Kada je danas na dodjeli novinarskih nagrada Hrvatskog novinarskog društva objavljeno da jednu od nagrada dobiva Ivana Petrović s Nove TV, Eugen Jakovčić iz „Documente – Centra za suočavanje“ s prošlošću iz protesta je napustio dvoranu HND-a gdje su se dodjeljivale nagrade. Večeras su iz Documente reagirali i službenim priopćenjem u kojem podsjećaju na izvještaj Ivane Petrović o osuđujućoj presudi „hercegbosanskoj šestorci“, ustvrdivši kako njen prilog završava ostrašćenim i huškačkim komentarom nedostojnim novinara – „… ako to tako nastavi, tko će nam čuvati ovaj uski dio granice od Splita do Prevlake? Prema ovoj presudi, vjerojatno mudžahedini povratnici iz Sirije”. Navode kako je dodjela novinarske nagrade Ivani Petrović promašaj HND-a te obezvrjeđivanje same nagrade, kao i uvreda brojnim profesionalnim novinarima.

Zahvaljujući svojoj temeljitoj općoj naobrazbi („SSS - bravar, policajac“; prema službenome saborskom životopisu), Stevo Culej je svoju izložbu „fotografija, slika i dokumenata pod nazivom 'Zločin bez kazne'“ uzeo kao povod za osebujnu interpretaciju čitavoga stoljeća hrvatske povijesti, te „naveo kako se obilježava '100 godina zločina nad Hrvatima bez kazne', vrativši se na '1918. godinu, Trg bana Jelačića i Grgu Anđelinovića koji je poubijao Hrvate'. Ističe da je riječ o 100 godina zločina nad Hrvatima bez osude zločina, bez procesuiranja, sankcioniranja i kazne za one koji su počinili zločine nad hrvatskim narodom“. Bitno je bilo kontekstualizirati stoljeće protuhrvatskih zločina osnaženo uvjerljivim fotografskim prikazom zlodjela u Borovu Selu. Te fotografije bi, očito, trebale postići neku verziju Verfremdungseffekta (učinka začudnosti) - culejevsku, od Brechta radikalno emancipiranu, dakako.

Postoje u društvu manje i više kompleksne teme, no jedna od tema koja je tek stidljivo zauzela hrvatski medijski prostor je reforma mirovinskog sustava. Teško ju je opisati u kratkim crtama, ali sudeći po najavama, najkraće bi bilo učiniti to prema staroj hrvatskoj krilatici - „svako lani – bolje“. O toj temi vlada unisoni defetistički stav da ionako mirovina neće biti i da se o tome ne treba previše ni brinuti jer je to za današnje mlade ljude, daleka budućnost, a teško je brinuti o budućnost kad nismo dostatno riješili ni sadašnjost. Prvi izračuni koji su se pojavili u hrvatskim medijima pokazuju da nema odgovora na temeljno pitanje - kako iskombinirati osnovnu socijalnu sigurnost i prevenciju siromaštva umirovljenika, te s druge strane ponuditi mogućnost diversifikacije mirovina definiranih doprinosa i kapitalizirane mirovinske štednje. Te teme nisu izvele lavinu javnih rasprava niti proizvele efekt crvene krpice Istanbulske konvencije.

„Nemoguće je da svi radnici na svim mjestima uvijek dobiju jedan te isti koeficijent. Za to više nema novca. Nismo razdvojili radnike od neradnika, i to je naša pogreška koju ćemo ispraviti“, kazao je taj naš veleposjednik Danko Končar nakon što je postao vlasnik četiriju od pet najvećih domaćih brodogradilišta. Na taj se način obratio (ne)radnicima iz Brodotrogira, a kad se gazda tako oglasi, nema sumnje da je riječ o duploj nevolji. Prvo, slijedi otpuštanje za dio zaposlenih, možda i u valovima, jer je spomen pogreške odozgo samo alibi za grijehe koji će se u procesu okajanja natovariti na dušu onih ispod. Drugo, nametnuta diversifikacija po kriteriju tobožnjeg radnog učinka ostat će trajnim strašilom za preostale, gdje će manji dohodak ubrzo biti poiman i kao manji udes, u odnosu na otkaz. Moralistički i denuncijantski stav naših grofova, tek ponekad zamijenjen varljivim podilaženjem, ima svoje jasno tržišno utemeljenje.