Lupigina serija informativnih razgovora „S Lupigom u birtiji“ nastavlja se ovoga petka. Nakon što smo priveli Robija K., odnosno Viktora Ivančića, a potom i Marka Tomaša, sada na ispitivanje i saslušavanje dovodimo bosanskohercegovačkog novinara i književnika Dragana Bursaća te pjesnika i izdavača Ramiza Huremagića iz male izdavačke kuće Centar Samouprava iz Sarajeva. Ovaj dvojac u omraženoj će nam zagrebačkoj birtiji, No Sikiriki, odgovarati na niz pitanja, počevši o onih o nedavno objavljenoj Bursaćevoj knjizi „PTSP Spomenar“ u izdanju Samuprave, pa do onih o stanju u bosanskohercegovačkom medijskom prostoru, ali i cjelokupnom društvu. Dragana Bursaća, vjerujemo, ne treba posebno predstavljati. Gotovo da ne postoji ni najmanja šansa da na društvenim mrežama niste naišli na jednu od njegovih kolumni koje piše za nekoliko regionalnih medija.

"Tekstopisanje je rad u vrtu, strpljivost tučka i žeđ među slovima. Kada se napokon pjesma dogodi mojom rukom, kada joj moj krvotok pozajmi linije slova i umanji im žeđ mojim damaranjem, mogu je poslije čuti, nju, pjesmu, kako se hvali drugima da je ona mene našla i spržila" - tako o pisanju piše Darko Cvijetić, bosanskohercegovački, prijedorski pjesnik, autor kratkih priča, redatelj, dramaturg i glumac. Cvijetić je veliki pjesnik malog, nesretnog i uplašenog grada, sredine obilježene nepojamnim zločinom; on je dragocjeni svjedok, glas savjesti i - glas slobode. Između ostalog, slobode da se progovori onda kad svi vjeruju i znaju da je "pametnije", "mudrije", oportunije šutjeti. Upravo za nagradu 'Evropski pjesnik slobode', u svjetskim okvirima cijenjenu pjesničku nagradu Međunarodnog književnog festivala u Gdanjsku, Cvijetić je bio kandidiran prošle godine, zajedno s još sedam europskih pjesnika i pjesnikinja.

U novom nastavku serijala 'Tako je govorio Krleža' čitateljima i čitateljicama predstavljamo odlomke iz knjige "Krleža o religiji", koju je priredio Ivan Cvitković. Knjiga je objavljena u suradnji zagrebačke "Mladosti" i sarajevske "Svjetlosti", 1982. godine. Iz Krležinih zapisa o religiji izdvojili smo one što se odnose na pokrštenje Slavena, veliki crkveni raskol, katolicizam, pravoslavlje, islam, protestantizam i sekte. Zapisi datiraju iz različitih Krležnih stvaralačkih razdoblja, od 1916. do 1968. godine. Kako je Krleža zamišljao susret slavenskih pogana sa kršćanstvom, što smatra đavolskom strujom koja je preplavila svijet, zašto preranu propast kršćanstva smatra sudbonosnom za Zapad, što ima za reći o lazarskoj simbolici umiranja za carstvo nebesko, što se događa s onima koji su umrli i zašto je Muhamed na afričkom ekvatoru porazio Isusa do nogu? Odgovore velikog pisca na sva ova pitanja naći ćete na ovom mjestu.

„Jebiga, ljudima se dešavaju bolesno iste stvari. Ja sam se zaprepastio koliko ljudi oko mene živi sa sličnim traumama, a bez da su ih ikada rekli bilo kome, a kamoli ih negdje zapisali“, kaže u razgovoru za Lupigu Dragan Bursać, čija je knjiga "PTSP spomenar" nedavno ugledala svjetlo dana, i to u izdanju male, ali svakog spomena vrijedne izdavačke kuće, Samouprava. Tamo nisu kuće od čokolade, ni prozori od marmelade, ali su svi autori vlasnici svoga objavljenog djela, autorskih prava, tiraža i aktivni su sudionici cijelog procesa. Jedan od pokretača Samouprave, Ramiz Huremagić, reći će nam kako Bursaćeva knjiga ima izuzetan značaj za današnje vrijeme. Dodat će kako su od prvog susreta on i Bursać „kliknuli“, kao da su pričali istu priču, dok je jedan nosio lijevu, a drugi desnu vojničku čizmu. Naime, obojici je zajedničko to da su imali tu nesreću da u ratu nose pušku i ratuju na suprotstavljenim stranama.

Umjetnici su trn u oku ogromnog dijela javnosti – onog dijela odgojenog i uzgojenog u SF bajkama neoliberalnog kvazikapitalizma. Za njih su svi oni koji svoju umjetnost ne izvode striptizom na šipki ili uz odgovarajući ritam turbo-folka ili tambure – zapravo paraziti. Od onih koji se, eto, bave kreacijom jer ih na to nagoni unutarnji poriv, preko onih koji svojom umjetnošću povremeno uzdrmaju društvenu učmalost, pa do onih koji se drznu iz porezne kase financirati neki, recimo baletni nastup ili književnu večer. A najveće krvarenje tog blagoslovljenog oka u koje se zabio art-trn – izazivaju umjetnici kojima država uplaćuje doprinose. U glavama tog kritičarski raspoloženog dijela nacije, pojam samostalnog umjetnika je pojam apsolutnog blasfemičnog uhljebljivanja. Naravno, ako takve priupitate zašto im krvari oko domoljubno, spremno će vam i argumentirano reći: „Šta će on meni tute od državne sise plaću uzimat da bi malo zamaza sliku ili plesa balet. Gospe mi, i ja bi se tako volija obogatit da stavin šešir i recitiran onoga šekpira po ulici.“

Problem nije u samome nasilju, već u njegovoj društvenoj prihvatljivosti (pa i prihvaćenosti); napadači iz Zadra i Splita nedvojbeno su dočekani kao junaci i to ne samo u uskome porodično-susjedskom krugu (slično, očito, važi i za Daruvarca, itd.), o spontanoj, društvenoj posudi njihova divljanja naprosto nema govora. No, to nije tek problem pojedinih sredina. Ako svi već desetljećima žive (a mnogi se socijaliziraju) pod pritiskom stalno ponavljanih službenih (političkih, školskih, kulturnih) tvrdnji da je današnja Hrvatska nastala ratom, a ne referendumom, onda je u sam korijen zajednice dugoročno instalirano (ratno) nasilje. To nasilje je izvorno bilo pretežito obrambeno, ali se kroz nekoliko generacija ono ritualizira u liku općenitoga nasilja kao privilegirane komunikacijske forme, od obitelji na dalje; imenica je poništila pridjev. Naraštaji, posebice muškaraca, odrastaju u uvjerenju da im nedostaje mogućnost da se iskažu na način starijih – u ratu, borbi – u konačnici: nasilju.