Autor, doc. dr. sc. Jadran Kale, docent je na Odjelu za etnologiju i antropologiju Sveučilišta u Zadru te kustos u Muzeju Grada Šibenika

Ukoliko bismo se krenuli spuštati kroz zajedničke nazivnike čuvstava i stremljenja u ovom vremenu konfinacije, vjerujem kako bi to bilo ono što je uskraćeno i zaraženima i zdravima, i onima koji smiju ići daleko, ali su lišeni ulazaka u vlastite obitelji, i onima koji i inače ne putuju izvan svojeg sela, a sada su zapriječeni kućnim pragom, a to je prostor. Otvoreni prostor širi od svojeg stana ili dosega šetnje, pribježišta od rutine bliska i daleka, sve do eskapističkih rajeva, svaki je takav prostor naprasno odsječen ostavljajući nas u situaciji kakva se ne da usporediti ni s onim ratnodobnima. Ovoga je puta neprijateljska zasjeda nevidljiva i nema nam druge do ušančiti se u ... gdje to, točno?

Jednoznačan odgovor na pitanje gdje se, silom zdravstvenih zazora, nalazimo bi trebao biti „moj dom“ – no doima se kako je takav odgovor zastario, kao da se odnosi na prošlostoljetnu ili čak srednjovjekovnu pandemiju. U dijelovima koje smo sami odabrali, dom je postao javnim. Proteklih smo tjedana vidjeli i virnuli u stotine domova, ne maknuvši se iz svojega. U svaki od njih su nas pripustili raspoloženi domaćini, dakle, nije se radilo ni o kakvom voajerstvu. Telekomunikacije i internet su kričavim markerom podebljali ono što je bilo i prije njih, elektronika je potvrdila matematiku koju su bistrili još Newton i Leibniz. Prostor su odnosi. 

Svejedno je govorimo li o konfiniranom prostoru prisnosti ili obiteljskog nasilja, pristupnim zonama lokalnog dućana ili apoteke, ili pak širokopojasnom internetu. Prostor je ono što se odnosima takvim izgradi, krenuvši od daleke pustinje prema kojoj imamo takav kartografski i vrijednosni stav (stare „pustinje“ nisu bile puste resursima već ljudima, bivajući i pune šuma ili zvjeradi) do vlastite sobe pune istančanih odnosa prema svemu što je u njoj i prema svakome tko bi u nju ušao. Pandemija nas je upoznala s prostorom odnosa, osnovnim od svih mogućih prostora.

Kako se zbivalo, ta su upoznavanja ostavila utisak poput boksačkog udarca ili, aktualnije, prikliještene novinarske ruke u crkvenim vratima. Intimni prostori lokalnih zajednica, inače prigodno šireni na zadovoljstvo domaćina i čuvenja sve do Reprezentativnog popisa nematerijalne kulturne baštine čovječanstva, odjednom su postali instruktivnim prostorom mnogo šire zajednice, one čija je ruka članice UNESCO-a taj običaj i upisala u globalni registar. 

Cijena globalnog čuvenja sada je postala preskupom za svoje polazište, jer ako to može Janko u jednoj ulici kvarta tada bi to mogao i Marko iz druge ulice instantno proširene sredine. Prostoru su s virusom popucale granice. Inzistiranje na duhovnom dobru uske zajednice našlo se na brisanom prostoru javnog dobra proširene zajednice čiji članovi te uske međe prelaze ne trepnuvši. Zaludu je nekoga vrijeđati kao crva ako se sudjeluje u zajednički dijeljenom prostoru, dapače uguravajući u nj i vlastite poruke prizorima transparenata za što šire čitateljstvo. Ako se crva doista prezire, drži se podalje od njegovog blata u kakvom bi takav bez potrošača svojih profesionalnih usluga domalo i svisnuo. U stvarnosti od toga nema ničega, tek prijetnja kakva se među drugim takvima oglašava pred širokim gledalištem.

Naznake represije učinile su svakome vidljivim i javni prostor zajednice kakvog dijelimo sa svojeg prozora ili balkona. Je li to privatni prostor? Takvim nije prestao biti ni u trenutku. Zajednička akcija u konfinaciji vlastitog stana ga je preobrazila u prostor prosvjeda, na trenutak ga dotakla čarobnim štapićem kulturne metamorfoze i preobrazila u javni prostor. Čarobni štapić je bio kuhača, pripadni zvuk nije bio manje banalan, ali je učinak zaprepašćujući: svatko je čarobnjak, svatko je kadar postati alkemičarem kakav iz željeza stvara zlato. Otprilike onako kao kad iz običnih traka tekstila skrojimo trobojnicu s kakvom se potom više ne može postupati kao s pukom krpom, kakva je bila još trenutak prije. Što će se ovom iskovanom zlatnom monetom moći postići na političkom tržištu tek ostaje vidjeti, no ona nije nestala skupa sa zvukom. Za njom je ostao zvečati stvoreni gradski prostor, potvrda njegovog javnog dobra.

Matematičari, arhitekti, povjesničari i slikari su najveći dio prošlog stoljeća proveli govoreći o prostoru kao o cjelini rasklopivoj na povezane dijelove. Prostor definiran promatračem, zapravo činom promatranja, kakav zapravo i ne postoji sam već spregnut s vremenom, pandemijski nas je dostigao u objedinjavanju pogleda kakvom dosad nema premca. Leibnizova metafora prostora kao obitelji, sa svima jasnih međusobnih odnosa, ali tih samih odnosa nezamislivih bez članova obitelji, u pandemiji se pretvorila u ogledalo i kletvu u isti mah: nema vani iz naših međusobnih odnosa, jer ne postoji drugi prostor. Intimni prostor, kakav je sada ujedno i javni. Uz zvuk kuhače kao čarobnog štapića, tim na bolje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: HINA/Lana Slivar Dominić