Prvi krug brazilskih predsjedničkih izbora održan je 7. listopada ove godine. Naravno da su oči cijelog kontinenta bile uprte prema Brazilu, najvećoj i ekonomski najsnažnijoj državi Latinske Amerike, osme ekonomske svjetske sile s izuzetno važnim geopolitičkim značajem koja je dugih dvanaest godina bila jedno od najjačih uporišta latinoameričke ljevice u vidu vladavine dvije osobe - Luiz Inácio Lula da Silva i Dilma Rousseff – odnosno njihove Radničke stranke (Partido dos Trabalhadores - PT). 

U prvom krugu izbora ultradesni, a po mnogima i otvoreno profašistički, kontroverzni kandidat Jair Bolsonaro, bivši profesionalni vojnik u činu kapetana, iz Socijalno-liberalne stranke (PSL), osvojio je čak 49,3 milijuna glasova (46,66 posto), a njegov protukandidat iz Radničke stranke, Fernando Haddad, 31,3 milijuna glasova (28,46 posto). Haddad, bivši ministar obrazovanja imao je pritom veliki hendikep. Naime, on je samo mjesec dana bio u kampanji s obzirom da je planirani predsjednički kandidat Radničke stranke, Lula da Silva, koji je bio favorit na nivou cijele države, pred same izbore završio u zatvoru. Inače, ukupan broj glasača u Brazilu je 117,3 milijuna. Konačni pobjednik znat će se u nedjelju, 28. listopada, za kada je raspisan drugi krug izbora.

Haddad je imao veliki hendikep u vidu samo jednog mjeseca kampanje (FOTO: Hina/EPA/Antonio Lacerda)

O Bolsonaru se posljednjih mjeseci pisalo diljem svijeta, pa i u Hrvatskoj. Radi se o deklariranom šovinistu, antifeministu, rasistu, ksenofobu i čovjeku kojemu se „gade demokratske vrijednosti“ (Angel Guerra Cabrera u El Viejo Topo 18. listopad 2018. godine). Po Cabreri on samo predstavlja kontinuitet “državnog udara protiv demokracije” koji je iniciran prije nekoliko godina “parlamentarnim udarom” putem kojeg je smijenjena Dilma Rousseff uz “čudnovato mobiliziranje masa” vrlo snažnom međunarodnom medijskom kampanjom. Cilj je bio prikazati Radničku stranku i njene lidere kao leglo korupcije.

Bolsonaro, naravno, nije lokalni niti samo brazilski fenomen. On je tek dio nadiruće svjetske plime desnog političkog vala ultraradikalnih, ponekad i profašističkih pokreta, koji su osnaženi i “okuraženi” dolaskom nepredvidivog Donalda Trumpa na čelo najveće svjetske sile. Iako ga dobar dio analitičara ne uzima ozbiljno, to je očito greška, jer je najveći guru nove desnice Steve Bannon proizišao upravo iz središta njegovog političkog gnijezda (vodio je Trumpovu izbornu kampanju, a danas je na zadatku jačanja i povezivanja radikalne desnice u Europi). I Europa je pod jakim utjecajem sve prisutnije radikalne desnice osnažene valom jačanja ksenofobije pred naletom neviđenog egzodusa izbjeglica iz ratom zahvaćenih i nestabilnih dijelova svijeta. Tu su prije svih Marine Le Pen u Francuskoj, Matteo Salvini u Italiji, Viktor Orban u Mađarskoj, a u Izraelu, koji, inače, ima i nezanemarivu tradiciju ljevice, Benjamin Netanjahu. 

Latinska Amerika tako na određen način opet dolazi u središte svjetske pažnje. Lijevi politički val koji je ne tako davno dominirao latinoameričkom scenom sada se povlači. Meksiko je, doduše, što je iznimno važno, nedavno izabrao upravo ljevicu da ga vodi slijedećih šest godina. Pobjeda Andrésa Manuela Lópeza Obradora u Meksiku, trećoj po veličini latinoameričkoj zemlji, izvjesna je vrsta izuzetka. Međutim, pobjeda konzervativnih ultraliberala poput Ivána Duquea Márqueza u Kolumbiji, Mauricia Macrija u Argentini ili Sebastiána Pinere u Čileu, svjedoče nam kako u Latinskoj Americi sve više jača desna ultrakonzervativna politička fronta. Tim više je drugi krug izbora u Brazilu značajniji. 

Bolsonaru se „gade demokratske vrijednosti“ (FOTO: Wikimedia/Beto Oliveira)

U cijeloj ovoj brazilskoj priči veliku ulogu ima Evangelistička crkva u Brazilu, koja je vrlo jaka i u nekim drugim dijelovima južne Amerike. Kao prvo, potrebno je znati kako se u tom dijelu svijeta, za razliku od Europe i Sjedinjenih Američkih Država iz kojih je Evangelistička crkva i “uvezena” u Latinsku Ameriku, ta crkva, kao pojam, najčešće izjednačava s kompletnim protestantizmom koji u sebi inkorporira niz zasebnih crkava. Cijelo područje Latinske Amerike doživljava vjersku metamorfozu tako da je u zadnjih četrdesetak godina čak 30 posto pripadnika Katoličke crkve prihvatilo evangelizam (protestantizam). Danas tako Evangelistička crkva kontrolira velik dio medija i ima nevjerojatan utjecaj na siromašniji dio stanovništva. Novinarka Lamia Oualalou, koja posebno prati te procese, ističe kako “evangelistički mediji” čine danas u Brazilu najveći dio “medijske industrije” (Ojo Publico, 31.srpanj 2018. godine). Evangelistička La Iglesia Universal del Reino de Dios (Univerzalna Crkva Božjeg Kraljevstva) kontrolira neke od najvećih brazilskih TV kuća, a preko tjednika Folha de Sao Paulo vrši izuzetan utjecaj na javnost. 

Brazil je, inače, doživio radikalne promjene unutar vjerske populacije među najširim masama. Šezdesetih godina prošlog stoljeća upravo je Brazil bio jedno od najvećih uporišta lijevo orijentirane “Teologije oslobođenja” (“La Teología de la Liberación”) koja je snažno utjecala na najsiromašnije slojeve stanovništva. Svećenici “iz naroda” djelovali su konkretno u konkretnim zajednicama “u narodu”, prigradskim četvrtima gdje je bilo koncentrirano nezadovoljstvo i besperspektivnost, siromaštvo i kriminal. Ta “narodna crkva” jačala je broj katolika, ali je i zabrinjavala crkveni establishment kojeg su plašile lijeve ideje teologa oslobođenja (kojima će se uskoro oduzeti pravo na javnu riječ), ali i svećenstva koje je slijedilo tu vrstu teologije djelujući neposredno, aktivno među ljudima dijeleći njihovu sudbinu. Iako su imali veliki ugled ubrzo je došlo do represivnog odgovora iz samog vrha Katoličke crkve preplašenog njihovim “ljevičarenjem”. Kada papom postaje Ivan Pavao II. on, kao radikalni antikomunista, odlazi u Latinsku Ameriku između ostalog i kako bi se obračunao s “komunističkim tendencijama” u vlastitim redovima. Jedan od njegovih ciljeva postaje uništenje mreže svećenika teologije oslobođenja u Latinskoj Americi, a posebno u Brazilu. U tome je i uspio. 

Jedna od golemih evangelističkih katedrala u Brazilu (FOTO: Wikimedia)

Međutim, nakon uništenja svećenika ljevičara Katoličkoj crkvi ostaje velika praznina upravo u siromašnim četvrtima gdje su oni djelovali. Istovremeno u Brazilu dolazi do velike krize pa tako dolazi i do promjena u samoj Crkvi i među vjernicima. Dolazi do velikih migracija stanovništva sa sjevera Brazila prema velikim gradovima poput Río de Janeira i Sao Paula. Upravo tada evangelizam počinje jačati jer evangelistički pastori zauzimaju mjesto bivših svećenika sljedbenika teologije oslobođenja. Katolička crkva sve više gubi utjecaj upravo u tim najugroženijim slojevima. Taj period između sedamdesetih i osamdesetih godina neki danas nazivaju “izgubljena dekada” za Katoličku crkvu. Evangelistička i Pentekosna crkva koje stižu iz Amerike “braziliziraju” se i tek tada postaju utjecajni. 

Zanimljivo je kako je radio tu odigrao izvanredno važnu ulogu jer je taj medij bio pristupačan sirotinji za koju je i TV aparat predstavljao nedostižan luksuz. Evangelistički pastori govore o brazilskim ključnim životnim temama, a manje o suhoparnim teološkim temama. Tek je “brazilizirani evangelizam” postao tako moćan i utjecajan. Brazil tada doživljava duboke transformacije. U Brazilu postoje gradovi koji su u samo deset godina narasli s 3.000 na 300.000 stanovnika. Oni nemaju strukturu pravog grada. Često se radi o kaotičnoj arhitekturi, nabacanim nastambama s niskim standardom života. Kod nas je taj fenomen novonastalih gradova poznat pod nazivom “gradovi na ledini”, ali su i oni imali urbaniju strukturu od brazilskih nabujalih naselja. 

Upravo u ovakvoj novonastaloj situaciji Evangelistička crkva pokazuje svoju izuzetnu fleksibilnost. Katolička struktura crkve našla se u problemu, ali evangelistički način djelovanja nije. Evangelistički pastori su puno prilagodljiviji od katoličkog svećenstva. U svakom napuštenom baru, kinu, svakom praznom prostoru u kojem stane pedesetak stolica oni stvaraju “crkvu”. Na neki način, oni crkvu nose sa sobom i “vjerski hram“ dolazi vjernicima, a ne oni njemu. Evangelistički pastor postaje se lako i zajedničko im je to da su karizmatici. Osim toga, oni se lako identificiraju s običnim, skromnim ljudima jer su i sami, najčešće, ljudi iz favela, žive u njima, tu se žene i imaju svoju obitelj, djecu... Za razliku od njih katolički svećenik koji dođe propovijedati u favelu obično ne živi tamo. Kada priča o problemima obitelji nije uvjerljiv jer nema vlastitu obitelj koja dijeli sudbinu ostalih žitelja ... 

Kao i pristalice sličnih kandidata diljem svijeta tkao i pristalice Bolsonara vole paliti stvari koje vide kao neprijatelje (FOTO: Hina/EPA/Sebastiao Moreira)

Problem političke naravi je u tome što Evangelistička crkva podržava ultrakonzervativne vrijednosti. Danas u Brazilu sve više jača njihov utjecaj u Kongresu i općenito među zastupnicima. Sve više ih je među gradonačelnicima i u drugim strukturama lokalnih vlasti. Iako su iznikli kao “religija sirotinje” danas i oni doživljavaju promjene. U Brazilu već živi druga generacija evangelista koji su “rođeni kao evangelisti”. Imaju sve veći utjecaj na obrazovnu politiku, a ultrakonzervativan pogled na probleme vezane za rodna, spolna i slična prava dominira njihovim svjetonazorom. Većina sljedbenika i dalje je sirotinja pod strahovitim utjecajem televizije O Globo. 

Istovremeno je evangelist Marcelo Kuhna uspio postati predsjednik Kongresa iako je pravi idol sirotinje nogometaš Neymar. U Brazilu danas ima oko 22 milijuna evangelista i po mnogima su oni odlučujući politički faktor o kojem ovise rezultati aktualnih izbora, a oni podržavaju Bolsonara i upravo je njihov predstavnik Eduardo Cuhna, koji predvodi evangeliste u Kongresu, predvodio i “parlamentarni udar” na Dilmu Rousseff. Sadašnji gradonačelnik Río de Janeira Marcelo Crivella (inače pastor “Iglesia Universal del Reino de Dios”) nekada je bio uz Radničku stranku i podržavao predsjednika Lulu da bi kasnije rušio vlast te iste stranke sudjelujući u parlamentarnom puču na predsjednicu Dilmu Rousseff koja je naslijedila Lulu. Danas podržava aktualnog desničarskog predsjednika Temera. 

Evangelistička crkva u Brazilu vrlo je bogata. Prema izvješću brazilskih fiskalnih vlasti ona je 2015. godine na računu imala sedam milijardi dolara. U Kolumbiji, recimo, gdje su evangelisti bili glavni protivnici ratifikaciji Sporazuma o miru s najstarijim gerilskim pokretom Latinske Amerike FARC-om, evangelisti su imali pet milijardi dolara. Stoga se govori kako su evangelisti Latinske Amerike obavili “veliki vjerski posao” (Javier Calderón Castillo, celag.org. 8. studeni 2017. godine). Stoga nije čudno što Bolsonaro ima podršku brazilskih bankara, vojske, krupnih poduzetnika i medija. 

Veliki broj nezavisnih analitičara smatra kako je u Brazilu nasilno, uz pomoć parlamenta i sudbene vlasti, srušena vlast Radničke stranke pa se to smatra svojevrsnim pučem. Progresivnim snagama Latinske Amerike često se suprotstavljalo golom silom. Tako je 2009. godine u Hondurasu izvršen vojni udar samo kako bi se spriječila vladavina progresista. U Paragvaju je izvršen paramilitarni udar Fernanda Lugoa. Demokratski Zapad nije reagirao. Nadiranje desnice uvelike se vezuje za politiku Washingtona. Početak takve politike se zbio još za vrijeme Baracka Obame ( primjer Bolivije i Venezuele) kojeg se često nekritički veliča (Misión Verdad, 12. Listopad 2018. godine, Iroel Sánchez). 

Masovni prosvjedi protiv Bolsonara (FOTO: Hina/Epa/Marcelo Chello)

U ovome trenutku, dakle, brazilska Evangelistička crkva direktno se angažirala na strani radikalne desnice, ali u Meksiku je, primjerice, Partido Evagelico Encuentro Social (Evangelistčka stranka Socijalni susret) bila u koaliciji s ljevičarom Obradorom koji je osvojio izbore. U Nikaragvi evangelisti podržavaju sandinističku vladu i u izvjesnoj mjeri progresivne političke snage u Salvadoru, ali to su usamljeni slučajevi. 

Za nekoliko dana će se situacija u Brazilu rasplesti i sve osim pobjede ultradesnog Bolsonara bilo bi iznenađenje. Bivši predsjednik Brazila i Radničke stranke, Lula, iz zatvora poručuje kako će “nada pobijediti mržnju”. Ali dvanaest godina vlasti njegove stranke i sva njena zalaganja da svojim mjerama izvuku milijune Brazilaca iz bijede, da se osnivaju nova sveučilišta na kojima će im se omogućiti prije nedostupno školovanje, povećanje socijalne skrbi i zdravstvene zaštite … nije bilo dovoljno kako bi se spriječilo da u prvom krugu izbora gotovo 50 milijuna Brazilaca svoj glas pokloni “latinoameričkom Hitleru”, kako neki latino-mediji nazivaju Bolsonara. Kontrolirani mediji, ali i brazilska Evangelistička crkva pretvorili su ga u očekivanog političkog Mesiju. Ta “tvornica kolektivnog mišljenja” izgleda da je uspješno stvorila stereotip o ljevičarima kao korumpiranim poluteroristima i kriminalcima koji zagovaraju nasilje. U tome je uvelike sudjelovala i druga po veličini TV kuća Record, koja je u vlasništvu evangelističke crkve. 

Zadatak svih onih koji žele spriječiti da na čelo Brazila dođe najradikalnija latinoamerička desna opcija je pokušaj animiranja onih dvadesetak posto brazilskih glasača koji su apstinirali u prvom krugu izbora, kao i glasača drugih kandidata koji su otpali nakon prvog kruga izbora. Njihov cilj je animirati ih da izađu na izbore u drugom krugu i tako pokušaju spriječiti ovaj već gotovo realiziran scenarij trijumfa desnice koji može imati velike konzekvence ne samo za budućnost Brazila i Latinske Amerike nego i za čitav svijet.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/EPA/Fernando Bizerra Jr.