistiraju u vašoj sredini. Ispunjavaju iste listiće u kladionici do vaše, stoje u redu u samoposluzi tik do vas, sjednu u red do vašeg u vašem omiljenom kinu. Taj osjećaj da nešto duboko nije u redu je osjećaj straha. Jer vi jako dobro znate što su te osobe napravile, i vi jako dobro znate da od tih događaja nije prošlo niti trideset godina. Strah je jedan od najstarijih ljudskih nagona. A u ovom slučaju strah prati osjećaj stida, pa nepodnošljivi osjećaj prezira prema samom sebi. Kako bih vam još približim o čemu govorim evo jedne apstraktne sličice.
Zamislite Njemačku 1970. godine u kojoj u supermarketu do vas, šta ja znam, Josef Mengele mirno naručuje deset deka mortadele. Takva je otprilike Hrvatska 2018. godine. Zemlja u kojoj ratni zločinci u vašem dućanu, u redu pred vašim djetetom spokojno biraju mlijeko na akciji. Takva je otprilike Hrvatska 2018. godine. Zemlja koja kao heroje veliča ratne zločince, kao pobjede slavi progon i zločin, a svoj smisao postojanja nalazi u ratu koji će povijest opisati kao jedan od najkrvavijih od onog velikog Drugog. Svoj smisao postojanja danas ona temelji i na strahu. Strahu od ljudi koji su aktivno sudjelovali u njemu, i strahu od ljudi koje doživotno treba uzdržavati zbog tog istog sudjelovanja. Ako tako posložite stvari, a one zbilja takve i jesu, tada vam pojedini odgovori, od pojedinih anketiranih imaju itekakvog smisla. Osjećaj nelagode, osjećaj srama, osjećaj straha, osjećaj nesigurnosti, osjećaj beznađa i osjećaj da se ništa nikada neće promijeniti na dobro. Kada spojite sve te osjećaje postavite sebi jedno zbilja logično pitanje – zašto, dovraga, uopće živjeti u jednom takvom kazamatu kojim vlada strah, u kojem su neki zločinci, ubojice i manijaci na slobodi, i u kojem ih još morate hraniti do svoje smrti?
Evo, recimo, Mirko Norac. Mirko Norac osobno je stajao u na brzinu sklepanom „streljačkom vodu“ za smaknuće civila na plantaži borova Žitnik, nedaleko Gospića. Prije nego li je „streljački vod“ zapucao na njegovu naredbu, sam Norac je naredio civilima da izađu iz kamiona kojim su dovezeni na stratište, a onda povikao „što se čeka“, izvadio pištolj i ubio jednu od žena određenih za likvidaciju. Potom je pokušao ubiti i još jednu osobu, ali mu je pištolj zatajio. "Pucaj, što se ne puca", naredio je još jednom, a onda je svoje napravio „streljački vod“.
Prethodno je Norac zapovjedio i da se u vojarni u Perušiću pripremi jedna prostorija u koju će se smjestiti civili, Srbi koji su ostali u Gospiću te da oni imaju biti pobijeni na Lipovoj Glavici, nedaleko Perušića. Podređenom kojem je to naredio pritom je rekao: "Nemoj zajebati jer ćeš i ti popušiti metak". Točan broj ubijenih civila nikad neće biti poznat, ali sud koji je osudio Norca utvrdio je da se radi o najmanje 50 nevinih civila. Isti je sud nedvojbeno utvrdio i da je Norac sudjelovao u sastavljanju popisa Srba koje će se privesti, a potom i ubiti.
Mirko Norac kasnije će umjesto doživotne robije postati najmlađi pukovnik HV-a, i odigrati značajnu ulogu u akcijama Maslenica i Medački džep. Upravo u toj slavnoj akciji, koju je vrh Hrvatske obilježio ovih dana, pronađeno je na desetke tijela ubijenih civila.
Damir Krstičević zna tko je heroj (FOTO: Hina/Mladen Volarić)
U svojoj 27-oj godini omiljeni junak i ratnik, general, postaje počasni vojvoda Sinjske alke. Da perverzija bude veća, ministar obrane Damir Krstičević pozdravio je „generala Mirka Norca“ na obilježavanju upravo te akcije, zbog koje je „general“ pravomoćno osuđen na zatvorsku kaznu, kao i u slučajevima Lipove Glavice i plantaže borova Žitnik.
„General Norac“, podsjetimo, 1992. godine izravno odbija Tuđmanovu zapovijed za smjenom s mjesta zapovjednika uz izjavu kako je za njega jedini general Maks Luburić, da, mislio je na onog ustaškog ratnog zločinca. U zatvoru, u kojem je boravio zbog ubojstva civila na plantaži borova i na Lipovoj Glavici, Mirko Norac se oženio, diplomirao i dobio dvoje djece. Danas je, kao što znamo, slobodan građanin i, kako smo vidjeli ovih dana, heroj te još uvijek „general“, prema Damiru Krstičeviću.
Mirko Norac je, dakle, ako kome nije jasno, ratni zločinac. Hladnokrvni ubojica koji je ustrijelio ženu i čovjek koji je mirno gledao kako se ubijaju nevini ljudi po njegovoj naredbi. Ukoliko malo bolje razmislite o toj činjenici jasno je da će vas proći jeza kada držeći svoje dijete u supermarketu za ruku ugledate Mirka Norca kako razgleda police s voćem i povrćem. Isto tako bilo kojeg Nijemca prošla bi jeza da je, hipotetski, 1970. godine, u supermarketu, za blagajnom, stao uz, šta ja znam, Heinricha Himmlera. Ako su vam ove usporedbe smiješne, razmislite o iskazima ljudi koji su zauvijek napustili ovu zemlju. Upravo iz tih razloga. Jer ne žele, jer ne mogu i jer ne moraju ratne zločince, ratne profitere, ratne propagandiste, ubojice, manijake i psihopate gledati u svom supermarketu. Svjesni da ih upravo vi i hranite. Kao svu silu manijaka, ubojica, zločinaca koji to još nisu, ali mogli bi postati prvom prilikom, po uzoru na svog heroja, „generala“ kako mu je tepao ministar Damir Krstičević. I nije Norac jedini takav, ova zemlja je prepuna zločinaca raznih nacija, koji slobodno šetaju i koji nikada nisu bili ni osuđeni.
U takvoj zemlji ja ne želim živjeti, odgovori su ispitanika. Njih više tisuća. U takvoj zemlji u kojoj je potpuno nejasno, zapravo i sigurno, da se ništa u doglednoj budućnosti neće promijeniti. Da se politika, vlast, i sama klima u zemlji neće dobrano raskužiti i da nema jamstva sigurnosti građanima koji uredno plaćaju porez.
U takvoj zemlji ja ne želim živjeti. U zemlji u kojoj bi me mogla „pojesti noć“ ako samo pisnem protiv ratnih zločinaca koji su heroji ili protiv nekih branitelja koji to nikada niti nisu bili, ubojica koji mirno egzistiraju u mom susjedstvu. Konkretno, u mom susjedstvu, nekolicina je pravomoćno osuđenih u slučaju mučenja i ubijanja zarobljenih civila u splitskoj Ratnoj luci Lora.
U takvoj zemlji ja ne želim živjeti, u zemlji u kojoj ću do svoje smrti biti podložan njihovoj propagandi, lažima i iskrivljenoj stvarnosti, koju ću uz to još i izdašno plaćati, kako u vidu poreza, tako u vidu čak i RTV pretplate koja im služi isključivo za opsluživanje laži prema potrebi.
U takvoj zemlji ja ne želim živjeti. Zemlji koja nema budućnost. Zemlji koja živi na glorificiranoj prošlosti od koje koristi ima jedan cijeli naraštaj koje ovaj drugi ropski opslužuje.
U takvoj zemlji ja ne želim živjeti. Njihovoj zemlji okovanoj strahom, kako za egzistenciju, tako i za svoj život ako samo pisneš što protiv njih. Ubojica, ratnih zločinaca, šljama najgore vrste. Pa se onda zapravo svi mi koji nismo u statusu ispitanika, tj, ispunjača navedene ankete s pravom pitamo: Koji kurac ja još radim ovdje?
Lupiga.Com
Naslovna fotografija: N1
Suglasan sam sa svime, ali na kraju si sve "ukakio" onim :"koji kurac", ili, da se spustim na tvoju razinu kulture izražavanja i izrazim se kao ti : za koji kurac ti je tribalo to "koji kurac" ? Slikovito opisivanje ? Nedostatak izraza ? Ili čista nekultura izražavanja, i to u sredstvima javnog informiranja ?