Iz svog djetinjstva najviše pamtim lica. Neka od tih lica sretnem tu i tamo. I najčešće ih prepoznam. Naravno da su ta dječja lica danas ljudi, no ne mogu se oteti dojmu da na njima još zapazim tragove one nekadašnje djece. To su obično geste. Mimika, pokreti ili običan pozdrav. Iz svog poprilično sretnog djetinjstva tako pamtim jednu Maju. Danas je sretnem kada me nevolja nanese u velike blještave trgovačke centre. Maja radi na blagajni, i kada me prepozna u očima i usnama, koje se razvuku u onaj samo njoj svojstven i prepoznatljiv osmijeh, zapazim istu onu staru razigranu Maju. 

Maju ste tada, a govorim o davnim vremenima u Jugoslaviji, jednostavno morali voljeti. Maja se zapravo čak i nije zvala Maja, i vrag me odnio ako joj se uopće pravog imena danas i sjećam. Nepristojno je daans i pitati takve stvari, Maju smo prozvali Majom jer je u školskoj torbi uvijek imala barem jedan primjerak one naše popularne Maje. Maje koja je išla prvi dan u školu, Maje koja je išla u Pariz, Maje koja je bila relikvija našeg djetinjstva. Znate vi Maju o kojoj pričam? Ma znate sigurno, niste je zaboravili. Mala slikovnica, uz nezaobilaznu Heidi, Družbu Pere Kvržice i Vlak u snijegu. Tko bi to zaboravio tko je odrastao u tom sretnom vremenu? 

Maja, koju smo svi od milja zvali Majom, bila je tada djevojčica koja se svojom vedrinom, duhom, smislom za organizaciju svakojakih igara nametnula našem malom društvu kao kocka kristalne vedrine. Ako ste trebali kakvu pomoć, ili ste zbog bilo čega bili nesretni, Maja je uvijek bila tu da vas izvede iz kuće, popne na trešnju, ili jednostavno da vam posudi Poni bicikl, jer ga je jedina tada imala s onim reliktom s početka osamdesetih, „banana sjedalom“. 

Maja je, i to vam govorim bez da bilo što lažem, bila djevojčica u mnogočemu sretnija od nas koji smo imali „normalne obitelji“. Normalna obitelj u socijalizmu podrazumijevala je oca koji radi u Splitu, gradu u kojem je raznovrsnih poslova bilo u izobilju, i majku koja radi prilagođeno obitelji. Dakle najčešće do tri. Maja, koju smo svi od milja zvali Majom, nije imala svoju pravu obitelj, oca i majku. Majini roditelji poginuli su u saobraćajnoj nesreći, a o Maji se brinula njena nova obitelj, dvoje krasnih ljudi koji su je udomili. Nama malim delikventima ta informacija i nije puno značila. Čak štoviše, zavidjeli smo Maji, jer njeni udomitelji nikada nisu vikali na nju, nisu je nikada tukli, nikada nisu prema Maji bili nezainteresirani, ni prema njenoj sreći, njenoj budućnosti i stvarima koje Maja želi imati. 

Pamtim sve roditeljske sastanke i primanja na kojima sam strepio od očevog remena i majčine vike. Da sam bio odličan đak i nisam. No, Maja je imala sve petice. I njena „nova“ majka bila je uredna na svakom primanju, svakom sastanku. I nitko, nikada, našoj Maji od učitelja, razrednika, profesora, nije određivao što će Maja raditi u školi ili izvan nje, već su to određivali Majini „novi“ roditelji. Ljudi koji su iskreno voljeli Maju. A to su tada znali i u socijalnoj službi. Jer su Maju dali u prave ruke. Tako je to funkcioniralo tada u toj zemlji, u sretnom vremenu u kojem sam odrastao.

Danas je jedna slična Maja, razigrano dijete slično onoj mojoj Maji, i tako slično onoj našoj zajedničkoj Maji iz priča, krenulo u svoj vrtić. Tamo na Majinom ormariću nije bilo imena. Ritmiku na koju je Maja htjela ići održale su Majine prijateljice, djevojčice iz njenog vrtića, svi zapravo osim Maje. Na panoima njenog vrtića nema Majinih izloženih crteža, a tete u vrtiću posebno paze da Maje ne bude ni na jednoj zajedničkoj fotografiji djece. 

Maja je tu, ali zapravo nije (FOTO: Pixabay)

Zamislite srce naše Maje, srce te male curice koja svaki dan ide u svoj vrtić, a niti jedan rad na panou nema? Jer ga ne smije biti. Niti jedne fotografije, niti jednog crteža, niti jedne zajedničke slike. Jer Maja u Hrvatskoj nije normalno dijete, već je Maja dijete koje nema roditelje, odnosno dijete koje ima udomitelje. Majini udomitelji, koji se o Maji brinu otkako joj je bilo šest mjeseci, nisu joj ujedno i skrbnici. Sve u skladu sa zakonima mile nam i jedine domovine, pa Majini udomitelji nemaju ovlaštenje potpisivanja bilo kojeg dokumenta koji bi našoj Maji osigurao ritmiku, balet, ili bilo kakve druge Majine aktivnosti. Ako mislite da vas zajebavam, molim posjetite Majin vrtić. Tamo ćete istina naći našu Maju kako se razigrano druži sa svojim vršnjacima, ali ne i na fotografijama s ritmike, zajedničkih izleta ili kakvih drugih aktivnosti. 

Maja je dakle tu, ali i nije. Ovisno kakav paragraf Zakona o udomiteljstvu tumačite i na kakav način. 

Paradoksi oko udomljene djece tako su zapravo klasična diskriminacija. Djeca su izdvojena i označena. Bolje rečeno nema ih. Niti na fotografijama, niti na satima ritmike, niti na bilo kojoj zajedničkoj aktivnosti, a kada Maja krene u školu, tada će stvari biti još i gore. Jer ljudi koji brinu o njima nisu skrbnici, već udomitelji. Što naravno po zakonima RH, djecu, i našu Maju stavlja automatski u građane drugog reda. 

Ministarstvo demografije, obitelji, mladih i socijalne politike drži se zakona kao pijan plota. Uzalud UNICEF već godinama ulaže primjedbe na takav sramotan zakon koji diskriminira djecu, kao što uzalud udomitelji obijaju pragove institucija, nadležna Ministarstva i urede. Maju od ritmike, plesa, baleta ili rukometa treba zaštititi. Ako malo bolje pogledate, to je zapravo i cijela poanta ove nesretne države. Da zakona ako ga uopće ima, bolje da ga i nema. 

Bude mi strašno drago kada sretnem svoju Maju, iako joj nisam zapamtio pravo ime. Kada mi se nasmije iza pulta, ja vidim onu staru Maju, onu razigranu Pipi Dugu Čarapu kojoj sam se divio i kojoj sam zavidio na „zamjenskim“ roditeljima, koji su bili sto puta bolji od mojih. Maja je danas majka i ima dvoje prekrasne djece. Maja ih odgaja kako su nju odgojili njeni udomitelji. Da izrastu u poštene ljude, nadasve sretne i zdrave. 

A da bi se to dogodilo potrebno je svakom djetetu puno ljubavi, ponajviše u njegovom vlastitom domu. Od njegovih bioloških roditelja, ili njegovih udomitelja, skrbnika, svejedno. Kada ljudi koji se brinu o sreći naše Maje ne mogu svom djetetu koje vole omogućiti ni tričavu ritmičku gimnastiku, bez da pitaju Zakon RH, tada s tim zakonom i s tom zemljom nešto ozbiljno nije u redu. Ako već Ministarstvo za demografiju ne zna što radi, ako već i budalama nije jasno da ta institucija postoji samo reda radi, tada nadležne molim, radi naše Maje, da naprave kakvo drugo ministarstvo, sposobnije.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Facebook

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"