„Zanimljivo je kako Thompsonova pjesma s ustaškim pokličem ima isti 7/8 ritam kao partizanska pjesma 'Sivi sokole', a taj ritam nije slavenski nego su ga stvorile albanske gerilske skupine koje su se borile protiv Turaka“, jedno je od zanimljivih opažanja skladatelja Mladena Tarbuka, koja su se mogla čuti na tribini pod naslovom "Glazba mržnje". Mile Kekin govorio je o svojoj potrebi da se izjasni kao antifašist. „Zar je došlo do toga da je čudno izjašnjavati se kao antifašist? Zar se nismo i 1990. dogovorili da smo svi antifašisti i da to stoji u Ustavu. Žao mi je što moja pjesma nije prije došla do gospođe Kolinde pa da ranije promijeni svoj pogled na to“, zaključio je Kekin, koji se složio s Antićem kako je vrlo bitno da su glazbenici društveno angažirani i da pridonose općem dobru.

Već smo i zaboravili kako je prošlog vikenda Lupiga ugostila novinara i književnika Dragana Bursaća te pjesnika i izdavača Ramiza Huremagića iz izdavačke kuće Centar Samouprava. Tko zna kada bismo se sjetili te sjajne večeri da nas na ovu epizodu „S Lupigom u birtiji“ nije podsjetio Facebook ponudivši nam da promoviramo video snimljen prilikom gostovanja spomenutog dvojca. Video, naravno, nećemo promovirati, ali ćemo ga na ovom mjestu podijeliti s vama, a vjerujemo kako će zainteresiranih za njegovo gledanje biti i više nego dovoljno. Zapravo ne radi se o jednom video, nego o njih više. Rezultat je to poslovično savršene organizacije koja se najbolje može opisati kao kaotična te brutalne navale ljudstva na mjesto događaja zbog čega je live streaming u nekoliko navrata izdahnuo, pa se dizao iz pepela i započinjao novi.

Početkom mjeseca održana je sjednica Gradskog vijeća Osijeka na kojoj je, između ostaloga, odabran ponuditelj za prodaju zemljišta, čestica br. 9121/1. Nije bilo teško odabrati, s obzirom na samo jednu pristiglu ponudu: onu sportske udruge Donna Tennis Team (vođenu od strane roditelja tenisačice Donne Vekić), u partnerstvu s tvrtkom Eurokamen, koji na području Pampasa namjeravaju izgraditi teniski centar, uz priloženo idejno rješenje, koje predviđa prilično velebnu zamisao. Riječ je o parceli površine oko 2,5 hektara, prodanoj za 1.860.000,00 kuna, što daje oko 75 kuna po kvadratu. Da se ne lažemo, džaba za tu svrhu, višestruko manje od cijene zemljišta za gradnju bilo gdje, kamoli u centru makroregionalnog centra, k tome na lokaciji prvi red do mora (pardon, rijeke – tko nema Dravu, dobro mu je i more). Pa kako onda?

Ako nakon 30, 35 ili čak 40 godina rada završite u mirovini od koje ne možete podmiriti osnovne troškove života i živjeti pristojno, država vam nudi povratak na posao. Radeći na pola radnog vremena, odnosno do 20 sati mjesečno, zaradite džeparac, da biste lakše plaćali račune. Izdržite li tako koju godinu, možete malo i povećati mirovinu, jer nakon što skupite godinu dana mirovinskog staža, možete tražiti i njen preračun. Riječ je o mjeri koja je do sada bila rezervirana samo za starosne umirovljenike, ali se sada štošta promijenilo. Kako to izgleda prikazat ćemo vam na primjeru blagajnice u jednoj trgovini, koja ima 58 godina i nedavno je napunila 35 godina radnog staža, a koliki je interes za starijim radnicima pokazala je naša anketa među vodećim poslodavcima, pri čemu treba naglasiti da je riječ o odabiru u koji smo uključili samo velike poslodavce

Selvedin Avdić bosanskohercegovački je pisac, rođen u Zenici 1969. godine. Avdić u književnost stiže iz novinarstva. Neke od kratkih priča iz njegove zbirke "Podstanari i drugi fantomi" najprije su se pojavile u magazinu Start BiH. I danas, kad se već etablirao kao izvrstan romanopisac, autor još uvijek vozi na dvije usporedne pruge - književnoj i novinarskoj. Već svojim prvim romanom "Sedam strahova" dao je do znanja da je književnost dobila još jednog ozbiljnog suvremenog pisca. Vezujući svoje pisanje za Zenicu, Avdić se predstavio kao svjedok propadanja grada u kojem je odrastao, a proces suočavanja, vlastitog i kolektivnog, nastavit će romanom "Kap veselja". Ulogu stajne točke tog romana opet ima Zenica, kao sinonim potpune degradacije društva u kojem se pisac formirao i obreo u ulozi kroničara. Na Lupigi gostuje s "Autobusnim bilješkama", kratkim crticama koje najavljuju nastavak izvrsnog književnog opusa.

''Pušiš li?''. ''Ne pušim stari, svega mi!''. ''Brineš li se za brata i mater?''. ''Ma brinem, al' me buraz uvijek nešto zajebava!''. ''Sve će biti dobro. Eto mene poslije 20. septembra, pa ćemo na pivo, da se ko muškarci ispričamo. Treba sad biti pametan, zlo je vrijeme. Treba ići što dalje. Razgovaraćemo, pa vidjeti.'' Ovo je bio moj posljednji razgovor sa ocem. Telefonski. Negdje je mogao biti 15. septembar 1992. godine. On u Bosanskom Petrovcu, ja u Sremskoj Mitrovici. Četiri dana poslije, srpska vojska ga je odvela sa posla, poput džaka krompira u civilu sa radne obaveze, natovarila ga u kamion i u dogovorenoj sačekuši je likvidiran. Ubijen. Otjeran u smrt jer je mislio drugačije, bio drugačiji i imao ženu šokicu. Nisam ga slagao. Nikada do tada cigarete zapalio nisam, nit' sam se pive vatao.