Jana Prević Finderle - arhitektica i pjesnikinja rođena u Zagrebu, odrasla u Daruvaru i nastanjena u Pazinu - književnoj javnosti prvi put se predstavila 1997. godine kao srednjoškolka, zbirkom poezije "Šum mladosti". Prostor između korica te zbirke podijelila je s pjesnikinjom Marijom Bogeljić.

Do druge njezine zbirke poezije, pod naslovom "Ti još pričaš o nogometu", proći će čak 16 godina; objavila ju je 2013. godine, u izdanju Gradske knjižnice Pazin i pazinskog ogranka Matice hrvatske. Svoje pjesme objavljivala je i u lokalnim časopisima, kao i u Zarezu, u međuvremenu ugašenom dvotjedniku za kulturu i društvena zbivanja te u časopisu Forum, književnom mjesečniku Razreda za književnost Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti.

Recenzirajući njezinu poeziju, književna kritičarka Darija Žilić za pjesme Jane Prević Finderle napisat će da je riječ o "vješto ispisanoj pohvali običnom životu". Urednik njezine zbirke Dinko Telećan, pak, kao temeljnu notu autoričinih pjesama naznačit će vedrinu, "pa i onda kad (pjesnikinja) razoružavajuće iskreno progovara o bolu i porazima".

Na ovom mjestu naznačenoj vedrini dodat ćemo još i nježnost, koja, vjerujemo, također odlikuje poeziju Jane Prević Finderle. Najtoplije vam preporučujemo ove pjesme i unaprijed se radujemo onima koje slijede.

 Jana Prević Finderle (FOTO: Obiteljski album)

pisma 

Ludva je pisao Babički
a Babička je pisala
oficirima, činovnicima, birokratima

Ludva je pisao o strahotama
i plakao da ga spase

uzalud je Babička molila
po sumornim kancelarijama,
Ludvu su odveli,
kako već odvode vojnike
u neko galicijsko blato
a njegova su pisma
starila umjesto njega
na kraju ganjka u velikom ormaru
koji nitko nije otvarao

jutro

iz jutarnje košnje
moj djed donosi
buket šumskih jagoda

polaže ih nježno,
mirišljave,
na čipkani jastuk
uz lice moje bake

pola stoljeća kasnije
i dalje zamišljam
da tako miriše ljubav

posteljica

Poslije ručka
suđe još neoprano čeka
u nestabilnoj gomili
ispijam s Nadijom popodnevnu kavu 

napreskokce slušam priče
a pred oči mi se vraća i vraća
kratki trenutak nakon poroda

govori mi o boji drveta
a ja vidim močvarnu bujicu svoje krvi
toplu pod umrtvljenim stopalima

čak ne čujem više
glas ispod dima njezine cigarete,
vidim tek čudan i nezamislivo plav
mrtav organ odbačene posteljice
mekan poput sna moga djeteta

...

Djeca su otišla
i ja u autu jedem pečenu piletinu
na parkingu, potajno
poslije sjedim u uredu
i promatram kako noć postaje plava od tuge

on peče jedan komad ribe
nitko ne miče posuđe

umorno vodimo ljubav
kasno, kad me već oči bole
kad i dalje mislim u koordinatama

kao kada se ljepilo otopi i iscuri
ne znam se uhvatiti za svoj život
on samo klizi usput

...

Ja ne bih bila
ona hrabra
koja skriva Židove na tavanu

Kada me pitaju da prevezem
izbjeglicu preko granice
mene hvata strah
znam sve neljudske zakone
i ostajem ukipljena

Ne, ja bih spustila glavu,
pogled zarila u blato
padala u svojim očima
pod težinom kukavičluka

Lupiga.Com

Naslovna ilustracija: Irina Kivela Ukotić/'Ti još pričaš o nogometu'