Da stvar nije tako prokleto tragična bila bi zapravo tragikomična. I jučer u Zaprešiću, na zapadnoj tribini rezerviranoj za navijače Hajduka osvanuo je sramotan transparent kao i na prošlotjednoj utakmici protiv Gorice. Komad krpe s natpisom „Maxovi mesari“. Zanimljivo, policija još nije dovršila niti istraživanje nad mladićem koji je na Poljudu istaknuo sporni transparent, a izgleda da će morati prionuti na novi posao istraživanja drugog počinitelja ili više njih radi istog problema. Ono što je u većini Europe nezamislivo, kod nas je očito sasvim uobičajeno. 

Torcida baš voli ustaškog koljača i masovnog ubojicu Vjekoslava Maksa Luburića, na kojeg se inače spomenuta krpa odnosi, a da im je idol, objavili su urbi et orbi i jučerašnjim činom u Zaprešiću. Hajduk se kratko i mlako oglasio tek nakon tjedan dana od prvog događaja, incident nisu komentirali nadležni u HNS-u, navijači transparent prenose sada već kao relikviju dok institucije, savezi, policija, politika – šute. Ta tko se u Hrvatskoj, zemlji s „najpoznatijom navijačicom na svijetu“, usudi zajebavati s navijačima? No stvar bi ponavljam, bila tragična, skandalozna, da u svojoj osnovi, svojoj suštini zapravo nije redikulozna, da ne kažem komična.

Splitske obitelji, što je poznata stvar imaju barem po jednog „ljutog torcidaša“ u svojim redovima. Prištavi su to adolescenti koji se traže, traže svoje mjesto pod suncem koje im ova usrana država nikada neće omogućiti, djeca su to koja su podložna psihologiji mase, krda, i koja se ravnaju po sistemu gomile, koja kada se okupi ima svoja pravila, svoju ikonografiju, i na koncu svoje idole. Ideologiju koja im nameće idole čini društvo koje ih okružuje, a oni se u pravilu u tim godinama tome snažno odupiru. Svim autoritetima, roditeljskim najviše. Ako ne želite da vam dijete bude navijač, on će to postati sigurno. Tako je to u svijetu, osim kod nas. Kod nas, jeb'o ti nas, čak i djeca nemaju bunt i otpor prema autoritetima, već prihvaćaju njihove doktrine, njihove otrovne supstance kojima ih truju. 

Društveno prihvatljive stvari postale su toj djeci norma ponašanja. Ako se, da pojasnim, predsjednica države nasmiješena slika pod ustaškom zastavom, nije li normalno, pače prirodno da i oni vješaju svoja, ustaška obilježja? Trebalo bi naravno biti drugačije, odnosno da im vješanje bilo čega određuju vršnjaci ili rock idoli, a ne političari, ali tako je to kod nas, jeb'o ti nas. Navijačke skupine u Hrvata snažno podupiru i pomažu razne strukture, uglavnom ekstremističkih raspoloženja, pa likovi uglavnom dobrano stariji od klinaca na tribini, organiziraju putovanja, dio ikonografije, iznalaze sredstva za grafitiranje grada simbolima Domovinskog rata, navijačke skupine, omiljenog kluba. Djeca po tome plešu kako oni sviraju. Uglavnom. Nije rijetkost da su i ravnatelji škola upoznati s tim problemom, ali svi šute i ne miješaju se. Jer da ne ponavljamo, nogometna smo nacija, a nogomet je opijum za narod. Uz još nešto što u ovoj priči ima itekako važnu ulogu.

Ako može predsjednica, zašto ne bi mogla i tribina (FOTO: Facebook)

No infrastruktura iz koje je proizašao spomenuti transparent i nije toliko bitna za ovu tužnu priču, iako je tužna u svojoj suštini. Tužna da ne može biti tužnija. Uzmimo na primjer „ljutog torcidaša“ kojeg imate kod kuće. Vaš mangup spreman je putovati danima zbog omiljenog kluba, ali nije spreman pospremiti svoju sobu. Vaš mangup, kada ga odvedete da izvadi krv pada u nesvijest kada vidi iglu. Pa se s pravom pitate, jer svoje dijete znate u dušu, zna li on zapravo što mu visi iznad glave na stadionu i čime se on to zapravo ponosi, kakvim ljudima? Maksovi mesari, odnedavno idoli Torcide, bili su ljudi koji su počinili zločine potpuno neshvatljive ljudskom umu. Nije tajna da su i sami nacisti ostali šokirani metodama koje su koristili Maksovi mesari u Jasenovcu, logoru smrti u kojem je, među ostalima, živote izgubilo na tisuće malodobne djece. Čime se i kime, dakle, ponose vaši puleni omotani Hajdukovim šalovima?

Možda Miroslavom Filipovićem, zvanim „fra Sotona“, jednim od Maksovih mesara, čovjekom koji je po brutalnosti i sadizmu postao najozloglašenijim ustaškim zločincem? Fra Sotona je, po svjedočenju preživjelih, ljude ubijao iz čistog zadovoljstva i ubijao ih je na najokrutnije moguće načine. Maljevima, tupim kamama, sjekirama, bajunetama .... Fra Sotona je ubijao i djecu. U selu Šargovcu ušao je u školski razred vršnjaka nekih današnjih torcidaša i prvom djetetu, djevojčici iz prve klupe, prerezao vrat. U pokolju nedaleko Banjaluke fra Sotona je sudjelovao u masakru 2.300 civila. Sjekirama i krampovima. Da se ne troši streljivo. Na suđenju 1945. godine Filipović nije priznao da je sudjelovao u klanju 52 djece u Šagovcu, ali jest da je vidio kako se iz tog pokolja ustaše vraćaju obliveni krvlju. Sud mu tada nije vjerovao. Kao što u njegovu nevinost za taj pokolj u veljači 1942. godine nije vjerovao niti general Wehrmachta Edmund Glaise von Horstenau, vojni izaslanik pri Veleposlanstvu Trećeg Reicha u NDH.

Glavni mesar, ponos i nova dika Sjevera (FOTO: Wikimedia)

Ili možda vašem nadobudnom torcidašu imponira sam Maks, glavom i bradom? Zloglasni Vjekoslav Luburić, idejni tvorac i zapovjednik jasenovačkog logora. Glavni mesar, koji je osim izdavanja naredbi o brutalnim smaknućima logoraša, i sam osobno hladnokrvno ubijao zatočenike. Za mesara opjevanog u pjesmi „Jasenovac i Gradiška Stara“, kćer poglavnika Ante Pavelića, Višnja, malo prije svoje smrti rekla je kako je bio "luđak, umno bolestan čovjek, kojega se uopće nije moglo kontrolirati".

Zamislite dragi moji torcidaši sve te prizore. Nisu li te slike divne? Toliko divne da zaslužuju da vješate transparent na okuku sjevera u čast, najslavnijem mesaru među Hrvatima? Nisu li to divni ljudi bili, upravo zaslužni da ih se danas veliča? Psihopati. Ubojice. Sadisti. Izdajnici. 

No ponavljam, da priča nije toliko užasna bila bi tragikomična. Jer svi ti torcidaši, ljute ustaše, da ih dovedete u običnu klaonicu, na mjesto gdje se jutrom kolju telad i svinje, izašli bi s traumama za života usput izbacujući dušu. I predlažem to policiji, i pravosuđu. Odvedite ih sve u obližnju klaonicu. Sve do jednog. I pokažite im kako se kolju životinje, kako im se pušta krv, oduzima život. Pa neka zamisle kako se kolju ljudi. Kako djeca. Pred majkama koje umiru od bola i užasa. Pa me baš zanima hoće li te krpe vješati i sutradan.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Wikimedia

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"