“Šta očekujem od suđenja? Ništa, apsolutno. Ako se privede kraju, to će biti neke minimalne kazne. Kad je izrečena presuda od strane suda, apelacija je opet vratila na ponovno suđenje.” - tako govori Selma Memović Čolović, koja je imala osam godina kada su njezinog oca Fikreta, 40-godišnjeg radnika ŽTP Beograd, 27. veljače 1993. godine u selu Štrpci na tromeđi Bosne, Srbije i Crne Gore, zajedno s još devetnaest civila, vojnici Republike Srpske izveli iz vlaka, da nitko nikoga od njih više nikada ne vidi. U kroniku krvoprolića devedesetih taj je događaj ušao pod imenom “zločin u Štrpcima” - jeziv, bešćutan masakr o kojemu je hrvatski redatelj Nebojša Slijepčević ove godine snimio kratki igrani film “Čovjek koji nije mogao šutjeti”, i koji je na filmskom festivalu u Cannesu osvojio Zlatnu palmu, a potom i europskog Oscara za najbolji kratki film. 

ČOVJEK KOJI NIJE MOGAO ŠUTJETI: Film kojem je mjesto u kurikulumu za srednju školu

REPORTAŽA KOJA NIJE TREBALA BITI NAPISANA: Nekad su pucali jedni na druge, a sada „neprijateljima“ daju krv

SRBIJA I OTMICA U ŠTRPCIMA: Ubistvo i novo ćutanje istorije

„BIVŠI NEPRIJATELJI“: Lupiga vam predstavlja svoj prvi dugometražni dokumentarni film

OD KARTONA NAPRAVILI SLONA: Kako su benigne božićne kuglice potresle Hrvatsku?

Pravde za žrtve, međutim, ni danas nema. Jasno se to vidjelo na konferenciji Fonda za humanitarno pravo (FHP) o procesuiranju ratnih zločina na području bivše Jugoslavije održanoj 28. i 29. studenog u Beogradu. Ondje je, pored Selme, kćerke Fikreta Memovića, govorio i Nail Kajević, čiji je tridesetogodišnji brat Nijazim otet zajedno s ostalom devetnaestoricom nevinih.

“Taj zločin traje i danas”, nekoliko su puta ponovili Naim Kajević i Selma Memović Čolović. Jer, o zločinu u Štrpcima zna se sve, do posljednjeg detalja – ali niti su pronađeni posmrtni ostaci svih žrtava, niti su sudovi u Srbiji u stanju suđenje dovesti do kraja. Od zločina je prošla 31 godina.

Pravde, dakle, još uvijek nema, premda je za zločin u Štrpcima u tri države održano najmanje pet suđenja, u kojima su neki zločinci ipak osuđeni: 9. veljače 2002. godine u Bijelom Polju u Crnoj Gori na petnaest godina zatvora osuđen je Nebojša Ranisavljević, koji je ustrijelio jednog od otetih civila. Mićo Jovičić, dobrovoljac iz Srbije, osuđen je 2016. godine pred Sudom BiH na pet godina zatvora, nakon što je priznao krivnju i nagodio se. Sedam godina kasnije, Sud BiH osudio je sedmoricu vojnika Druge podrinjske brigade Vojske Republike Srpske za taj zločin. Sudsko je vijeće ustanovilo da je zloglasni Milan Lukić, koji u Estoniji izdržava kaznu doživotnog zatvora na koju ga je zbog monstruoznog spaljivanja živih ljudi u Višegradu osudio Haški sud, sudjelovao u otmici u Štrpcima. Premda je Lukića 2019. godine Tužiteljstvo BiH optužilo za Štrpce, za masakr nikad nije osuđen. Prošle godine, u listopadu, Žalbeno vijeće Suda BiH potvrdilo je presudu na petnaest godina zatvora protiv zapovjednika Interventne čete Višegradske brigade Vojske Republike Srpske Bobana Inđića na 15 godina zatvora.

O svemu tome zna se vrlo malo, jer ovdašnja su društva složena tako da se o suđenjima govori šturo i rijetko; zločini se spontano zaboravljaju osim ako netko o njima ne snimi uspješan i dobar film, a žrtve i traume njihovih najbližih jedva da se ikada i spominju. Tek, u arhivi beogradskog Fonda za humanitarno pravo sačuvano je precizno sjećanje na otete i nestale ljude: devetnaestogodišnjeg radnika beogradskog poduzeća Rad Esada Kapetanovića; 43-godišnjeg radnika preduzeća “Ratko Mitrović” iz Beograda Ilijaza Ličinu; na Fehima Bakiju, 43-godišnjeg radnika firme “Planum” iz Beograda; željezničara Šeću Softića, starog 48 godina; 26-godišnjaka Rifeta Husovića koji je radio u Bijelom Polju u Crnoj Gori; šesnaestogodišnjeg učenika Seada Đečevića iz Bara; tridesetogodišnjaka Ismeta Babačića, zaposlenog u preduzeću “Wall Street” u Podgorici, Halila Zupčevića, 49-godišnjeg izbjeglicu iz Trebinja ...

Selma Memović Čolović i Nail Kajević, kći i brat otetih iz vlaka u Štrpcima. O otmici je Nebojša Slijepčević snimio “Čovjek koji nije mogao šutjeti” (FOTO: Boris Pavelić)

Halilovi posmrtni ostaci pronađeni su prvi.

“Zločin je bio zamišljen tako da se nikad ne pronađu posmrtni ostaci. A onda, po onome - 'kad nema leša, nema ni događaja'”, svjedočio je u Beogradu Nail Kajević. Uspješno su prikrivali, kazao je, “sve dok Drina nije počela da izbacuje kosti posmrtnih ostataka. Najprije je na obali Drine nađena glava Halila Zupčevića, izbjeglice iz Trebinja koji je bio smešten u Rožajama i tri puta je pokušavao da pređe mađarsku granicu. Ovaj put vraćao se sa ženom i dvoje dece u kupeu. Deca su bila četiri i pet godina.”

Imena koja čuva FHP nižu se dalje: Adem Alomerović, 59 godina, zaposlen u “Raketi”, Prijepolje. Rasim Ćorić, 40 godina, zaposlen u “Limci”, Prijepolje. Fikret Memetović, 40 godina, zaposlen u ŽTP Beograd. Fikret je otac Selme Memović Čolović, ali prezimena se iz nekog razloga razlikuju; vjerojatno je nehotična napisano “Memetović” umjesto “Memović” - sićušno svjedočanstvo krhkosti sjećanja. Žrtve se nižu dalje: Favzija Zeković, 54 godina, vlasnik radnje u Kraljevu. Nijazim Kajević, 30 godina, zaposlen u pošti, Priboj. Muhedin Hanić, 27 godina zaposlen u preduzeću “Zmaj”, Beograd. Safet Preljević, 22 godine, zaposlen u privatnoj radnji u Beogradu. Džafer Topuzović, 55 godina, zaposlen u preduzeću “Planum”, Prijepolje. Jusuf Rastoder, 45 godina, zaposlen u Beogradu. Zvezdan Zuličić, 23 godine, student, izbjeglica iz Sarajeva. Tomo Buzov, vojni penzioner, Beograd. Na kraju, “neidentifikovana osoba iz Sjenice”. 

U Srbiji suđenja idu najteže. Optužnica je pred Višim sudom u Beogradu podnesena 25 godina nakon zločina, 2018. godine, protiv Gojka Lukića, brata Milana Lukića, braće Ljubiše i Duška Vasiljevića, Jovana Lipovca i Dragane Đekić. Tijekom suđenja umro je Ljubiša Vasiljević. U veljači prošle godine optuženi su osuđeni na ukupno 35 godina zatvora. Deset mjeseci kasnije, u listopadu 2023. godine, Žalbeni sud u Beogradu ukinuo je nepravomoćnu presudu s obrazloženjem koje je prenio portal detektor.ba: da je “propustio da odluči o dokaznim predlozima odbrane o ispitivanju Milana Lukića koji je komandovao jedinicom 'Osvetnici' … kao i o još dva svedoka”. Prije početka ponovljenog suđenja umro je i Jovan Lipovac. A početak ponovljenog procesa bio je zakazan za siječanj ove godine, ali je odgođen za travanj. Suđenje još traje. 

“Vidi se da nema volje da se suđenje završi, a moglo se završiti davno”, kazao je Nail Kajević, pa dodao: “Presuđeno je lani uoči godišnjice, da bi neko mogao da kaže da je završeno. Ali, kad prođu izbori, suđenje se nastavlja, a kad se nastavi, nedopustivo je da se ponavlja sve što je jasno utvrđeno u prethodnom suđenju, da se ponovo čitaju neki zapisnici i da se ponovo odugovlače suđenja”.

Žrtve su umorne, iscrpljene. Jer, zna se odavno i pozadina masakra.

“Nije to bio incident, slučaj, otimačina ni osveta”, kaže Nail, “bila je to koordinirana akcija. To jasno pokazuju dokumenti Jugoslavenskih železnica. Zna se da je državni sekretar za informisanje predsednika Jugoslavije Dobrice Ćosića davao uputstva železnici. Voz je već u startu kasnio 30 minuta. Otmičari su bili tu kad je prolazio: propustili su prvi putnički voz iz Prijepolja, a ovaj su zaustavili. Sve je bilo jasno i organizovano”. 

Osjećaju li podršku javnosti?

”Nema tu neke podrške”, kaže Selma, “izađemo iz sudnice, bude tu par novinara, ali nas niko ništa ne pita. Vidimo koliko su ispraćena neka suđenja na kojima su takvi zločini, kriminalci, a ovde - toliko ljudi je ubijeno i da toliko neprimećeno prolazi to suđenje ... Meni to kao ljudskom biću neprihvatljivo, ne mogu to da shvatim”.

Ipak, Naim je zahvalan nevladinim organizacijama i nezavisnim novinarima. Da nije njih, kaže, zločinci bi uspjeli u naumu da se nikada ništa ne dozna, nikada ništa ne pronađe.

“Zahvaljujući baš javnosti, opozicionom listovima, ali i tada jakom nevladinom sektoru, saznalo se za zločin. Posebno su nam pomoć pružali nevladin sektor, opozicioni list Naša borba, Monitor, Vreme i ostali. I zahvaljujući dobrim delom toj javnosti koji su vršili pritisak na državne institucije i državu, mi smo došli do ovoga što sada imamo. Inače, da nije bilo toga, sve bi se zataškalo. Ne bi postigli ništa bez javnosti, i zahvaljujući baš tom razumevanju mi smo uspeli da u Prijepolju 2009. godine podignemo spomen obilježje. Svi odbornici u skupštini, uključujući i radikale, glasali su da se napravi spomen obilježje”, kaže Naim.

“Istina”, dodaje tiše, “nisu dali da se na spomenik napiše svih 19 imena, nego samo devet imena žrtava iz Prijepolja”.

Što bi za Naima i Selmu, više od tri desetljeća kasnije, bila pravda?

”Kad bi našli posmrtne ostatke”, bez razmišljanja odgovara Naim.

“To je bilo moguće. Ali, kad su nađeni posmrtni ostaci u jezeru Perućac, požurili su što pre da prekriju to, pa su rekli da navodno preti urušavanje brane, iako nije bilo nikakve opasnosti od kiša ili slično. Bez posmrtnih ostataka, sam taj osjećaj da obilježavamo obljetnicu, da idemo na mjesto gdje nema nijedne kosti ... Kad mi je majka umirala, odvedena u operacionu salu iz koje se nije više vratila, plakala je: 'Samo što nijednu kost ne nađoh djeteta svoga...'”, govori Naim dok mu se steže grlo.

“To su traume koje ćemo nositi do kraja života. Sudi se neposrednim izvršiocima, a oni koji su organizovali, planirali i sve opravdavali, oni su još slobodni, iako većina njih nije među živima...”, zaključuje.

Kad budete, dakle, gledali Slijepčevićev film, imajte na umu: zločin u Štrpcima traje i dandanas. I možda bi ljudima nešto značilo: voljeli bi, kažu, da se “Čovjek koji nije mogao šutjeti” prikaže barem u Prijepolju, Štrpcima obližnjem gradiću u Srbiji iz kojega je devetero, od devetnaest, žrtava ovog zločina.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Inicijativa mladih za ljudska prava

Sviđa vam se ono što radimo? Želite više ovakvih tekstova? Možete nas financijski poduprijeti uplatom preko ovog QR koda. Svaka pomoć naših čitatelja uvijek je i više nego dobrodošao vjetar u leđa.