„Ako ste gladni, a niste u mogućnosti da platite - kod nas uvijek možete dobiti nekakav topli obrok! Platit ćete kada budete mogli ili nikada! Nitko ne zaslužuje biti gladan!“, poruka je mlade Dore Vukšić, vlasnice fast food restorana u središtu Nove Gradiške, „Peppers Sweet n’ salty“. Svoju akciju namjerava proširiti te će stupiti s nekim ugostiteljima diljem Hrvatske kako bi pokušala omasoviti ovu ideju, jer je uvjerena kako svaki ugostitelj bez problema podijeliti deset obroka dnevno. U njenom restoranu trenutno je zaposleno četvero radnika, zajedno s Dorom. I svi imaju iste plaće. "Krećemo od minimalca, svi prekovremeni sati bit će uredno plaćeni, a čim budem u mogućnosti svojim ću zaposlenicima, prije nego sebi, povećati plaću“, kaže u razgovoru za Lupigu mlada poduzetnica.

I tako je raj dočeka Maradonu iz Splita. Messija, škovacina, Georgea Besta u balote. I danas je gori fešta. Ma kakva fešta. I jedva čekan sutra Slobodnu Dalmaciju u raj, u koju će izać veliki feljton od Mome Popadića o najvećoj partiji balota koju je raj ikad vidija, o utakmici koja se igrala na „zadnji šuc“, o partiji Lige prvaka, o partiji u kojoj je u zadnjoj minuti, zadnjoj sekundi mladi škovacin iz Splita potega bulin i donija odlučujuća dva punta, šucon sa trideset metri „iz ruke.“ I na kraju feljtona stajat će ovako: Danas, kad su mu svi njegovi Maradone, svi Messiji i svi George Bestovi zauvik otišli, ostavivši prazne kavane, prazne buffete i oštarije, prazne novinarske redakcije i prazan grad bez pisme. Jer su sve odnili sa sebon. Sve te zvuke našega Splita, pisme batelanata i fakina, pisme picaferaja i ribara, i beštimje sa zogova sa balotama. I pari mi se da više niko u moj Split ne pušta suzu za njima. Vengo pušta suzu za svojin gradon.

U prvom je planu dugi svečarski stol, u pozadini maketa krematorija iz kojeg povremeno suklja dim – promiču uzvanici rođendanskog slavlja glave kuće, patrijarha porodice. On će biti prva žrtva i prvi nestati iz života i povijesti, ali ostati cijelo vrijeme na sceni, negdje po strani, kao nijemi svjedok zbivanja za koja je, naivno, mislio da na njih može utjecati. Pratimo brojna lica, neki su užasnuti pred opasnošću koja se pomalja na obzoru doba u kojem žive prijeteći da ih sve pomete, netko će reći: „Danas je u Njemačkoj sve moguće, dali smo joj bolesnu demokraciju, stara Njemačka zbilja umire…“, oni će, postupno, također biti ubijeni ili smaknuti, dok drugi uživaju u novostečenoj moći i bezobzirnoj vlasti nad tuđim životima, dekadencija, kanibalizam, smeđe košulje, perverzije, nasilje, mračna strana nacionalsocijalizma - sve je to svakog trenutka ove rođendanske proslave nad koju se nadvija kukasti križ sve vidljivije.

„Uz terapiju, moje tijelo ne bi, iz mjeseca u mjesec, dalje propadalo, život se u meni ne bi gasio. To bi mi omogućilo da postepeno napredujem, da ostavim kolica i da ponovno stanem na svoje noge. No, na tom putu do samostalnog života, koji svi mi želimo i zaslužujemo, stoji Vlada, stoji ministar zdravstva, stoje eminentni tajni stručnjaci povjerenstva za učinkovitost lijeka koji mi ne daju šansu i tako gase moj život“, kaže nam dvadesetpetogodišnja Kristina Horžić iz Novske koja se od ranog djetinjstva bori sa spinalnom mišićnom atrofijom. Kristina nema pravo na lijek za koji vjeruje da bi joj pomogao da ponovno stane na svoje noge, samo zato što je starija od 18 godina. Tužna, ogorčena i razočarana, uputila je blagdansku čestitku ministru zdravstva, Milanu Kujundžiću, ali i Vladi Republike Hrvatske, zemlje za koju se borio i njen otac, pitajući se nije li ga, kao liječnika, sram što mu je jezik novca glasniji od vapaja pacijenata.

Osvrćući se unazad moramo reći da su domaću književnost u 2018. godini, nažalost, obilježile smrti velikog broja spisateljica i pisaca. Napustili su nas Predrag Lucić, Nedjeljko Fabrio, Daša Drndić, Vesna Krmpotić, Robert Roklicer, Milan Maćešić, Ivan Golub, Sead Begović i Želimir Hercigonja. Radi se o snažnim autorskim osobnostima i njihov odlazak svakako predstavlja velik gubitak za ovako malenu kulturnu sredinu. Što se tiče književne produkcije, a u ovome pregledu fokusiramo se na prozu, treba reći da je 2018. bila izrazito oskudna djelima trajne vrijednosti. Takvih smo knjiga, nažalost, dobili tek nekoliko. Najvažniji izdavački poduhvat u 2018. godini svakako je ukoričenje sabranih kolumni o Robiju K. što ih Viktor Ivančić piše kontinuirano već 34 godine. Ono što je odskakalo su „Život kao voda hlapi“ Divne Zečević, „Selidba“ Miljenka Jergovića, „Sve o sestri Robina Hooda“ Irene Lukšić i „Igrač“ Marine Šur Puhlovski.

„Ovaj put nije dovoljno samo se nadati boljoj budućnosti: ovaj put svi moramo preuzeti svoj dio odgovornosti. Stoga od Vas ne tražimo da samo glasate, već i da nam pomognete uvjeriti i druge da izađu na izbore. Jer kad svi glasaju, svi pobjeđuju“, moto je kampanje koju je Europski parlament pokrenuo ove godine, sa sloganom "Ovaj put glasam". Na ovaj se način želi podsjetiti i potaknuti što više građana da obave svoju elementarnu građansku ulogu, a posebno se fokusira na mlade, koji će punoljetnošću, sljedeće godine prvi put steći pravo glasa. U samo nekoliko mjeseci u inicijativu se uključilo više od 110.000 građana iz cijele EU. S kojim motivima se mladi priključuju kampanji može ilustrirati primjer volonterke Danijele Svirčić. Ona, naime, smatra, da mladi često nisu dovoljno upoznati s mogućnostima u EU. "Želim motivirati što više mladih da se uključe u društvene i političke procese u Hrvatskoj i EU", objašnjava Svirčić.