Zoran Žmirić riječki je pisac, pjesnik, glazbenik, urednik i novinar, utemeljitelj prvih hrvatskih internet portala specijaliziranih za računalne igre i film, povremeno fotograf i autor naslovnica nekolicine albuma i kompilacija riječkih rock bendova. Rođen je u Rijeci 1969. godine, gdje i danas živi i radi.

Za ovu priliku po strani ćemo ostaviti Žmirićev glazbeni opus - recimo tek da je bio dijelom velikih i kultnih riječkih bendova Laufer i Grč - kao i njegov novinarski, urednički i fotografski rad, jer već Žmirićevo pisanje dovoljan je povod za količine teksta koje traže ozbiljnu čitateljsku formu. Uostalom, sa Žmirićevim radom, to je sigurno, još ćete se susretati i za ove informacije nećete ostati uskraćeni. Za one kojima strpljivost nije vrlina, tu je link pa pogledajte.

INTERVJU ZORAN ŽMIRIĆ: Alejandro Jodorowsky mi je bitan kao i Milan Mladenović

Bacimo se, dakle, na književni put našeg gosta. U književne vode Žmirić je ozbiljno zagazio 2002. godine, kad je u izdanju Adamića objavio zbirku pripovijetki "Kazalište sjena", nakon čega slijedi ukoričenje njegovih kolumni u zbirku "Vrijeme koje nam je pojeo Pac-Man" (Meandar, 2005.).

Da je suvremena hrvatska književnost dobila još jednog ozbiljnog igrača Žmirić je dao do znanja svojim prvim romanom "Blockbuster", koji je objavljen 2009. godine u izdanju VBZ-a. Može se reći da je to bio roman s kasnim paljenjem; u godinama koje će uslijediti od usta do usta je reklamiran kao najbolji hrvatski roman o ratu. Žmirić je znao o čemu piše, jer iskustvo prve linije fronta nije ga zaobišlo, kao niti brojne njegove generacijske suputnike i sapatnike.

Ratno iskustvo na pisca je ostavilo dubok i trajan utisak, što će dati do znanja svojom prvom zbirkom poezije "Zapisano metkom" (Studio TiM, 2015.). Između hvaljenog "Blockbustera" i prve zbirke poezije stala je još i knjiga "Riječke rock himne" (KUD Baklje, 2011.), koja govori o nastanku najboljih pjesama riječkog rocka te putopisni roman "Snoputnik" (HDP, 2014.).

Svom književnom opusu Žmirić je dodao još i romane "Putovanje desnom hemisferom" (Hena com, 2017.) te prošlogodišnji, vrlo hvaljeni naslov "Pacijent iz sobe 19" (HenaCom, 2018.). Za književni rad naš gost autor dobio je niz nagrada i priznanja, a roman "Blockbuster" preveden je na engleski, talijanski, poljski i ukrajinski jezik. Naročit interes za ovaj roman pokazala je ukrajinska publika, što se može tumačiti prisutnošću ratnog zla u toj zemlji, zla o kojem je Žmirić u "Blockbusteru" pisao na maestralan način.

Na Lupigi Zoran Žmirić gostuje s pet pjesama.

Zoran Žmirić (FOTO: Carmela Žmirić)

+ + +

kad koljači
kleknu kraj poklanih
kad vukovi
padnu do janjadi
kad nam vjetar
s kičme zguli meso
kad nam hladna kiša
spere kosti
kad kroz bijela rebra
nikne trava
kad kroz usta
sjemenje proklija
kad se magla
provuče kroz oči
kad procvili bura
kroz slabine
u prsima
guja splete gnijezdo
u sred čela
med porodi pčela

tko li će nam kosti raspoznati
tko li će nas moći razvrstati

+ + +

kad je braco stigao u ceradi
stara je svu njegovu robu podijelila
nešto karitasu, nešto merhametu
a ono što je ostalo
završilo je u staračkom domu
par ulica od nas

kad god bih dolazio kući
ispred doma bih vidio
kako crvena karirana košulja mog brace
sjedi na klupi i igra šah
kraj nje njegove traperice
i plava vjetrovka koja sporo šeće
gore dolje bez nekog vidljivog cilja

i svaki bi me put iznova
zbog crvene karirane košulje
traperica
i plave vjetrovke
neki igleni zubi ugrizli za srce

od tada sam rijetko kada u naselje ulazio tom ulicom
i mada nije bilo kraće
birao bih put s južne strane

jer rat je
to sad uviđam
preuveličao neke riječi
kao što su domovina, junaštvo i čast
dok su neke male, tek obične
kao crvena karirana košulja, traperice i plava vjetrovka
ispale
pismo sveto
za
sve to

+ + +

hodam po zgarištu nekog sela
nagorjele grede kuća vire iz snijega
pod nekim čudnim kutovima
k’o čačkalice kad bi ih bez reda
rasuo po travi
pa ih gledao
iz prilične blizine

iz daljine
ako me sad netko gleda
čini mu se da ono mrav gmiže
po tanjuru punom raskašanog griza
s čokoladom

i smiješno je što od sela
ostao je tek jedan zid
sve se srušilo, smrvilo
pod nogama škripi crijep s krovova
a na onom zidu što nije pao
s čavla visi fotografija neke djece

gledam tu sliku kako stoji
pod pravim kutom
netaknuta
ona jedina u svom kaosu
ni staklo joj nije napuklo
čak se nije ni zaprašila jako

i mislim kako nije najgore to što ćemo
djeci ovakav svijet ostaviti
već što oni neće doživjeti
da ga za nama popravljaju

+ + +

preko polja
staklo mi približava tuđe lice
jednim pokretom mogao bih mu
provući olovo kroz oko
to bih i učinio kad
u njegovim očima ne bi vidio
moj davno izgubljen spokoj
zbog čega ne mogu pogled odvojiti od njega
u pogledu mu vidim sve ono što bi se moglo dogoditi
ljetuje s djevojkom
spavaju u šatoru
jedno drugome kremom hlade ubode komaraca
ljube se
useljavaju u mali stan
farbaju zidove
na podu vode ljubav

ne želim to prekinuti pa gledam dalje
on cupka dijete u krilu
pokušava ga hraniti, a ono vrti glavom
više je kašice na podu
on se smije i ljubi ga u musave obraze
ona pristavlja ručak
prostire stolnjak i postavlja tanjure
sporo se kreće, smeta je veliki trbuh
nosi visoko, sigurno je muško
ja, vladar njegovog života
sve mu to dopuštam
skliznem u rov i ljubomoran palim cigaretu
želim za sebe sve slike koje sam mu dopustio
njegov život koji još nije proživio
odselit ću se u njegov grad
pratit ću ga
njegovoj ću ženi pridržavati vrata od lifta
zbližiti se s njom
postati joj ljubavnik
bit će to naknada za glad koju osjećam
za blizinom
dodirom, daljinom
do tada ću ga puštati da i dalje nesvjestan mene
šeće s one strane polja
godi mi spoznaja da mi je nadsvijest
konačno poslala motivaciju
sad imam novi smisao s kojim započinjem dan
to je broj ljudi koje toga dana neću ubiti
za svakog neubijenog povući ću recku
metkom koji mu je bio namijenjen
sve dok ne prekrijem zid uz koji spavam
tako ću postati najveći neubojica
koji je hodao ovim poljima
i u rovu se uz cigaru odupirao zavisti

šutjeli smo dok je munib pričao

kad bi ljudi vidjeli
kako munib muminović
glavinja po srebrenici
i razgovara sam sa sobom
upitali bi ga:
brko, je l’ se ti to moliš
ili razgovaraš s nekim?
ili te nešto boli?
na to bi se munib zaustavio
pa se osvrnuo oko sebe tražeći riječi
koje je više puta progutao negoli izgovorio
brizuo bi u plač i prokašljao:
bole me nedžad, mensur, mustafa i redžep.
i tu bi svaki razgovor završio
jer ljudi nisu znali što bi više rekli

jednom su ga
na godišnjicu srebreničkog genocida
za tv upitali
od kud on jedini muškarac
među srebreničkim majkama
rekao je:
zar oca ne boli isto kao i majku?
svi su odšutjeli munibovo pitanje
jer među svima koji su ga čuli
nije bilo čovjeka
koji je odjednom sahranio četiri sina

možda bi munibu bilo lakše
da ih je i on mogao sahraniti
no kosti njegove djece
ostale su rasute po bosanskim gudurama
a njemu je ostalo samo
da gaca po ulicama
kao pokisao golub
i da se moli
ili da razgovara sa sobom
ili s mrtvim sinovima
praveći se da ga ništa ne boli

na koncu je munib muminović izdržao
sve što čovjek može izdržati
izrazgovarao je sa sobom
sve što je mislio
da si je imao reći
potom je otišao u kladanj
u džamiju
i tamo se objesio

kad čovjek odluči skončati u božjoj kući
znaš da je tu nešto jako pogrešno
kao što je pogrešno to
što čovjek u jednom danu
mora ostati bez četvero djece
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
s kim je munib razgovarao šepesajući ulicama
pogrešno
kao što je pogrešno to
što nitko u srebrenici ne zna
o čemu rahmetli munib danas razgovara
s rahmetli mu sinovima
pogrešnije od toga da si čovjek oduzme život
odustajući od boga koji kaže
da nema pogrešnije stvari
od oduzimanja vlastitog života

nad time čovjek može samo zašutjeti 

Lupiga.com

Naslovna ilustracija: 'Gassed', John Singer Sargent (1919.)/privatni album