Rijetko sam nailazio na ljude koji su otvoreno sijali mržnju. Jedino pred rat u Bosni, kada su na sve strane galamili, jedni druge psovali, prijetili, a onda svoje riječi zamijenili ubojitim oružjima. Znam da ih je tada svuda bilo, a i sada takvih svugdje ima, čujem za njih svaki čas, ponekad vidim njihove otrovne poruke u prolazu, na nekom zidu (što u Londonu općinske službe brzo uklone), mnogo više u komentarima na portalima, kažu mi da ih je još više na onim koje nipošto ne bih čitao. Takve duhovne nakaze svoje kazuju ili potajno, anonimno, ili među sebe sličnima, koji aplaudiraju njihovim omrazama, kletvama i pozivima na uništenje Drugog. Taj Drugi nije nužno suprotan, čak ni različit, naprotiv, u mnogo čemu i po mnogo čemu zna biti blizak. Treba samo pogledati povijest europskih sukoba i ratova, pa će biti dovoljno primjera koji to dokazuju.

Mržnja je osjećaj. Negativni osjećaj. Odbijanje i poricanje. Pozivanje na uništenje Drugog i drugačijeg. U ime neke svoje čistoće i zaštite vrijednosti poziva na ubojstvo, progon, kažnjavanje, ponižavanje. Prijeti. Ugrožava. Opasan negativni osjećaj. A pritom se poziva na svoju ispravnost, čestitost i ljubav prema „pravim vrijednostima”. Mržnja je osjećaj. Kao i ljubav, jednostran osjećaj. Ali sa ogromnom razlikom: dok ljubav sve obuhvata, pa je u stanju shvatiti i razumjeti drugo biće, mržnja reducira i odbija drugo biće. Ljubav priznaje, uvažava i prihvaća egzistenciju Drugog, mržnja odbija i hoće poniziti i uništiti Drugog. Ljubav stvara i gradi, mržnja poriče i uništava. Mržnja je pokretač silovanja, nasilja, progona i ubojstava. Mržnja je unutarnje stanje koje mora van. Bijes koji traži svoju metu. Ustremljuje se i hoće da uništi svoju metu. 

Osoba koja mrzi ima neki ozbiljan nedostatak. Obično su u pitanju osobne frustracije, osobna neostvarenost i zavist, usvojene predrasude, loše obrazovanje i vlastita ograničenost. Ništa pozitivno. Takva spodoba napada slabije i nezaštićene, a sebe oslobađa frustracija. U mrskom Drugom nalazi opravdanje za svoje poraze i sve teškoće. Motivi mrzitelja su različiti, od osobne osvete do osvete za neke „historijske grijehe”. Različito je i ono što bi poduzeli protiv meta svoje mržnje. Jedni svoje stvarne ili imaginarne neprijatelje samo podcjenjuju i vrijeđaju, drugi, opasniji, bi da ih protjeraju i unište. I kada je njihova mržnja izazvana nekim konkretnim događajem, kada može imenovati i jasno ukazati što je uzrok njenom ogorčenju ili gnjevu, osoba taj pojedinačni incident pretvara u apstraktno načelo i metu svoje mržnje proširuje na cijeli narod ili religijsku skupinu. Svako je od nas čuo za nekog ili od nekog koji je imao svoj primjer („Znam je jednog...”), što bi odmah uzdigao do načela, odnosno tvrdnje („Svi su oni takvi!”), što je zapravo perverzno stvaranje alibija za proganjanje cijelih nacionalnih ili religijskih grupacija. Što su takvi izljevi mržnje najčešće anonimni nije samo stvar prikrivanja osobnog identiteta, nego još više želje da to bude program, proglas, usvojeno stajalište, borbeni slogan: „Ubi ...!” Što počne riječju mržnje lako može završiti okrutnim činom mržnje.

U svrstavanju na stranu mržnje dokazuju svoju ispravnost, svoju odanost pravoj strani, svoju spremnost da se za nju bore i napadnu „drugu stranu”, koja je uzrok njihovih nevolja, nepoželjna, neprijateljska strana, od kojeg se treba definitivno odjeliti. To je ponavlja čak i u naizgled umjerenim primjedbama o „nepomirljivosti različitih kulturi i tradicija”, pa recimo islam ne može imati mjesta u kršćanskoj sredini. A pritom se lako zanemari Isusov poziv na ljubav i odbacivanje mržnje, a i onaj temeljni religijski i moralni zakon: „Ne ubij”. A kada se ugrozi život Drugog, kada se poziva na uništenje tuđe egzistencije, tu više nema mjesta „slobodi govora”.

Hume je ukazivao na zloću kao karakternu osobinu, a takvoj zločestoj osobi uvijek uslijedi nešto loše, neka šteta, jer je dobro moguće samo onome koji voli. I doista, mržnja je neproduktivna. Govor mržnje je poziv na uništenje. Ljubav je prihvaćanje, mržnja isključivanje. Onaj koji mrzi u svom djelovanju, koje započinje sa verbalnim uvredama, a završava ubojstvom, ispunjava svoju agresivnu želju. Ona proizvodi mržnju i poniženje Drugog, a u ime ljubavi prema „svom”, pa takva mržnja samu sebe smatra za nešto prihvatljivo i povoljno, nešto čime se sama u svojoj nakaznosti ponosi. 

A kada nekoga upitate zašto mrzi cijeli narod, njegovu kulturu, običaje i vjeru, brzo shvatite da osoba izmišlja, laže, ne zna ni o čemu govori. Frustrirana budala, jurišnik politike mržnje, izvršitelj zločina, kojeg politički manipulatori znaju iskoristiti. Tako je čak i kada počinitelj kakvog prekršaja ili, još gore, zločina, brani počinjeno verbalno ili fizičko nedjelo izuzetnim okolnostima i trenutnim pomračenjem uma. I afekt izbija iz dugo nataloženog prikupljanja i njegovanja mržnje. I uvijek sa žestinom opisuje mrskog Drugog, a pritom sebe samu iskazuje. 

Koji god se takvih prepao, s razlogom se prepao. Za takve je riječ ubojito oružje u drugom obliku. Aristotel upozorava da u onome koji gaji mržnju ona dugo traje i gotovo nikada ne prolazi. Kao da je to, a ne stid, osjećaj koji će ih nadživjeti. Iza svih onih koje je nadživjela njihova mržnja – ništa. Iza jurišnika pod zastavom ništavila – ništavilo. U njihovoj mržnji nestane sve što su bili.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay