Dvadeset godina kasnije, naravno, jasno mi je zašto je bilo 1998. neobično u Srbiji navijati za Hrvatsku. Danas, jebiga, znam da je fudbal možda najvažnija sporedna stvar na svetu, ali je, u isto vreme, i najnevažnija sporedna stvar u samom fudbalu. Stvarno, čitajući novine i portale, stekao bi čovek utisak da fudbal postoji samo zato da bude poligon za postizanje nacionalno-ratničke erekcije i da bude dimna zavesa iza koje se obavljaju kriminalni poslovi, a da je čarobna igra tu tek tako, eto, da bude izgovor za postojanje sveopšteg nitkovluka. Svetsko prvenstvo u Rusiji se bliži samom kraju, a mene, na putu ka finalu, spotiču nekakva sasvim suprotstavljena osećanja. Sa jedne strane, tužan sam jer ću morati da čekam još četiri godine na karneval na kom svaki dan gledaš utakmice i uživaš u igri, a sa druge strane, imam osećaj da ću malo ipak odahnuti kad utihnu sveopšte nacionalne fudbalske histerije, kad se, je li, kao normalni postjugoslovenski ljudi vratimo “rešavanju” pitanja Kosova, proslavi Oluje i grcanju u pokušaju da se preživi život na kapitalističkoj periferiji.

Na samom početku Drugog svjetskog rata Mara Laković, samouka žena iz Cetinja, ostala je udovica s četvero djece i u okupiranom se gradu angažirala kao „pozadinka“ koja održava veze s partizanima, da bi nakon rata odselila u Vojvodinu i nastavila svoju borbu te umalo završila na Golom otoku. Priča o ovoj hrabroj ženi ovih je dana ispričana u dokumentarnom filmu "Borba Mare Bogdanove". Autori kažu kako su inspiraciju pronašli u knjizi "Orlov krš - 100 godina života jedne crnogorske porodice" Nebojše Bate Tomaševića koji je kao golobradi dječarac postao ilegalac i partizan, a kroz svoju knjigu opisao je tadašnju Crnu Goru, ali i uspone i padove svoje obitelji, od pogibije starijeg brata, također ilegalca, preko sestre koja je bila prva veleposlanica SFRJ, pa sve do tragične münchenske zrakoplovne nesreće u kojoj je poginulo više od polovice nogometaša Manchester Uniteda, a Tomašević preživio.

Osam tisuća tri stotine sedamdeset i dva. Toliko je danas fildžana s vrućom kafom postavljeno na Trg Helvetia u Zürichu. Riječ je o dirljivom spomeniku sjećanja „Što te nema“ koji već godinama „putuje“ svijetom i pojavi se samo na dan obilježavanja monstruoznog zločina u Srebrenici gdje je Vojska Republike Srpske nakon zauzimanja tog gradića pobila točno toliko ljudi koliko je u Zürichu danas fildžana iz kojih nitko neće popiti kafu. Aida Šehović autorica je ideje prepune simbolike – od imena spomenika kojeg pronalazimo u pjesmi Alekse Šantića koja je najpoznatija u izvedbi Jadranke Stojaković i koja govori o boli i čežnji što nikako ne prolaze, pa do kafe kao simbola bosanskohercegovačke gostoljubivosti. Ukratko, opomena je to da se zločin kakav je počinjen u Srebrenici više nikada i nigdje ne smije ponoviti.

Nevjerojatno, ali istinito - Vinkovcima, nepoljuljanom utvrdom HDZ-a zadnja gotovo tri desetljeća, u utorak je odjekivao niz uvreda na račun stožerne hrvatske stranke. Tisuće odseljenih sugrađana, apsolutistička vlast HDZ-a, niske i neisplaćene plaće, odnosno ekonomski, politički i kulturni glib u kojemu grad "šlajdra" već desetljećima nisu potakli ovaj prosvjed, već - nogomet. U utorak se trebao održati Nadzorni odbor kluba na kojemu bi se odlučilo o tome hoće li klub zaista igrati u 3. HNL ili će se amaterizirati, no, sjednica se nije dogodila. Sve je kulminiralo prosvjedom na kojemu su odjekivali "pozivi na felacio" spomenutom Karliću, spominjanje majke i skandiranje u metru tipičnom za prosvjede protiv HNS-a, ali umjesto nogometnog saveza meta je vladajuća stranka: "HDZ, pederi, Vinkulju ste sjebali", "HDZ, grobari, Cibu ste nam ubili" i slično.

"Kad je Milo Đukanović došao na vlast imao sam 27 godina", požalio mi se u jednom trenutku jedan podgorički taksista. "Pogledaj me sad", dodao je. U 28 godina vladavine Đukanović je usavršio vladavinu i primjer je brojnim drugim "liderima". Preko 80 napada na novinare, u posljednjih petnaestak godina, puno je i za veće zemlje od Crne Gore. Još je čuveni crnogorski vojvoda i književnik Marko Miljanov govorio da je junaštvo braniti sebe od drugog, a da je čojstvo braniti drugog od sebe. Ako je pratiti ovu maksimu onda Crnoj Gori epitet čojstva odavno više ne pristaje. Ugroženi su svi, a najviše oni koji ukazuju na nedostatak čojstva – mediji, odnosno novinari. Neki su ipak ugroženiji od drugih, poput novinarke Olivere Lakić koja je drugi put u šest godina bila žrtva napada. Ovoga puta, što je i novost, vatrenim oružjem.

„Nakon ovog prizora će pasti mrak i ja se bojim da će taj mrak biti rječitiji od svega što smo mi večeras rekli. Svi znate što taj mrak asocira. A ja ću se sada vratiti u laž koju živim zadnjih 20 godina“ jedna je od posljednjih replika u predstavi "Govori glasnije!" Bobe Jelčića koju smo imali prilike vidjeti na 42. Danima satire Fadila Hadžića. Bila je to samo jedna od 12 odabranih, a ocjenjivački sud nagradu je dao predstavi „Barufe“, temeljenu na „Ribarskim svađama“ Carla Goldonija, u lucidnoj adaptaciji Predraga Lucića i preciznoj režiji Vite Taufera. "Barufe" stalno komunicira s publikom koju želi pretvoriti u ravnopravnog partnera, jer to jeste predstava o nama: o nama danas, ugnjetavanim i tlačenim nekim možda i nespoznatim silama u životu što se odvija kroz privid slobode i varljivu mogućnost izbora kako taj život proživjeti.