Samo najjači dolaze, veli nam tip k’o od Olimpa odvaljen dok čekira guest listu. Možda netko fali, ali ne fali jer su Body Count in the house, Body Count is here … Najveći doseg Body Counta koji je umjesto bisa, jer ga nitko nije tražio, odsvirao nekoliko žestokih numera iz kućnog laboratorija, jest taj što je okupio dobre ljude, one koji se ne mire sa sudbinom. Ne daš mi dobro živjeti, ne daš mi mirno umrijeti? E, imam par riječi za tebe. Back off za početak. Jedino što je blesavo u cijeloj priči da nam je potreban Ice T iz New Yorka, (Newark, New Jersey) da nam se spomene najbližih u kontekstu zanimljivih seksualnih kombinacija kako bismo se prisjetili da možda nemamo 50 zvjezdica na zastavi, ali imamo dovoljno moćnih ljudi da od jedne stvorimo pulsar.

Sjedinjene Američke Države su otvorile koncentracijski logor za djecu. Ta rečenica bi trebala lediti krv u žilama. Svaka lekcija koju su nas u školama učili iz povijesti, svako predavanje koje smo slušali o užasima ekstremnog nacionalizma, svako zdravo za gotovo uzeto znanje o hororima trpanja manjina iza žičanih ograda izbačeno je kroz prozor pa danas, usred lipnja 2018. godine, taj očiti užas više nije očiti užas već samo još jedna sastavnica suludog političkog kolaža SAD-a. Ekstremizam, mržnja i apologetika istih više se ne nalaze na rubu političke scene - oni su sada u samom srcu vojno najjače sile svijeta i zemlje koja dominira globalnom političkom scenom. Pročitajte tu rečenicu još jednom: Sjedinjene Američke Države su otvorile koncentracijski logor za djecu.

Animafest Zagreb danas mnoštvo je, više od 500 naslova, najraznovrsnijih, tematski i po tehnici izrade, animiranih filmova pristiglih iz 46 zemalja širom globusa, što su se, početkom lipnja, mogli pogledati u tri kino dvorane i na otvorenim, ljetnim pozornicama u Zagrebu. Pokrenut davne 1972. godine, Animafest je i dalje u samom vrhu postojeće, vrlo razgranate i šarolike mreže festivala animiranog filma u svijetu i pruža relevantan pogled na recentnu svjetsku produkciju u tim okvirima, koju donosi kroz brojne programe - prije svega natjecateljske - kratkometražnog, dokumentarnog, studentskog i hrvatskog filma, potom u raskošnoj svjetskoj panorami, odabranim retrospektivama i posebnim programima, te izborom središnje teme festivala. Ove godine bio je to horor.

Rijetki su ljudi poput Dese i Jerka Bakovića. Proslavljajući svoj 101. rođendan Desa Baković je u travnju još jednom pokazala svoju ljudskost, osobinu koja ju je pratila cijeli život. Naime, na taj je dan donirala obiteljski stan vrijedan 600.000 kuna kako bi se s tim sredstvima stipendiralo školovanje siromašne djece iz nerazvijenih sredina. „Sredstvima koja je poklonila Desa Baković trenutno se financiraju potrebe 31 djeteta, a djeca dolaze većinom iz sela i općina na Kordunu i Baniji“, objasnit će nam Ivan Blažević, tajnik zaklade Solidarna u sklopu koje djeluje i Fond Desa i Jerko Baković. Životi ovo dvoje supružnika bili su obilježeni humanošću. Za vrijeme rata Desa i Jerko Baković, inače brat slavnih heroina Rajke i Zdenke Baković koji je također zajedno sa sestrama djelovao kao komunistički ilegalac tijekom Drugog svjetskog rata te kasnije bio zarobljen u jasenovačkom logoru, učestalo su slali humanitarnu pomoć u zaraćena područja

Kad je nedavno pukla saradnja između dnevnog lista Oslobođenje i Borisa Dežulovića, namjerno ne navodim niti jednu referencu na veliko ime Oslobođenja i veliko ime Borisa Dežulovića – jer ko to ne zna, ovaj tekst ionako nije za njega – digla se digitalna armija komentatora da lajka i komentariše, zgražavajući se nad takvim činom. Po tome pamtimo ovaj razlaz jer izvornog teksta, kao uzroka za prekid saradnje, jednostavno nema. Napisao Dežulović članak, komentarišući nešto i nekako (al' eto preturamo nekako, što bi rekao jedan džingl iščezlog sarajevskog eFM radija) nedavno masovno događanje u Sarajevu – tom multinacionalnom i civilizacijskom središtu svijeta i univerzuma. Uz dužno poštovanje Dežuloviću, mene uopšte ne interesuje šta tamo piše, niti želim da mi to na san dolazi.

Ovoga tjedna navršit će se točno deset godina kako je upokojen Feral Tribune, list kojeg mnogi do dana današnjeg nisu prežalili, iako je većina autora koji su svakoga tjedna revno punili stranice Ferala i dalje novinarski aktivna. O popularnosti Ferala toliko godina nakon njegova gašenja najbolje govori i činjenica da je knjiga Borisa Pavelića, „Smijeh slobode“, nedavno doživjela i svoje četvrto izdanje. Ono će danas biti predstavljeno u Zagrebu, u kinu Europa, zajedno s filmom „Viva ludež: Razgovor s trojicom od Ferala“ i ne sumnjamo da će se u najboljem zagrebačkom kinu večeras tražiti mjesto više. Tim povodom razgovarali smo s autorima filma, Marinom Banićević i Sašom Stanićem, koji kažu kako njihov film zapravo nije klasični dokumentarac. "Feral svima onima koji nisu upali u zamku novostečenih sloboda i nacionalizama, bio neumorni iscjelitelj i doslovno svjetlo s cerekom i porugom upereno u ljudsku glupost, pokvarenost i pohlepu", kažu nam u razgovoru.