Brazil, osma svjetska ekonomska sila, nalazi se na prekretnici. Svi su izgledi da bi predsjednik te goleme zemlje mogao postati Jair Bolsonaro, bivši profesionalni vojnik u činu kapetana. O Bolsonaru se posljednjih mjeseci pisalo diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj. Radi se o deklariranom šovinistu, antifeministu, rasistu, ksenofobu i čovjeku kojemu se „gade demokratske vrijednosti“. Usponu tamošnje desnice pridonio je veliki angažman Crkve, i to ne one Katoličke, nego Evangelističke, koja je u Brazilu počela jačati prije četrdesetak godina kada se Katolička crkva obračunala sa "svećenicima ljevičarima", koji su zastupali "teologiju oslobođenja" i bili uz siromašni narod. Narod je sada preuzela Evangelistička crkva, kao i brazilske medije, a rezultati su sada izašli na vidjelo.

„Opći porast populizma, jačanje radikalne desnice, sveprisutni historijski revizionizam te pojava tzv. neliberalnih demokracija, koja otvoreno krše demokratske standarde i dokidaju dostignute standarde ljudskih prava predstavljaju njegova temeljna obilježja“, sve navedeno dovelo je do toga da od sljedećeg mjeseca s radom započinje Studij demokracije i ljudskih prava u sklopu kojeg će predavanja održati cijeli niz istaknutih javnih ličnosti - Dragan Markovina, Zoran Pusić, Dražen Lalić, Vjeran Pavlaković, Tvrtko Jakovina, Hrvoje Klasić, Snježana Koren, Vuk Perišić, Ivana Dragičević, Ivo Goldstein, Aleksandra Zhelez te dva bivša hrvatska predsjednika, Stjepan Mesić i Ivo Josipović. Markovinu koji je voditelj programa kako se to boriti protiv sve prisutnijeg revizionizma.

Ono što je počelo kao politička fraza početkom 90-ih odjekuje i danas kod hadezeovskih rezervista, ali i u organima gonjenja. Sve je pomiješano u toj zbrci, pa su svi (ali i nitko) potencijalni ratni zločinci (jasno je - svi na „njihovoj“, nitko na „našoj“ strani). Upravo stoga Penava&comp. ne mogu djelotvorno kritizirati nedostatke u radu represivnoga aparata - proizlaze, naime, iz istoga svjetonazorskoga izvora. Taj izvor nije tek u ideologiziranju, nego u doslovnome idealiziranju rata iz 90-ih; nije bilo dostatno preuzeti rusko-pravoslavnu-staljinističku formulu „domovinskog rata“, nego su (obvezatni) pozitivan stav svih spram rata već od sredine 90-ih poduprli formulom DDR (dostojanstvo domovinskog rata). Ako se rat u cjelini naziva dostojanstvenim, onda nije lako shvatiti kako je u njemu bilo ubijanja, mučenja, silovanja...

Gledamo djecu, ali to su djeca koja igraju djecu koja se igraju da su prestali biti djeca. Oni su, ali kroz igru, savladavanje vježbi kako postati odrastao, zakoračili u svijet odraslih, i tu se, najedanput, našli okruženi neopisivim nasiljem, zlom i strahotama koje u njihovom svijetu djetinjstva nisu zamislivi. Otkrivanje njihovih intimnih svjetova i mogućnosti igranja raznorodnih uloga isprepliće se s iznošenjem surovih istina o svijetu u kojem živimo, od pojedinačnog - slučaj djecoubojice Marca Dutrouxa koji je svojedobno potresao belgijsko društvo i ukazao na svo licemjerstvo i potisnute strahove, napose među elitama, pa sve do općeg - belgijske povijesti s osvrtom na kolonijalno doba i strahote koje su tada činjene nad zemljama i ljudima koje su potpale pod čizmu kolonizatora. "Neodgovorno dobar teatar", reći će kritičarka Magali Degrande.

Odavno jedna pesma nije ovoliko potresla i prodrmala vasceli srpski rod, zavlačeći se duboko u napaćenu dušu našeg naroda, pogađajući pravo u osetljivi živac sa četiri ocila. Takav uspeh nije viđen još od stihova "Sprem'te se, sprem'te četnici, silna će borba da bude" ili "Drma mi se, drma mi se na šubari cveće, ubićemo, zaklaćemo ko sa nama neće". Zato nije dovoljno da se pesma "Dogodine u Prizrenu" samo gleda i sluša na YouTubeu, nije dovoljno da se peva na koncertima, tekst ove nacionalne budnice morao bi pod hitno da uđe u čitanke za sve razrede, prevashodno u osnovnim školama, kako bi se Srbadija od malena učila pravim vrednostima kao što je pogibija za otadžbinu. Zapalile se društvene mreže, ređaju se pozdravi, ne samo dogodine u Prizrenu, već i dogodine u Kninu, u Republici Srpskoj, pa zašto da ne – i u Čikagu.

Nakon što je ovoga mjeseca pristiglo izvješće Odbora Vijeća Europe za prevenciju mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja (CPT), u kojemu se opisuje stravično stanje u ustanovama za liječenje mentalnih bolesti, uključujući i one koje vode brigu o djeci, pet organizacija koje monitoriraju kršenja ljudskih prava te prava osoba s invaliditetom zatražile su od premijera Andreja Plenkovića da smanji broj osoba s invaliditetom izmještenih u ustanove socijalne skrbi. No, Hrvatska je daleko od pružanja njege na koju se obvezala EU i drugim instancama međunarodne zajednice. Rezultati istraživanja pravobraniteljice su ukazali na zabrinjavajuće kršenje prava osoba s duševnim smetnjama u udomiteljskim obiteljima i obiteljskim domovima. Kršena su im prava na zdravlje, pristup informacijama, slobodu kretanja, poštivanje dostojanstva, privatnosti, uključenost u zajednicu...