Prosvjeduje tako već mjesecima, ljeti, zimi, svakog dana, čitavog dana, bez svetka i petka, očito oboružan neiscrpnim rezervoarom zen-čamotinje. Nitko ga ne jebe ni dva posto. Na majici mu, naime, ne piše nego 'PROSVJED', pa nije baš jasno protiv čega protestira. Pitao sam ga (za svaki slučaj, za ne stavljati mu značenja u usta) - protiv svega, kaže. Protiv općeg stanja.

Temeljni apsurd Kafkinog "Procesa" sastoji se u tome što optužba protiv K-a nema sadržaja. Jednog ga jutra hapse dvojica bez oznaka koje vlasti, samo ga hapse, te mora pred sud, nejasno kakav i čiji, niti zbog točno čega ga sude, samo ga sude - što je sve kao pljunuto ovo kako tip prosvjeduje nejasno zbog točno čega, samo prosvjeduje.

To je prosvjed famozne "kafkijanske" prirode, shvatio sam.

Značenje optužbe bez sadržaja u tome je što nisi kriv za neku pojedinu pogrešku, prijestup, zločin koji si počinio, nego si kriv sav, samim svojim bićem - uopće time što postojiš. Kafkin opsesivni problem je onaj osjećaja osuđivanosti - ali nije mogao staviti prst samo na osudu u, ne znam, školi, ili na poslu, ili kod kuće, ili u društvenom životu, ili političkom životu, ili već čemu, nego u svemu tome.

Što ne valja u našim egzistencijama? (FOTO: Ivan Cingel)

Što ne valja u našim egzistencijama danas (u Osijeku?, Hrvatskoj?, Europi?, svijetu?)? Možemo li staviti da samo u nečemu, pa ćemo ciljano protiv toga protestirati? Ipak nas jebu raskošno sa svih strana - jebe nas država i politika, jebu nas banke, jebu nas u školi, u crkvi, kod kuće i na poslu, ako ga imamo, a na kraju eventualno smijemo dobiti crkavicu umjesto penzije, i to je to, ostaje poraz, bolest, smrt. Birth-school-work-death, rekli bi Godfathersi.

(A i Lennon je znao reći pokoju o herojima radničke klase - as soon as you're born they make you feel small, itd., they hurt you at home and they hit you at school, they hate you if you're clever and they despise a fool, till you're so fucking crazy you can't follow their rules, when they've tortured and scared you for twenty-odd years, then they expect you to pick a career, when you can't really function you're so full of fear, keep you doped with religion and sex and TV, itd.itd., there's room at the top they're telling you still, but first you must learn how to smile as you kill if you want to be like the folks on the hill...)

Čitavo biće je napadnuto na način za prosvjedovati.

U životu smo svi naposljetku tragični, jadni - kad podvučeš crtu, bijeda i čama, oličena metaforički u zen tumaranju ovog osječkog K-a u krugu nekoliko metara od jutra do sutra. (Dobro, možda ima nešto i tih folks on the hill, badža koji su se "snašli" pa misle da im na dnu nije bijeda, nego baš gala, ludo se provode, jer se mogu razmetati ne znam čime - ali to je još najjadnije od svega.)

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Ivan Cingel