Svaka peta osoba u Hrvatskoj bila je barem jednom diskriminirana u posljednjih pet godina, i to najčešće u području rada i zapošljavanja te zdravstvene zaštite. No, čak 68 posto njih nije potražilo pomoć, ponajviše jer smatraju da im se situacija ne bi promijenila ili da bi se još i pogoršala. Pokazuje to „Istraživanje o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije“ koje je Ured pučke pravobraniteljice danas predstavio u Kući Europe. Istraživanje je provedeno telefonskim putem na uzorku od 1.000 osoba starijih od 18 godina i to u prosincu 2016. godine. I dalje oko petine građana/ki Hrvatske ne poznaje pojam diskriminacije, odnosno ne zna samostalno, svojim riječima, opisati što ona za njih znači.

„Podaci će nam biti iznimno koristan izvor informacija za daljnji rad, kako pri utjecanju na javne politike, tako i u promociji jednakog postupanja. Nadam se da će ga s istim ciljem koristiti i sve grane vlasti u zemlji - državne i javne službe te također i poslovni i nevladin sektor, sindikati i pojedinci. Jedino tako možemo se boriti protiv neprijavljivanja diskriminacije, na duge staze, za što je potrebno snažiti povjerenje građana u institucije, prvenstveno u policiju i sudstvo“, izjavila je pučka pravobraniteljica Lora Vidović na predstavljanju rezultata.

Istraživanje o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije - 2016. by Lupiga.Com on Scribd

Gotovo 40 posto ispitanika misli kako je diskriminacija najveći ili jedan od najvećih problema u društvu, dok ga u potpunosti nevažnim smatra nešto manje od 4 posto. Iako veliki broj građana ne podržava stavove koji reflektiraju predrasude, one su i dalje prisutne, a usmjerene su ponajviše prema Romima, zatim prema članovima sindikata, mladima, starijima, azilantima, osobama s duševnim smetnjama, dok su najmanje prisutne prema osobama nižeg obrazovanja i osobama s invaliditetom. Također, u odnosu na ranija istraživanja, manji je broj onih koji kažu kako im je neprihvatljivo da njihovo dijete stupi u brak s osobom druge nacionalnosti, boje kože ili vjere.

Izvor: Istraživanje o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije

Istraživanje je pokazalo da se uvažavanje žena i drugih nacionalnosti nešto povećalo, ali u odnosu na prošlo istraživanje, manje ljudi bi iznajmilo svoju nekretninu osobi druge rase ili nacionalnosti, više bi ih osjetilo nelagodu na poslu kada bi radili s osobom s duševnim smetnjama ili s osobom s visokim invaliditetom, više osoba bi podržalo poslodavce u odbijanju kandidata zaraženog HIV-om, a više ih smatra i da su beskućnici sami krivi za svoje stanje, jer ne žele raditi.

Tko su diskriminirani, a tko diskriminira?

"No, unatoč socijalnoj distanci i predrasudama prema Romima, ispitanici/ce upravo njih vide kao najdiskriminiranije, samoinicijativno ih ističući mnogo češće nego pripadnike/ce ijedne druge društvene grupe. Točnije, svaki peti smatra kako su od svih skupina najdiskriminiraniji upravo Romi, nakon kojih slijede LGBT osobe (11%), osobe s invaliditetom (8.4%) te siromašne osobe (8.2%). Također, iako određeni broj ispitanika/ca podržava predrasudne stavove, veliki broj nema negativno mišljenje o pojedinim skupinama i ne slaže se s diskriminatornim tvrdnjama. Generalno gledajući, s većinom negativnih, predrasudnih ili pejorativnih tvrdnji ne slaže se oko tri četvrtine ili čak veći broj ispitanih. Dodatno, negativni stavovi i socijalna distanca znatno su manje prisutni nego prije pet ili osam godina, što znači da su građani/ke prihvatili postojanje razlika u našem društvu i ne smatraju ih zaprekama za međuljudske odnose", navodi se u istraživanju.

Izvor: Istraživanje o stavovima i razini svijesti o diskriminaciji i pojavnim oblicima diskriminacije

Jedno od ključnih pitanja tek je u ovom istraživanju uvedeno u set postavljenih, a to je - tko u Hrvatskoj najviše diskriminira. Najveći broj ispitanika/ca smatra kako su to drugi pojedinci (27.9%), zatim privatni poslodavci (20.3%), mediji (10.2%), državne institucije (9.2%), Vlada (8.9%), institucije regionalne i lokalne samouprave (4%), dok u manjem postotku navode druge institucije i tijela. No, kada se sva navedena javnopravna tijela iz ovog odgovora gledaju kao jedna cjelina, proizlazi kako ih čak četvrtina ispitanih smatra najčešćim izvorima diskriminacije.

„Nužno je informirati i educirati javnost o diskriminaciji i mogućnostima zaštite, ali i konkretno djelovati. Naš Ured je i u Izvješću pučke pravobraniteljice za 2016. dao niz preporuka za suzbijanje postojeće, ali i prevenciju buduće diskriminacije u Hrvatskoj. Naravno, Vlada bi trebala što prije usvojiti i početi primjenjivati dugo očekivani Nacionalni plan za borbu protiv diskriminacije“, rekla je Tena Šimonović Einwalter, zamjenica pučke pravobraniteljice i predstavnica Hrvatske u Europskoj komisiji protiv rasizma i netolerancije (ECRI) Vijeća Europe.

Treće je to istraživanje koje je Ured proveo od 2009. godine, kada je na snagu stupio Zakon o suzbijanju diskriminacije, a provedeno je u okviru Programa o pravima, jednakosti i građanstvu Europske komisije, Glavne uprave za pravosuđe i potrošače, kao dio projekta "Mjerenje (ne)jednakosti u Hrvatskoj".

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"