Posebno je interesantno gledište koje dolazi od dijela one vrste kritike koja u Andrićevom djelu vidi prije svega izraženu mržnju autora naspram Bošnjaka: Šta se uopšte zamjera Andriću? Najprije da je kroz svoje likove parodirao, iskrivio sliku Bošnjaka, zatim da je krivotvorio historijsku sliku Bosne, da je pjesnik mržnje čije djelo nepobitno pokazuje i u isto vrijeme dokazuje vjekovnu netrpeljivost i nemogućnost suživota između Bošnjaka, Srba, Hrvata i Jevreja (jedinstveni stav s obje strane Drine). Takvo (u)čita(va)nje Andrića, nažalost, obezbjeđuje slobodan prolaz djelovanja svim nacionalističko „osviještenim“ grupama ovih prostora. Međutim, najveći paradoks takvog tumačenja Andrićevog djela je što se te zajednice, u stvari, međusobno legitimiraju. Bošnjačka interpretacija, koja u osnovi ima Andrićevo diskreditiranje bošnjačkog identiteta, potvrđuje srpsku interpretacija koja u osnovi ima neku historijsku krivicu Bošnjaka za usud naroda BiH.

"Danas je saznao da u ponedjeljak više nije u sobi u kojoj je proveo svoj radni vijek, u klinici koju je unaprijedio do svjetskog nivoa, u bolnici koju je dogradio i osuvremenio… Jadna je zemlja koja tako postupa s onima koji ne žive za sebe, pa čak niti za svoju obitelj, koliko žive za bolesne i potrebite. Ne trebam komentirati da njegove američke i europske kolege i u osamdesetima, ako ih služe ruke i vid, operiraju i čuva ih se kao kap vode na dlanu. Pametne nacije čuvaju svoje stručnjake teških specijalizacija koji su se dokazali kao što se to dokazao Josip Paladino, koji je još dugo mogao nesebično pomagati", napisala je to Zrinka Paladino, supruga Jeana Luca Picarda, komandanta Enterprisea, čovjeka kojeg ova zemlja više ne treba. I zbilja, što reći nakon Zrinke osim se složiti sa njom kako je jadna zemlja koja tako postupa sa svojim Kapetanima, s ljudima koji još toliko života mogu spasiti.

Da li već jeste vojna i špijunska baza, kako to tvrde mnogi? Centar se često do sad spominjao kao mesto u kom su se obučavali čak i pripadnici raznoraznih klerofašističkih organizacija. Poslednji takav slučaj bio je onaj sa Srbskom časti, znamenitom družinom, zanimljive spoljašnosti koja se ukazala u Banjaluci tokom proslave 9. januara, što u Republici Srpskoj smatraju svojim Danom republike. Obišli smo stoga i Centar ne bi li pronašli ikakav trag. Rusko-srpski, srpsko-ruski... Reći će nam u Centru da to pre svega zavisi od dva direktora, jedan Rus, a drugi Srbin koji se menjaju na dve godine, pa u zavisnosti od onoga koji je trenutno na, formalno, rukovodećem mestu tako se i onaj prefiks menja. Trenutno je to onda Rusko-srpski humanitarni centar, kao što velikim slovima, ipak na engleskom jeziku, piše na samoj zgradi u kojoj se Centar nalazi. "Priče da je ovo špijunski centar nisu istinite", odmah će nam reći ruski direktor Viktor Guljevič.

Prognoziraju im brzu propast, nazivaju ih anarhistima, ljevičarima, populistima, a oni to sve odbacuju. „Kod nas ne postoji lijevo i desno rješenje, samo dobro i loše, a to nije traženje alibija. Ljudima je lakše kad znaju gdje vas svrstati, ali ja mislim da je podjela na lijevo i desno mrtvi koncept. Kod nas je naglasak na individualne slobode, na pravo na privatnost, liberalni smo jer smo i pacifisti“, ovim riječima Ivan Bartoš u razgovoru za Lupigu opisuje najveće iznenađenje prošlogodišnjih parlamentarnih izbora u Češkoj – Pirate. Otkako su islandski Pirati s 15 pali na ispod 10 posto podrške birača Bartoševi Pirati najuspješniji su Pirati na svijetu. S Bartošom razgovaramo u njihovim parlamentarnim prostorijama gdje nam s ponosom pokazuje najnovija istraživanja javnog mišljenja u Pragu, gdje su izbili na prvo mjesto. Naglašava nam da nisu samo produkt nezadovoljnog društva i rezultat frustracije mlađih birača.

Svako vrijeme u Zagrebu je isto, puno glasnih i bučnih ljudi koji zaziru od knjiga, zaziru od takve vrste pisaca i zaziru od bardova koji su opisali Zagreb, onaj Zagreb kojeg se užasavaju. Onaj Zagreb koji svakodnevno sa slušalicama u ušima prolazi mimo njih. I ja sam među njima. Jedan u gomili očajnički tražim partnera za fuk. I lutam ulicama, dobro poznam taj film. Sanjam dan kada ću vozeći kroz Zagreb proći pored njegove biste sa podignutom rukom i obješenim fenderom. Kada Zagreb izranja iz sna, čekaju ga konduktera dva, slušam usnulu Azrinu demistifikaciju grada kojeg volim, grada koji je puno više od fasada, pročelja austrougarskih nomenklatura, grada koji je oduvijek bio perjanica svega urbanog, svega dobrog što je proizašlo iz mog vremena, vremena mog odrastanja, vremena u kojem se ljudi nisu bojali biti ljudi.

Pedeset godina prozivao vas je komunizam, da bi vas idućih pedeset prozivao klerikalizam, da se izjasnite, da se svrstate, da se ukrdite, da se katolizirate, da jedino tim „čipom“ imate kakvu-takvu zagarantiranu budućnost. Devedesetih smo naglo svjedočili svoj poplavi deklariranja, dojučerašnji ateisti prešli su u vjernike, a i danas se u visokim strukturama vlasti traži deklariranje, najnovije je upravo između Plenkovićevih ljudi, i ljudi Milijana Brkića. Taj oblik „vjerništva” zasnovan na strahu, strahu od progona, strahu od obilježavanja, strahu od stigmatiziranja i, na koncu, na strahu za egzistenciju koja je jasno tražila pravovjerno, papirnato ovjerene dokaze da ste ispravni, vjerni i da imate sve sakramente, postao je jedina ulaznica za život u Hrvatskoj. Ako ste otpadnik od krda, očekuju vas prijetnje, ignorantstvo, pa i atak na vaše mehanizme življenja, oko vas se steže obruč onih kojima ste otvorena prijetnja.