„Sramota je što se HRT na svom teletekstu od 25. kolovoza 2018. godine ispričava Hrvatskom žrtvoslovnom društvu za objavljivanje istine o dječjem ustaškom logoru u Jastrebarskom“, riječi su s kojima započinje svoje priopćenje Savez antifašističkih boraca i antifašista Republike Hrvatske (SABA RH). Povod ovom reagiranju je skandalozna objava Hrvatske radiotelevizije od prošlog tjedna u kojem se ustaški dječji logor naziva Dječjim domom za ratnu siročad, dok se partizane koji su 1945. godine oslobodili preživjelu djecu i dokinuli logor, naziva napadačima te se, uz sve to, HRT na stranicama teleteksta ispričava Hrvatskom žrtvoslovnom društvu jer je prvotno objavljeno da se radilo o ustaškom, a ne partizanskom napadu. "Zar je i HRT prihvatila tvrdnju da su zločinci partizani", pitaju se u Savez antifašističkih boraca i antifašista.

Marijana Petir, hrvatska zastupnica u Europskom parlamentu, pohvalila se ovih dana kako je dobila „najviše makedonsko priznanje u svijetu“, a vijest koju je sama ona plasirala ovog tjedna u eter hrvatski su mediji prenijeli „zdravo za gotovo“, bez ikakvog propitkivanja. "Najviše svjetsko makedonsko priznanje" ili potpuno bezvrijedna plaketa? Što je to točno dobila Marijana Petir i tko je zapravo Todor Petrov, koji joj je uručio istu ovih dana, Lupiga je pokušala saznati od uglednih intelektualaca iz Makedonije. "Nagrada s kojom se gospođa Petir hvali, blago rečeno, bezvrijedna je, kao što je, uostalom, i sama organizacija koja ju je dodjeljuje. Svjetski makedonski kongres je organizacija na čijem je čelu čovjek koji je poznat po tome što je histerični i radikalni nacionalista. Nagrade ovog tipa ne govore ništa dobro o onim osobama koje bi takvu nagradu prihvatile", kaže nam Džabir Derala, voditelj CIVIL-a, makedonske nevladine udruge za ljudska prava i slobode.

Petrificirane su već kvalifikacije Herberta kao pjesnika povijesti, ironije, svjedočanstva, pjesnika koji je najveći moralni autoritet u poljskoj poeziji druge polovice 20. stoljeća. U sjeni tih epiteta, koji uostalom nisu netočni, živi pjesnik trpljenja, skepse i empatije. I pjesnik otpora. U dvjema njegovim antologijskim, paradigmatskim pjesmama što vam ih predstavljamo, na različite se načine govori o istom: krhkosti čovjeka i grubosti povijesti. Herbertov lirski subjekt nikad međutim nije nijemi svjedok jer mu je, kao i nama u stvarnom životu, dano da povijesti koja se pred njim odigrava, pogleda ravno u oči. Razlika između njegovog lirskog junaka i nas, ostalih, u tome je što Herbertov lirski subjekt uvijek podiže svoj dio tereta, pruža otpor, ne pristaje biti beznačajan, bez obzira na cijenu. I to nepristajanje ga čini lirskim junakom. Ukratko: junakom.

Krenulo se u potragu za novom ambijentalnom pozornicom i uspjelo se. Pod Mosorom, na 550 metara nadmorske visine, selo se zove Sitno Gornje, a točan lokalitet Bašća, ili Jar, udaljen je oko 40 minuta vožnje od centra Splita. S te visine pogled na Split i srednjodalmatinske otoke je čaroban, negdje uz početak predstave počinju se paliti i svjetla grada koji lagano tone u tminu, kao da iz tog mraka progovaraju tragični junaci. Vrlo vješto se koristi svaka pogodnost koju taj lokalitet pruža: pale se vatre na obližnjim brežuljcima, za potrebe predstave iskopan je i mali bazen, a voda, zemlja i vatra, ključni elementi, stalno su prisutni. Iza bazena stvorena je prava mala šuma od izgorenih i potom posječenih borova stradalih u lanjskom požaru na padinama Mosora, oni su naknadno usađeni u tegle i zloslutna su kulisa.

Jedina ženska kaznionica u Hrvatskoj, ona u Požegi, gdje zatvorske kazne služi oko 130 žena, dobila je svoje novo ruho čime je, vjerujemo, postala barem djelomično podnošljivije mjesto za one koje je sudbina odvela iza zidina i obukla ih u prepoznatljive traper hlače i košulje. Rezultat je to projekta „Uzorna Kaznionica“ u kojem su u kaznionici umjetnički intervenirale četiri domaće likovne umjetnice, Monika Meglić, Ana Ratković Sobota, Vida Meić i Melinda Šefčić, uz sugestije samih zatvorenica koje su s velikom znatiželjom su pratile svaki korak. Kako je to ispalo možete vidjeti na fotografijama. Međutim, priča tu ne staje, jer je trenutno već u pripremi i novi projekt „Revitalizacija zatvorskog prostora umjetnošću“ koji će se 2019 godine provoditi u Zatvoru u Zagrebu, čuvenom Remetincu.

Pune dvije godine od legendarnog Toma Waitsa nismo čuli ništa novog, a onda se ovog tjedna pojavio sa slavnom „Bella Ciao“. Talijansku narodnu pjesmu, svojevrsnu himnu talijanskih partizana i antifašista koju je prihvatio antifašistički pokret diljem svijeta, Waits je izveo s još jednim glazbenim veteranom, gitaristom i kompozitorom Marcom Ribotom. Radi se o pjesmi koja će se naći na Ribotovom novom albumu zanimljivog imena „Songs of Resistance 1948-2018“, a koji bi danas trebao biti objavljen. Kako je došlo do suradnje i kako to da je ta suradnja iznjedrila baš obradu „Bella Ciao“, objasnio je sam Ribot. „Odsvirao sam Tomu hrpu melodija, ali odmah se vezao uz ovu, čim ju je čuo. Moji talijanski prijatelji kažu da zvuči baš kao neki stari partizan“, kaže Ribot. Pjesma je objavljena na YouTubeu, a prate je snimke anti-Trump prosvjeda u Washingtonu.