Prosvjeduje tako već mjesecima, ljeti, zimi, svakog dana, čitavog dana, bez svetka i petka, očito oboružan neiscrpnim rezervoarom zen-čamotinje. Nitko ga ne jebe ni dva posto. Na majici mu, naime, ne piše nego 'PROSVJED', pa nije baš jasno protiv čega protestira. Pitao sam ga (za svaki slučaj, za ne stavljati mu značenja u usta) - protiv svega, kaže. Protiv općeg stanja. Temeljni apsurd Kafkinog "Procesa" sastoji se u tome što optužba protiv K-a nema sadržaja. Jednog ga jutra hapse dvojica bez oznaka koje vlasti, samo ga hapse, te mora pred sud, nejasno kakav i čiji, niti zbog točno čega ga sude, samo ga sude - što je sve kao pljunuto ovo kako tip prosvjeduje nejasno zbog točno čega, samo prosvjeduje. To je prosvjed famozne "kafkijanske" prirode, shvatio sam. Što ne valja u našim egzistencijama danas (u Osijeku?, Hrvatskoj?, Europi?, svijetu?)?

„Kada me pitaju o čemu ja to pišem, o čemu su to moje knjige, rekao bih jednostavno – o slobodi“ - to ćemo čuti od autora, pripovjedača, romansijera, putopisca i, povremeno, dramatičara Damira Karakaša, tako on, najkraće, sažima obrise svoje romaneskne proze ne bez autobiografskog pečata. Karakaš, prozaist, dakle, po vokaciji, jedinstvena je pojava u hrvatskom teatru. Roman i drama, ma koliko povezani i srodni bili, nisu, naravno, prispodobivi po dometima i načinima djelovanja na čitatelja, odnosno gledatelja. Karakaševa ponekad više, ponekad manje naturalistička, gruba, a ne bez poetskog sazvučja romaneskna proza, groteskna pa i satirična, nije imuna na sirenski zov teatra – problem je u pristupu. U romanu mnogo toga može zazvučati puno moćnije i snažnije, na pozornici ono nas može osupnuti slikom, gestom, činom, replikom nas zalediti i zastrašiti, ostaviti bez daha.

S medicinskom dijagnozom ili bez nje, čovjek u Hrvatskoj može jednostavno bulazniti u parlamentu, jer je bulažnjenje za Hrvate primjereno. Nema nikakve unutarnje kočnice, još manje autocenzure. Taj parlament tretira se kao malo uglednija kafana, u kojoj se novac ne lijepi izvođačima na čelo, i stolci se ne krše na ljudskim glavama. U vojnoj mirovini od oko 12 000 kuna, Glasnović ove usluge pruža besplatno. Radi se o čovjeku s najmanje šest godina plaćeničkog vojnog staža, od čega godinu u pol u jednoj od najozloglašenijih vojnih grupacija na svijetu, Legiji stranaca. Utočištu kriminalaca, psihopata, duboko neprilagođenih ljudi naklonjenih oružju. Čovjeku koji se pod starost odlučio posvetiti osvećivanju vlastitih djedova, kazniti zemlju koju poznaje iz njihovih frustracija.

„Želimo demistificirati sustav, shvatiti uzroke društvenih nepravdi i razvijati pristupe za otpor direktnom i strukturnom nasilju, opresiji i isključivanju“ – to je ukratko cilj Mirovnih studija. Radi se o programu neformalnog obrazovanja koji je u Zagrebu pokrenuo Centar za mirovne studije (CMS) sa željom da se polaznike Studija educira, motivira i osnaži za rad na vrlo bitnoj društvenoj promjeni. Kroz njega je svih ovih godina prošlo više od 600 osoba. "Naši sudionici najčešće kažu kako im formalno obrazovanje nije omogućilo da razviju znanja i vještine koje su im za njihov osobni razvoj i društveni angažman važne. I upravo po to dolaze na Mirovne studije", objašnjava nam u razgovoru Jasna Račić iz CMS-a. Ukoliko ste se pronašli u ovih nekoliko kratkih opisa i ciljeva, na Mirovne studije se možete prijaviti do 9. prosinca ove godine.