Ugušen u krvi njegovih rođaka i komšija dušu je teško i bolno ispustio moj otac Uzeir. U njegovoj pedeset i petoj godini. Smrt zna biti pogana i možda je nesretnik satima umirao, pipao u mraku klizava tijela i bez glasa pokušavao dozvati zadnjim dahom svog prvenca, sina Enesa. U Keraterm, zadnju firmu gdje je radio prije otkaza u Markovićevoj 'reformi', baš tu su ga doveli i propustili kroz špalir od palija i policijskih palica. I njegovog Enesa tako, i sinove njegove braće, Samira, Emdžada, Nedžada i Kasima. Svi su oni sada mrtvi. Haman i zaboravljeni. Enesu i Emdžadu ni kosti nisu pronađene. Odvedeni su u nepoznatom pravcu baš kao što piše na ploči u Keratermu. Niko nije vidio kuda je kamion otišao kada su ih prozvali. Odgovor se čeka od forenzike a da je sreće, pameti i volje i kakav sud bi mogao odgonetnuti u kom pravcu su odvezeni. A ja se opet nekako najviše nadam da će mi to reći onaj ko zna najbolje, onaj što ih je vozio ili odnekud zadnji žive vidio.

Zašto je kao scenski prostor odabran Leksikografski zavod Miroslav Krleža? Vrlo logično, odgovara Zlatko Paković: „Lex je živa rana antikrležijanskog hrvatskog zločina – perverznog političkog i kulturnog kastriranja Miroslava Krleže. Tom je zavodu dato ime Miroslava Krleže kako bi mu se oduzela upravo krležijanska bit, koja se ogleda u Krležinu nazivu Jugoslavenski leksikografski zavod. Krležino ime ovom je zavodu darovano kao što se u drugim zavodima ludacima daruju ludačke košulje, da bi oni vezanih ruku izgledali normalno, pristojno, uljudno. Upristojiti, normalizovati, uljudbeno disciplinovati Krležu znači upravo to: od Krleže oduzeti sve ono, u Hrvatskoj i za Hrvatsku, u Srbiji i za Srbiju, krležijansko; ateizam, lenjinizam, jugoslovenstvo, te, shodno tome, hospitalizovati Hrvatsku i Srbiju kao beznadežni slučaj.“

Oduševljeni, ulicama razliveni patriotizam mogao je - u hrvatskim uvjetima - imati samo desno-nacionalističku redakciju. Jer, institucije su izbačene iz igre, ljevica je (skupa s liberalno orijentiranima) tradicionalno ostala izvan zabrana ne samo nacionalno-nacionalističkog ojkanja, nego i izvan okružja reprezentacije - koja himnu pozdravlja HDZ-ovskim pozdravom, u kojoj nije zamislivo da se netko iskaže kao podupiratelj npr. LGBTIQ pokreta, ili preferira „Hladno pivo“, i slično. Nogoloptački savez, međutim, nije više dostatan, za desno profiliranje nogo-patriotizma. Iako je posve pod kontrolom HDZ-a, točnije: upravo zbog toga. Stvari su, naime, otišle dalje. Nije pritom bila ključna Thompsonova pojava, pa ni njegovo demonstriranje nesposobnosti da pjeva izvan laboratorijskih uvjeta.

U Hrvatskoj je danas selektor Dalić neupitno najslavljenija osoba. Diže ga se u nebesa kako zbog uspjeha tako i zbog toga što je napokon netko depolitizirao nogometni posao, ali i reprezentaciju. Baš zato je Dalić debelo u krivu kada novinaru koji ga pita za Thompsonovo prisustvo u autobusu odgovara s onim - “Imajte respekta za Hrvatsku…” Upravo radi Hrvatske, upravo radi njenog respekta u svijetu, radi poštivanja ovog veličanstvenog sportskog uspjeha, Thompsonu nije bilo mjesta u autobusu s reprezentativcima. Jer upravo radi Thompsona svjetski mediji ovih dana pišu o teškoj sjenci koja je pala na veličanstveno slavlje i divljenja vrijedno ponašanje ujedinjenih građana Hrvatske prilikom izražavanja svoje radosti zbog osvojenog drugog mjesta na Mundijalu. Pa tko je Thompson ili bilo tko drugi pa da svoj osobni interes stavi iznad interesa Hrvatske?

Dvadeset godina kasnije, naravno, jasno mi je zašto je bilo 1998. neobično u Srbiji navijati za Hrvatsku. Danas, jebiga, znam da je fudbal možda najvažnija sporedna stvar na svetu, ali je, u isto vreme, i najnevažnija sporedna stvar u samom fudbalu. Stvarno, čitajući novine i portale, stekao bi čovek utisak da fudbal postoji samo zato da bude poligon za postizanje nacionalno-ratničke erekcije i da bude dimna zavesa iza koje se obavljaju kriminalni poslovi, a da je čarobna igra tu tek tako, eto, da bude izgovor za postojanje sveopšteg nitkovluka. Svetsko prvenstvo u Rusiji se bliži samom kraju, a mene, na putu ka finalu, spotiču nekakva sasvim suprotstavljena osećanja. Sa jedne strane, tužan sam jer ću morati da čekam još četiri godine na karneval na kom svaki dan gledaš utakmice i uživaš u igri, a sa druge strane, imam osećaj da ću malo ipak odahnuti kad utihnu sveopšte nacionalne fudbalske histerije, kad se, je li, kao normalni postjugoslovenski ljudi vratimo “rešavanju” pitanja Kosova, proslavi Oluje i grcanju u pokušaju da se preživi život na kapitalističkoj periferiji.

Na samom početku Drugog svjetskog rata Mara Laković, samouka žena iz Cetinja, ostala je udovica s četvero djece i u okupiranom se gradu angažirala kao „pozadinka“ koja održava veze s partizanima, da bi nakon rata odselila u Vojvodinu i nastavila svoju borbu te umalo završila na Golom otoku. Priča o ovoj hrabroj ženi ovih je dana ispričana u dokumentarnom filmu "Borba Mare Bogdanove". Autori kažu kako su inspiraciju pronašli u knjizi "Orlov krš - 100 godina života jedne crnogorske porodice" Nebojše Bate Tomaševića koji je kao golobradi dječarac postao ilegalac i partizan, a kroz svoju knjigu opisao je tadašnju Crnu Goru, ali i uspone i padove svoje obitelji, od pogibije starijeg brata, također ilegalca, preko sestre koja je bila prva veleposlanica SFRJ, pa sve do tragične münchenske zrakoplovne nesreće u kojoj je poginulo više od polovice nogometaša Manchester Uniteda, a Tomašević preživio.