Kada je danas na dodjeli novinarskih nagrada Hrvatskog novinarskog društva objavljeno da jednu od nagrada dobiva Ivana Petrović s Nove TV, Eugen Jakovčić iz „Documente – Centra za suočavanje“ s prošlošću iz protesta je napustio dvoranu HND-a gdje su se dodjeljivale nagrade. Večeras su iz Documente reagirali i službenim priopćenjem u kojem podsjećaju na izvještaj Ivane Petrović o osuđujućoj presudi „hercegbosanskoj šestorci“, ustvrdivši kako njen prilog završava ostrašćenim i huškačkim komentarom nedostojnim novinara – „… ako to tako nastavi, tko će nam čuvati ovaj uski dio granice od Splita do Prevlake? Prema ovoj presudi, vjerojatno mudžahedini povratnici iz Sirije”. Navode kako je dodjela novinarske nagrade Ivani Petrović promašaj HND-a te obezvrjeđivanje same nagrade, kao i uvreda brojnim profesionalnim novinarima.

Zahvaljujući svojoj temeljitoj općoj naobrazbi („SSS - bravar, policajac“; prema službenome saborskom životopisu), Stevo Culej je svoju izložbu „fotografija, slika i dokumenata pod nazivom 'Zločin bez kazne'“ uzeo kao povod za osebujnu interpretaciju čitavoga stoljeća hrvatske povijesti, te „naveo kako se obilježava '100 godina zločina nad Hrvatima bez kazne', vrativši se na '1918. godinu, Trg bana Jelačića i Grgu Anđelinovića koji je poubijao Hrvate'. Ističe da je riječ o 100 godina zločina nad Hrvatima bez osude zločina, bez procesuiranja, sankcioniranja i kazne za one koji su počinili zločine nad hrvatskim narodom“. Bitno je bilo kontekstualizirati stoljeće protuhrvatskih zločina osnaženo uvjerljivim fotografskim prikazom zlodjela u Borovu Selu. Te fotografije bi, očito, trebale postići neku verziju Verfremdungseffekta (učinka začudnosti) - culejevsku, od Brechta radikalno emancipiranu, dakako.

Postoje u društvu manje i više kompleksne teme, no jedna od tema koja je tek stidljivo zauzela hrvatski medijski prostor je reforma mirovinskog sustava. Teško ju je opisati u kratkim crtama, ali sudeći po najavama, najkraće bi bilo učiniti to prema staroj hrvatskoj krilatici - „svako lani – bolje“. O toj temi vlada unisoni defetistički stav da ionako mirovina neće biti i da se o tome ne treba previše ni brinuti jer je to za današnje mlade ljude, daleka budućnost, a teško je brinuti o budućnost kad nismo dostatno riješili ni sadašnjost. Prvi izračuni koji su se pojavili u hrvatskim medijima pokazuju da nema odgovora na temeljno pitanje - kako iskombinirati osnovnu socijalnu sigurnost i prevenciju siromaštva umirovljenika, te s druge strane ponuditi mogućnost diversifikacije mirovina definiranih doprinosa i kapitalizirane mirovinske štednje. Te teme nisu izvele lavinu javnih rasprava niti proizvele efekt crvene krpice Istanbulske konvencije.

„Nemoguće je da svi radnici na svim mjestima uvijek dobiju jedan te isti koeficijent. Za to više nema novca. Nismo razdvojili radnike od neradnika, i to je naša pogreška koju ćemo ispraviti“, kazao je taj naš veleposjednik Danko Končar nakon što je postao vlasnik četiriju od pet najvećih domaćih brodogradilišta. Na taj se način obratio (ne)radnicima iz Brodotrogira, a kad se gazda tako oglasi, nema sumnje da je riječ o duploj nevolji. Prvo, slijedi otpuštanje za dio zaposlenih, možda i u valovima, jer je spomen pogreške odozgo samo alibi za grijehe koji će se u procesu okajanja natovariti na dušu onih ispod. Drugo, nametnuta diversifikacija po kriteriju tobožnjeg radnog učinka ostat će trajnim strašilom za preostale, gdje će manji dohodak ubrzo biti poiman i kao manji udes, u odnosu na otkaz. Moralistički i denuncijantski stav naših grofova, tek ponekad zamijenjen varljivim podilaženjem, ima svoje jasno tržišno utemeljenje.

Proteklog vikenda diljem svijeta obilježen je Dan planeta Zemlje, a Restart label, projekt organizacije Restart koja se bavi produkcijom, edukacijom i distribucijom dokumentarnog i igranog filma, u niz hrvatskih kina premijerno je donijela tri vrlo zanimljiva filmska naslova, koja, redom, tematiziraju bitne ekološke i društvene probleme. Vjerojatno najzvučniji od ova tri naslova je dokumentarni film „Ovo mijenja sve“, snimljen prema istoimenom bestselleru („This Changes Everything“) kanadske književnice i aktivistice Naomi Klein, koja se ujedno pojavljuje i u ulozi naratorice filma. Film je sniman ukupno 211 dana, tijekom četiri godine. Odlazeći na pet kontinenata filmska ekipa daje drugačije svjetlo o klimatskim promjenama, a sve s pitanjem može li ekološka apokalipsa biti poticaj za ekonomsku, društvenu i političku transformaciju današnjeg svijeta.

Javni dužnosnici u crkvu mogu odlaziti i zadovoljavati svoje duhovne potrebe jedino kao “privatne osobe”, kao vjernici - ali ne i kao službeni predstavnici Države. Odredba je to meksičke države, izrazito katoličke zemlje, iz dvadesetih godina prošlog stoljeća. Zabranjeno je sudjelovanje klera u politici, zabranjeno je djelovanje klera izvan vjerskih objekata. Meksiko je prekinuo diplomatske odnose s Vatikanom još nakon liberalne revolucije 1861. godine, a ponovno ih je usvojio tek 1992. godine. Spomenuti propisi dramatično pogoršavaju odnose između Crkve i Države u Meksiku pa Crkva reagira i vojno se organizira te dolazi do “cristere” u kojoj će poginuti oko 250.000 građana. Glavna parola i zaštitni znak meksičkih “cristerosa” bio je uzvik “Viva Cristo Rey” (“Živio Kralj Krist”), uzvik koji bi danas prihvatili mnogi u Hrvatskoj.