Sve je to, kad se razmisli trezveno, izmišljeno zbog ženske kose kao jednog od atributa pravog „ženskog“. To je, naime, koncept prema kojem žena (pa čak ni djevojčica, bezazleni anđeo!) nije lijepa ako nema kose – eto, to je to! To je doista duboko pogrešno. Umjesto da djevojčicama koje boluju od teških bolesti pristupimo tako što im objasnimo da je to normalna reakcija tijela na putu od bolesti do zdravlja, da se treba sasvim okrenuti teškom ratu između krhkog tijela i njegovog neprijatelja, da su djevojčice beskrajno lijepe i bez kose, da su zanimljive i supercool baš takve kakve jesu, umjesto da ih ohrabrujemo da budu samosvjesne i vesele i pored činjenice da nemaju kosu – mi ih još više guramo u strašni stereotip da MORAJU imati kosu i da ćemo im mi, odrasli, veliki, pametni i humanitarni, pomoći da dobiju „prirodnu“ kosu, i onda će svima biti dobro, i svi ćemo biti sretni i veseli do kraja života... Ma dajte, molim vas!

Bija san ponosan na svoga dida, a još ponosniji na Vas šta ste bili takav dobar čovik da ste znali poštivat i male ljude, ne samo veličine kakva ste bili i sami. Prošlo je od toga dana puno godina. Proša je cili jedan život. Taj moj Split i ta moja Dalmacija nestala je zauvik. Sa svin tin dobrin i dragin ljudima. Kako san odrasta upozna san Vas i ka čovika opet, i ka veličinu, kampanel ovog grada, onako kako triba. Uvik mi je bilo drago Vas trefit na Pazar, u vaš kantun, u oni mali smišni kafić di dolaze obični ljudi, armeri, maranguni, šoferi, i fakini. Uvik mi je bilo drago Vas vidit, jerbo je sa vama moj Split još bija moj Split, onaj raspivani grad, onaj ponosni grad, onaj grad u kojen su ljudi svoju ljubav prema njemu znali zapisat, tako da ostane u vječnost ka jedini grad na svitu kojeg ljudi toliko vole da mu pišu ka nekome svome, nekome bez koga ne moredu. Danas kad san čuja da ste partili srce mi se stislo.

Dok se dobar deo čovečanstva, baš kao u onoj sladunjavoj pesmi, budio u snenom i mutnom Božićnom jutru, u Banjaluci su uhapšeni Davor Dragičević i Suzana Radanović, roditelji ubijenog dvadesetjednogodišnjeg mladića Davida Dragičevića. Roditelji koji već mesecima protestuju pokušavajući da se izbore da istinski krivci za smrt njihovog deteta budu obelodanjeni i procesuirani, a te iste istinske krivce, po svoj prilici, država i njeni aparati zdušno štite i brane. Zaista, svašta su ti ljudi već proživeli i ostavili iza sebe, od toga da im zvaničnici dete proglašavaju narkomanom i lopovom preko mučne izborne kampanje u BiH i zajedničkih protesta sa roditeljima Dženana Memića, sarajevskog momka ubijenog pod okolnostima koje nadležne institucije takođe žele da ostave nerasvetljenim, pa do toga da Milorad Dodik, odvratno kako samo nasilnik poput njega to ume, preteći izgovori kako je “Davor Dragičević umislio da je neki frajer”.

U sastavu predsjedavajućeg trojca, kojeg uz našu zemlju čine Rumunjska i Finska, Hrvatska će, u prvoj polovici 2020. godine, predsjedati Vijećem Europske unije, a ove su se tri zemlje usuglasile i oko zajedničkih prioritetnih područja. Međutim, neke europske nevladine udruge upozoravaju kako bi se veći naglasak morao staviti i na politike utemeljene na ljudskim pravima, usmjerene na dobrobit na globalnoj razini. Organizacije civilnog društva iz Finske, Rumunjske i Hrvatske povezale su se, stoga, kako bi zajednički radile na promicanju ljudskih prava, zagovaranju razvojne politike, civilnog društva i održivog razvoja u politikama EU. "Trio je propustio prepoznati sve veći pritisak na civilno društvo u Europi i drugdje i ne spominje civilno društvo kao partnera u postizanju održivih razvojnih ciljeva ili drugih relevantnih globalnih ili europskih ciljeva", primijetio je Stefan Cibian, predsjednik rumunjske mreže OCD-a za razvojnu suradnju – FOND.