U "pakao na zemlji" pretvorila se odluka Njemačke da 2002. godine u potpunosti legalizira prostituciju. Usred promijenjenog tržišta u Njemačkoj su se otvorili i bezbrojni mega bordeli u kojima je seksualna usluga na najgori mogući način bagatelizirana ‒ svoje cijene često izražavaju u tarifama odnosno tzv. flat rate cijenama pa tako muškarci za 70 eura mogu „fuck all you can fuck“ uz naravno, dodatak besplatnog pića. Francuska se pak povela za abolicionističkim pristupom prostituciji i 2014. godine uvela potpunu zabranu. „Ne možemo se boriti protiv seksualnog nasilja nad ženama ako je legalno plaćati silovanje“, kaže Laurence Rossignol bivša francuska ministrica za obitelj, djecu i ženska prava. A kakva je zapravo situacija u Hrvatskoj? Ovdje je po ovom pitanju još uvijek na snazi zakon iz davne 1977. godine.

Kao odvjetnica svaki dan proživljava iskustvo gubljenja sati i sati u čekanju po hodnicima raznih institucija. Iz te je frustracije Viktorija Knežević, odvjetnica s dubrovačkom adresom, odlučila pokrenuti internetsku stranicu Ocijeni Me na kojoj građani mogu otvoreno, s prigodnom ocjenom, iskazati svoje (ne)zadovoljstvo radom svakog pojedinog dužnosnika, službenika i namještenika u javnom sektoru. S ciljem poboljšanja stranice pokrenuta je i crowdfunding kampanja na platformi Indiegogo u kojoj je preostalo još šest dana za podršku ovoj ideji, kakva je već realizirana u nekim europskim zemljama. U dosadašnjem iskustvu prikupljanja podataka Knežević kaže kako su najviše problema imali s dobivanjem informacija od Grada Zagreba, čiji su službenici na razne načine pokušavali opstruirati proces. Zanimljivo, gradonačelnik Zagreba, Milan Bandić, trenutno je najlošije ocijenjena osoba na stranici, a, također, najviše je građana odlučilo ocijeniti baš njega.

„Što je ljubav? Razlikuje li se njeno značenje od kulture do kulture? Postoji li riječ ljubav u svim jezicima?“, pitaju se supružnici Anđela i Davor Rostuhar, pa odmah dodaju – „ne znamo niti mi, ali želimo istražiti“. Uvod je to u zanimljivu pustolovinu u koju će se ovaj dvojac uskoro upustiti. Na prvi dan 2019. godine otisnut će se na put koji će potrajati cijelu godinu dana i tijekom kojeg će, u potrazi za odgovorima, posjetiti dvadesetak svjetskih kultura. Na koncu će nam donijeti svoju priču, a sudeći prema dosadašnjim uradcima Davora Rostuhara, inače poznatog zagrebačkog putopisca čiji je posljednji veliki doseg odlazak pješice do Južnog pola, očekuje nas sjajan materijal. Pogotovo jer je ovaj put pojačan Anđelom. Oboje, prema vlastitim riječima, obožavaju istraživati i pisati te im nije problem izaći iz „svih komfornih zona po redu“ kako bi stvorili dobru priču, a za ovu priliku su „izbacili“ i sjajan video koji možete pogledati u nastavku.

Od otvorene, prostačke homofobije, zaključilo se, puno bolje rezultate postiže ona umivenijeg lica, uredno podšišana i obrijana. Iako u njoj u osnovi nema razlike od one koja se može čitati u kojekakvim priopćenjima, na propagandnim portalima pojedinih udruga ili u tjednicima koji na svojim naslovnicama objavljuju grupne i pojedinačne potjernice, poput ove najnovije koju je nedavno podigao Hrvatski tjednik. Jedina je razlika u tome što su ovi ipak prilagođeniji, koliko-toliko artikuliraniji i iz usta im homofobija, ksenofobija i ino izlaze bez pjene. Takvi su, kao, umjereni, moderni konzervativci (po novom to su „suverenisti“), a ovi drugi su, kao, s dna kace. Jedni su prihvaćeni sugovornici, analitičari, glasnogovornici i komentatori, a drugi su neprilagođeni i nesvjesni vremena u kojemu žive pa se nad njima sažalijevaju i oni koji im se protive i oni koji ih podržavaju.

Prosvjeduje tako već mjesecima, ljeti, zimi, svakog dana, čitavog dana, bez svetka i petka, očito oboružan neiscrpnim rezervoarom zen-čamotinje. Nitko ga ne jebe ni dva posto. Na majici mu, naime, ne piše nego 'PROSVJED', pa nije baš jasno protiv čega protestira. Pitao sam ga (za svaki slučaj, za ne stavljati mu značenja u usta) - protiv svega, kaže. Protiv općeg stanja. Temeljni apsurd Kafkinog "Procesa" sastoji se u tome što optužba protiv K-a nema sadržaja. Jednog ga jutra hapse dvojica bez oznaka koje vlasti, samo ga hapse, te mora pred sud, nejasno kakav i čiji, niti zbog točno čega ga sude, samo ga sude - što je sve kao pljunuto ovo kako tip prosvjeduje nejasno zbog točno čega, samo prosvjeduje. To je prosvjed famozne "kafkijanske" prirode, shvatio sam. Što ne valja u našim egzistencijama danas (u Osijeku?, Hrvatskoj?, Europi?, svijetu?)?

„Kada me pitaju o čemu ja to pišem, o čemu su to moje knjige, rekao bih jednostavno – o slobodi“ - to ćemo čuti od autora, pripovjedača, romansijera, putopisca i, povremeno, dramatičara Damira Karakaša, tako on, najkraće, sažima obrise svoje romaneskne proze ne bez autobiografskog pečata. Karakaš, prozaist, dakle, po vokaciji, jedinstvena je pojava u hrvatskom teatru. Roman i drama, ma koliko povezani i srodni bili, nisu, naravno, prispodobivi po dometima i načinima djelovanja na čitatelja, odnosno gledatelja. Karakaševa ponekad više, ponekad manje naturalistička, gruba, a ne bez poetskog sazvučja romaneskna proza, groteskna pa i satirična, nije imuna na sirenski zov teatra – problem je u pristupu. U romanu mnogo toga može zazvučati puno moćnije i snažnije, na pozornici ono nas može osupnuti slikom, gestom, činom, replikom nas zalediti i zastrašiti, ostaviti bez daha.