Ostaci političke ljevice u Hrvatskoj danas su u Šibeniku potpisali takozvanu Šibensku deklaraciju o uspostavi ujedinjene ljevice, odnosno zajedničke platforme lijevih snaga. Svoj paraf na ovaj dokument stavili su predstavnici Nove ljevice, ORaH-a, Socijalističke radničke partije i Radničke fronte, a deklaracija je ostala otvorena za potpisivanje i svima drugima, bez obzira radi li se o pojedincima, strankama, udrugama inicijativama, sindikatima ili nekim drugim pokretima. Ubrzo nakon potpisivanja Šibenske deklaracije objavljen je i cjelokupni tekst deklaracije, a Lupiga ga donosi na ovom mjestu, kako biste se upoznali s „novom lijevom paradigmom“, koja, kako se naglašava u deklaraciji želi uspostavu društvenog ugovora koji će biti usmjeren postizanju ciljeva na nekoliko područja.

Marijan Beneš je bio pop-ikona države koje više nema, tukao se krvnički šakama, a kad bi skinuo rukavice, svirao je violinu i flautu, pisao poeziju i pokazao svijetu da ljudi koji se tako tuku i razbijaju kafane nisu samo strojevi već da imaju dušu. Danas ga ni ne spominjemo kao “našeg” europskog prvaka. Beneš je Hrvat iz Banjaluke, a on će reći da nije "ni Srbin, ni Hrvat, ni Musliman", nego je “ i Srbin i Hrvat i Musliman“ i to je razlog zbog kojeg je doživio što je doživio raspadom Jugoslavije. Marijana Beneša i njegove titule nije htio nitko jer nikada i nije pripadao nikome, nikakvom krdu. Mate Parlov objasnit će jednom taj mentalni sklop kratkom rečenicom da on ne može biti nacionalista jer je svjetski prvak. Upravo tako razmišljao je i Beneš ostavši zaboravljen i siromašan - ničiji prvak jedne zemlje o kojoj se više ne govori i koja se ne spominje. Pred njegovom kafanom posljednji put su ga pretukli govoreći mu: “A ko je sad jači, šampione?”.

Tekuća godina će vjerojatno ući u anale kao jedna od najboljih što se tiče dokumentarne produkcije u Hrvatskoj, što se svakako odrazilo i na program Liburnia Film Festivala, najrelevantnije smotre domaće dokumentarne produkcije. Ove godine najviše su pažnje privukli filmovi otvaranja i zatvaranja, „Chris the Swiss“ o kojem smo na Lupigi već pisali i „Srbenka“, ujedno i najveći opipljivi uspjesi hrvatske dokumentaristike. Međutim, program Liburnije nije “knjiga od dva slova”. Tako je za najbolji film proglašen kratkometražni uradak „Meso“ Elvisa Lenića za koji je nagrađen i Martin Semenčić, za najbolji dizajn zvuka. Radi se o filmu koji se na implicitan način bavi ritualom svinjokolje, prerade mesa i grupnom dinamikom ljudi uključenim u te procese. S obzirom da lica uglavnom ne vidimo, zvuk koji uključuje govor i pjesmu, ali i različite šumove (od punjenja kobasica do kucanja čašama) uistinu ima posebnu narativnu ulogu.

Bojan Glavašević nas je sve danas ponovno, kao što mu je to uradio otac nekoć, uvjerio da čak i ovoj nesretnoj rupi koju neki zovu zemljom još uvijek postoje ljudi koji će žrtvovati svoju udobnu fotelju čisto iz časti. Jer ne mogu sjediti u njoj dok gladni radnici marširaju Hrvatskom, a njegov je frižider pun, jer ne može od srama uzeti svoju platnu listu, dok je tisuće ljudi koji su vjerovali u njega nemaju. I to nam je danas poručio Bojan Glavašević. Svima nama koji udobno zavaljeni u svoje fotelje gledamo kako očajni radnici Uljanika očekuju spas, očekuju nadu, očekuju državu. Hijene će kazati gdje su bili kada su naše firme propadale? A gdje ste bili svi vi, hijene? Svima nama kojima taj očaj tih ljudi i strah pred ovrhama, dugovima, strah za budućnost nije poznat i nije naš. Nije ni Bojanov, pa ga je isto preuzeo na sebe. Zar Bojan nije mogao isto uraditi što mu je mogao i otac onomad? Zar Bojan nije mogao ostati tih, suzdržan, zar Bojan nije mogao šutjeti i do kraja svog života biti situiran, osiguran, sit?