Kad je nedavno pukla saradnja između dnevnog lista Oslobođenje i Borisa Dežulovića, namjerno ne navodim niti jednu referencu na veliko ime Oslobođenja i veliko ime Borisa Dežulovića – jer ko to ne zna, ovaj tekst ionako nije za njega – digla se digitalna armija komentatora da lajka i komentariše, zgražavajući se nad takvim činom. Po tome pamtimo ovaj razlaz jer izvornog teksta, kao uzroka za prekid saradnje, jednostavno nema. Napisao Dežulović članak, komentarišući nešto i nekako (al' eto preturamo nekako, što bi rekao jedan džingl iščezlog sarajevskog eFM radija) nedavno masovno događanje u Sarajevu – tom multinacionalnom i civilizacijskom središtu svijeta i univerzuma. Uz dužno poštovanje Dežuloviću, mene uopšte ne interesuje šta tamo piše, niti želim da mi to na san dolazi.

Ovoga tjedna navršit će se točno deset godina kako je upokojen Feral Tribune, list kojeg mnogi do dana današnjeg nisu prežalili, iako je većina autora koji su svakoga tjedna revno punili stranice Ferala i dalje novinarski aktivna. O popularnosti Ferala toliko godina nakon njegova gašenja najbolje govori i činjenica da je knjiga Borisa Pavelića, „Smijeh slobode“, nedavno doživjela i svoje četvrto izdanje. Ono će danas biti predstavljeno u Zagrebu, u kinu Europa, zajedno s filmom „Viva ludež: Razgovor s trojicom od Ferala“ i ne sumnjamo da će se u najboljem zagrebačkom kinu večeras tražiti mjesto više. Tim povodom razgovarali smo s autorima filma, Marinom Banićević i Sašom Stanićem, koji kažu kako njihov film zapravo nije klasični dokumentarac. "Feral svima onima koji nisu upali u zamku novostečenih sloboda i nacionalizama, bio neumorni iscjelitelj i doslovno svjetlo s cerekom i porugom upereno u ljudsku glupost, pokvarenost i pohlepu", kažu nam u razgovoru.

Diskriminacija je prisutna i na ulici. Ona nepodnošljiva, prešutna. Neshvatljivo je gledati one koji sjede po lokalnim ugostiteljskim objektima dok pored njih prolazi kolona u tišini. Majke, očevi, braća, sestre... Kod njih čak ni najmanji znak neprijatnosti nije prisutan. Tako je i ove godine u Prijedoru obilježena godišnjica početka stradanja nesrpskog stanovništva. U sjećanje na ubijenu djecu 102 trake omotane su oko stupova gradskog mosta. "Grad je danas potpuno drukčiji, došli su ljudi čija sjećanja niti ne dosežu užase koje su pohodile Prijedor prije četvrt stoljeća. Teško je govoriti o otvorenosti u momentu kada se odavde masovno odlazi, Prijedor je grad odlazećih, sve stariji, sve zagušeniji ... Čak mi se čini da mladim ljudima koji odlaze nije više važna interpretacija dogođenog, nego bijeg od nje", kaže nam Darko Cvijetić, glumac, pjesnika i režiser lokalnog kazališta, čovjek na čijoj se antiratnoj poeziji čak i magistriralo.

Sporni natječaj Državnog sudbenog vijeća (DSV) koji je prošle godine, zbog niza nelogičnosti, u pravosudnim krugovima podigao veliku prašinu, dobio je i svoj epilog u vidu dvije odluke Ustavnog suda, u kojima je Ustavni sud održao lekciju DSV-u, tijelu koje odlučuje o imenovanjima i razrješenjima sudaca, a koje je već niz godina poprište raznih skandala. Cijela saga počela je nakon što je DSV prošle godine sutkinju Anu Jeleč Pecirep imenovao na Kazneni odjel Županijskog suda u zagrebu, suda na koji redovno stižu najzahtjevniji sudski slučajevi u Hrvatskoj, iako se ona na natječaju uopće nije prijavila za Kazneni nego za Građanski odjel. Nakon niza primjedbi sudaca koji su se kandidirali na tu poziciju, DSV je odbio poništiti to imenovanje već je kandidata uputio da „pravnu pomoć“ potraže na Ustavnom sudu. Suci su poslušali ovaj „savjet“ te je Ustavni sud zaprimio niz tužbi, i to ne samo zbog jednog imenovanja.

Malobrojne tvrdokorno sumnjičave sam torpedirao izjavama da kampanja o svećeničkoj pedofiliji nalikuje onima kroz koje su prošle Amerika i Irska, i kroz koju upravo prolazi Čile, a sve te kampanje završile su gubljenjem utjecaja koju je Katolička crkva imala u društvu. Želimo li zaista Hrvatsku u kojoj Crkva neće biti slušana, u kojoj će biti marginalizirana kao neka sekta? Na mogućnost da se "Crkva" tretira kao "sekta" mislio sam da "dobar katolik" mora reagirati užasom. I doista, manji broj onih koji se jesu probili i do "za pedofiliju" bio je brzo poražen mojom argumentacijom pa bi potpisali još sretniji jer su njihove dvojbe razriješene – za viši cilj mora se podnijeti i neka žrtva. A u čemu je sama srž katoličanstva ako ne u "žrtvi"?! Dječja guza ne smije nam stajati na putu u hrvatski raj!

Dario Daco Džamonja. Nekoć smo na ovim stranicama nedjeljom objavljivali njegove priče, kako bismo velikog sarajevskog majstora kratke priče približili novim generacijama čitatelja. Naravno da Džamonji takva pomoć nije bila potrebna, njegove priče putovale bi i bez nas, kako su putovale i do sada, vlakovima, autobusima, avionima, elektroničkom i običnom poštom. Dario Džamonja bio je veći od života, iako ga je ovaj tukao svih dvanaest rundi, dugo i monotono. Pisac je na koncu iz ringa izašao kao pobjednik, njegove priče nadživjele su život, nove generacije čitatelja o njemu govore s ushićenjem, jer, kako je to svojedobno napisao Miljenko Jergović, nitko bolje od Džamonje nije znao opisati svoje muke. Ako se tako može reći, na koncu se isplatilo: Dario Džamonja upisao se u panteon (ne)moćnih sarajevskih bogova. Pred vama je kratka priča o njemu.