Mržnja kao negativno stanje emocije nije imanentna procesu umjetničke kreacije. U vizualnim umjetnostima izravno izražavanje mržnje nije uobičajeno, no itekako se ispoljava na razne načine, istaknuto je na tribini „Mržnja i likovni izričaj“, sedmoj iz ciklusa „Zašto se mrzimo?“ u organizaciji Centra za promicanje tolerancije i očuvanje sjećanja na holokaust, održanoj u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt.

“Slika se ne može stvarati s osjećajem mržnje. Ali, mržnja je bila i ostala posebno inspirativno izvorište za stvaranje umjetničkih djela. U tom smislu u povijesti umjetnosti nalazimo vrhunska slikarska i kiparska ostvarenja”, naglasio je slikar Dimitrije Popović.

VIDEO – „GLAZBA MRŽNJE“: „Žao mi je što moja pjesma nije prije došla do gospođe Kolinde“

KRATKI RAZGOVOR – MILE KEKIN: „Normalna većina je na mojoj strani, samo je problem što su tihi“

KRATKI RAZGOVOR – SAŠA ANTIĆ: „Politika i Crkva manipuliraju društvom kako bi održali poziciju moći“

Paradoksalno je, dodao je, da razarajuća priroda mržnje plodonosno privlači i intrigira stvaralačku moć umjetnosti. 

Povjesničar umjetnosti dr. sc. Frano Dulibić smatra kako povijest umjetnosti nije dovoljna za tumačenje mržnje u likovnim umjetnostima. Od slike i skulpture do karikature i grafita, problem prenošenja i širenja negativnih poruka u javnost kroz likovne medije svakog dana sve je aktualniji, kazao je Dulibić, dometnuvši kako je u Hrvatskoj na internetu zabilježeno čak 600.000 poruka s mržnjom.

Povjesničarka umjetnosti Barbara Vujanović istaknula je kako je izražavanje mržnje u mediju skulpture prije svega rezultat šireg društvenog i političkog konteksta. “Od najranijih kiparskih ostvarenja do danas, ponajprije u javnom prostoru, mržnja se manifestira kao jedna od podtema uz primjerice veličanje snage države, etabliranja kulta ličnosti, komemoriranja žrtava različitih političkih sustava. U kiparstvu se poraženi prikazuju kao do kraja poniženi kako bi se tako dalo primjer drugima u budućnosti”, kazala je Vujanović.

U grafičkom dizajnu izražavanje nije direktno primjetno, a češće se javlja u grafitima, rekao je povjesničar umjetnosti i grafički dizajner Dejan Kršić. 

“Najbliže tome su ratni i politički plakati, ali i tu se obično negativna osjećanja prema nekome ili nečemu drugom, pokušavaju upakirati kao pozitivna osjećanja prema vlastitoj strani, npr. ljubav prema domovini, zaštita bližnjih i slično”, naglasio je Kršić. Kao primjer naveo je agitacijske plakate od početka 20. stoljeća do danas te antisemitske plakate iz Drugog svjetskog rata.

Na tribini je sudjelovao i karikaturist Nik Titanik koji je otkrio kako se karikaturom počeo baviti da bi ukazao na loše pojave u društvu. No, upravo zbog toga doživio je mržnju usmjerenu prema njemu kroz prijetnje i bušenje guma na automobilu. Svi su sudionici iznimno posjećene tribine svoja izlaganja potkrijepili brojnim primjerima iskazivanja mržnje u domaćim i međunarodnim djelima s područja slikarstva, kiparstva, dizajna i karikature. Iduća tribina „Zašto se mrzimo?“ održat će se 24. travnja, a razgovarat će se o mržnji u književnosti.

Lupiga.Com via Centartolerancije.hr

Naslovna fotografija: Centartolerancije.hr