Ko je i jednom u životu probao THC, zna da postoje „good i bad trip“. A ko i nije probao, onda je o tome, makar, čitao negdje ili slušao predanja onih koji jesu išli i prošli tim putem. Pošto ovo nije tekst o halucinogenim drogama već skromni osvrt, na primjeru Bosne i Hercegovine, na patogena ponašanja društava u zemljama koje su jednom tvorile Jugoslaviju, ovdje ću, za neinformisane, ipak reći još samo ovo – „good trip – dobar trip“ je radost, sreća, smijeh, veselje, grljenje i ljubljenje svih oko sebe, te slična euforična stanja. Skoro kao stanja pročišćenja i uznesenosti nakon ozbiljnih, transcendentalnih, duhovnih praktikovanja. Bez ikakve aluzije na bilo koji oblik nasilja i potrebe za bilo čim ružnim. Loš trip je sve suprotno tome. U najboljem slučaju, kod lošeg tripa, čovjek može da zaspi k'o zaklan - haman k'o meit. 

Elem, kad je nedavno pukla saradnja između dnevnog lista Oslobođenje i Borisa Dežulovića, namjerno ne navodim niti jednu referencu na veliko ime Oslobođenja i veliko ime Borisa Dežulovića – jer ko to ne zna, ovaj tekst ionako nije za njega – digla se digitalna armija komentatora da lajka i komentariše, zgražavajući se nad takvim činom. 

Po tome pamtimo ovaj razlaz jer izvornog teksta, kao uzroka za prekid saradnje, jednostavno nema. Napisao Dežulović članak, komentarišući nešto i nekako (al' eto preturamo nekako, što bi rekao jedan džingl iščezlog sarajevskog eFM radija) nedavno masovno događanje u Sarajevu – tom multinacionalnom i civilizacijskom središtu svijeta i univerzuma. 

Mi obični smrtnici nismo to mogli pročitati jer je Dežulovićev poslodavac, Oslobođenje, izdalo uredbu sa zakonskom snagom o cenzuri teksta o tom, tamo nečemu. Osim samog novinara i urednice koja je trebala pročitati i odobriti tekst, te možda „Gazde“, mi, obična raja, možemo samo da se molimo da nam na san dođe (prirodno ili uz pomoć stimulansa) šta je to Dežulović imao da nam saopšti, a što se proglasilo grijehom dostojnim katil-fermana. 

Šta je Dežulović napisao u neobjavljenoj kolumni možemo samo pretpostaviti iz njegovog pozdravnog teksta (SCREENSHOT: Oslobođenje)

Uz dužno poštovanje Dežuloviću, mene uopšte ne interesuje šta tamo piše, niti želim da mi to na san dolazi. Mirno i lijepo spavam i sanjam. Ružno sanjam samo kad će mi neko bliži iz familije umrijeti. Tako da sa snovima apsolutno nemam nikakvih problema. Što se ne bi moglo reći za ružnoću i klaku zbilje. Imao sam i imam, oči i uši da apsorbujem zvukove i slike, kako od tog dana, tako i od svakog drugog dana posljednjih par desetljeća. I da znam gdje sam. I da znam šta mi je. I šta je moglo pisati u tom, nikad objavljenom, slovu. Siguran sam da nije bilo ništa što bi normalnom, zdravom čovjeku povrijedilo bilo kakva osjećanja. 

Međutim, pošto je društvo bolesno, tako i reakcije većine njegovih članova danas nisu reakcije normalnog čovjeka nego (bolesnog) pripadnika bolesnog društva. A tu se onda može svašta očekivati. To mi je zato što živim u društvu koje je naprosto, bez potrebe za bilo kakvim konzilijumima i komisijama koje bi to utvrđivale i verifikovale (na kraju krajeva, obaveznici zdravstvenog osiguranja i liječničke skrbi su fizička lica – pojedinci, a ne kolektiviteti), oboljelo od kolektivnog oblika posttraumatskog stresnog poremećaja, u skraćenom obliku bolje poznatom kao PTSP. 

Ako konsultujete sveznajuću Wikipediju, vidjećete da hrvatska inačica posebno ističe Domovinski rat, a srpska, NATO bombardovanje i sukobe na Kosovu i Metohiji 1999. godine. Na bosanskoj verziji, ovo pitanje je šturo citirano iz definicije Američkog psihijatrijskog društva (a čijeg bi drugog!), te kao takvo nije dovoljno potkrijepljeno izvorima. O ratu u Bosni i Heregovini ni riječi. Za slabije upućene, PTSP je, u najkraćem, vrsta anksioznosti kao posljedica psihološkog izlaganja stresnim doživljajima. Po stručnim definicijama, za žrtve zlostavljanja društveni svijet postaje opasnim mjestom u kojem ljudi iz okoline predstavljaju prijetnju sigurnosti. U pamćenje žrtve urezuje se obrazac ljudske okrutnosti zbog koje napadnuta osoba sa strahom gleda sve što imalo nalikuje samom napadu koji je izazvao traumu. 

S obzirom da govorimo o kolektivnom obliku oboljenja/poremećaja, potrebno je i prethodnu definiciju malo korigovati da odgovara akutnoj kliničkoj slici oboljelog bosanskohercegovačkog društva, tako da glasi: Za društvo oboljelo od PTSP-a, okolni svijet slobodnih pojedinaca koji ne prihvataju shvatanja i vrijednosni sud društva, postaje opasan remeteći faktor i predstavlja opasnost za sigurnost društva. U pamćenje društva urezuje se obrazac drskosti slobodnog pojedinca zbog kojeg napadnuto društvo sa strahom gleda na sve što nalikuje ispadima pojedinca koji je izazvao traumu.

Temeljna premisa u medicini, psihologiji i psihijatriji jeste da pacijent prihvati svoje oboljenje (FOTO: Pixabay)

Laički rečeno, ovdje se radi o očitoj zamjeni pozicija, gdje se pozicija pojedinca isključivo gleda kao destruktivno i opasno djelovanje i dejstvovanje, a nikako s pozicije da pojedinac u društvu može biti žrtva traume. Što slobodni pojedinac ima tačniji jezik, to je stres izazvan suočenjem sa gorčinom saopštenog proporcionalno veći i društvo više pati. Tako je moguće da imamo društvo koje je razvilo i vlastite osjećaje, a koje je, dakle, vrlo lako povrijediti. Običnim djelovanjem jednog običnog slobodnog pojedinca. Takvo društvo je zatvoreno za vanjske uticaje, a registruje samo one podražaje koje dobija preko receptora svojih pripadnika, a koje ti isti pripadnici, društvu predočavaju u obredu koji se periodično obavlja i koji se zove izbori. A lijeka nema. PTSP se kod ljudi liječi na različite načine, a najčešće pomoću psihološkog savjetovanja i medikamentima. U nekim državama dopušteno je i korištenje ulja kanabisa, pa je čak i subvencionirano iz javnih fondova. 

Ali kako liječiti društvo koje ima tu podmuklu dijagnozu? Temeljna premisa u medicini, psihologiji i psihijatriji jeste da pacijent prihvati svoje oboljenje, te da sarađuje i želi da se liječi i izliječi. U ovom slučaju, društvo ne da je svjesno svog stanja i oboljenja, nego je, naprotiv, ono to koje određuje šta je normalno, a šta je patologija. Šta je prihvatljivo, a šta nije. Šta vrijeđa kolektivne osjećaje i izaziva još veću traumu kod društva. 

Nadati se da će društvo u nekom trenutku, ipak uvidjeti potrebu i posegnuti za raznim biljnim uljima u tretmanu svoje traume i da će ga uzimanje ulja „ufurati“ u dobri trip. Jer ovo što sad imamo, sa ovako oboljelim društvom, opasno je loš trip. I jednako ružan. Ako već društvo ne zna samostalno kako doći do ljekovitih pripravaka, najtoplije mu preporučujem da slobodno počne primjenjivati riječi slobodnih pojedinaca, kao narodni lijek, za privremenu zamjenu. Garantovano djeluju. 

Istina, kao mjeru upozorenja, potrebno je upozoriti da su moguće kontraindikacije u početnom stadiju, kao što su ogromna gorčina i mučnina u utrobi društva, frustracije, želja da lijek odbaci i uništi, kad društvu, uslijed djelovanja narodnog lijeka, dopre do mozga u kakvom je halucinogenom i patološkom stanju bilo sve ovo vrijeme. 

P.S. Za sve silne digitalne ratnike i podrživače slobodnih pojedinaca, preporučuje se grupno okupljanje na javnim prostorima poput ulica i trgova, te glasno vikanje ispod prozora u kojima stoluju vođe društva. Postoji velika mogućnost da će njihovo prisustvo, u velikom broju i povišeni intenzitet buke i galame, utjecati na bolesnika po principu „klin se klinom izbija“. I to spada u domen narodne medicine.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com