Tek što je bosanskohercegovačka javnost pomislila da su Dragan Čović i Bakir Izetbegović u samoizolaciji, famozni tandem ponovo je dospio u žižu. Kad ih vidi zajedno, prosječno informisan građanin Bosne i Hercegovine pomisli: ili je u pitanju problem ili novo zaduženje. S obzirom da za njih nema problema koji se ne može riješiti novim zaduženjem, zaduženje samo po sebi nikad nije bilo problem. A to je slučaj i u ovoj situaciji.

Kredit, odgovor na sva pitanja

Skupa sa Miloradom Dodikom, volšebni sastav “Vitalni Nacionalni Interes” gurnuo je Bosnu i Hercegovinu u još čvršći zagrljaj Međunarodnog monetarnog fonda. U prisustvu premijera oba entiteta i predsjedavajućeg Savjeta ministara BiH, lideri tri najveće stranke u zemlji uspjeli su, razgovorom sa predstavnicima Evropske unije i Međunarodnog monetarnog fonda, deblokirati 645 miliona KM (330 miliona eura) namijenjenih za borbu protiv krize izazvane korona virusom. 

Prema riječima Erica Nelsona, ambasadora Sjedinjenih Američkih Država u BiH, novo koordinaciono tijelo za ekonomsku reakciju (Fiskalni savjet, op.a.) treba pomoći u bržem i efikasnijem djelovanju vlasti. Nešto manje od dvije trećine tog novca, preciznije 62 posto pripast će Federaciji Bosne i Hercegovine, a Republici Srpskoj 38 posto. I to je sve što zasad znamo o njegovoj raspodjeli.

Riječ je tek o intervenciji u postojeći ekonomski poredak koja će opet biti usmjerena tako da podupire ideju o aktivnoj intervencionističkoj državi koja treba da obezbijedi uslove funkcionisanja i širenja tržišta. Naravno, ni Evropska unija ni Međunarodni monterani fond neće stati na put bosanskohercegovačkom “Vitalnom Nacionalnom Interesu” da umjesto očuvanja uslova konkurencije na prvo mjesto stavi razvijanje monopola. 

Volšebni sastav “Vitalni Nacionalni Interes” proizvodi više spektakla nego ijedna kulturna ustanova (FOTO: Bljesak)

Prije nego postavimo pitanje može li 645 miliona KM uticati na već predviđene i očekivane tržišne ishode, treba imati na umu šta se do sad moglo uraditi s tim iznosom. Drugim riječima, šta može Federacija BiH sa svojih 400 miliona, kad će FBiH taj novac u naredne tri godine izdvojiti za dvije poddionice koridora Vc: Kvanj – Buna i Vranduk – Ponirak. Šta može Republika Srpska uraditi sa svojih 245 miliona kad je to malo manje od trećine rashoda za bruto plate zaposlenih. No, isto pitanje se može postaviti u drugom ključu: Šta Republika Srpska može sa 245 miliona maraka kad je to dvaput veći iznos od onog koji godišnje izdvaja za zdravstvo, odnosno 77 posto budžeta za javni red i mir? Šta Federacija BiH može sa 400 miliona maraka kad je to 12 puta više nego što će u naredne tri godine – prema programu kapitalnih investicija Vlade FBiH u periodu 2020.-2022. godina– izdvojiti za opremu i obnovu bolnica. Odgovori na ta pitanja su, naravno, mnogo optimističniji nego odgovori na pitanja koja, eto, niko ne želi da postavi: je li se taj novac ikako mogao uštediti?

Spekulativne promjene tržišnih ishoda?

Sama raspodjela novca na nivo entiteta, potom kantona ukazuje na praksu kojom se bosanskohercegovačka politička sfera služila prije početka pandemije: separatizam i partokratiju. Nikome još od bosanskohercegovačkih političara nije sinula ideja da se, recimo, u Bosni i Hercegovini širenje virusa spriječi, između ostalog, tako što će biti izgrađena jedna bolnica za oboljele od zaraznog virusa. Naravno, u tom slučaju bi se postavilo pitanje svih pitanja: gdje bi ta bolnica bila, koje kompanije bi je gradile, ko bi je opremio i tako dalje.

Pitanje svih pitanja u Bosni i Hercegovini je hoće li se država odnosno entiteti, zbog novonastale ekonomske situacije, odlučiti za dalju privatizaciju. Željeznica, na primjer. Hoće li se odlučiti za zaštitu životne sredine i okoliša ili nastaviti bjesomučno monopolizirati prirodna bogatstva? Hoće li subvencionisati poljoprivrednike ili trgovce? Hoće li štititi prava radnica i radnika ili interese povodljivih poslodavaca? Hoće li novčano podržati veći broj malih i srednjih preduzetnika, njihovo udruživanje i organizovanje ili tržišnu utrku velikih preduzetnika? Hoće li ojačati sindikate ili unije poslodavaca? To su, redom, finansijski aspekti egzistencijalnih pitanja koje novonastala situacija stavlja u prvi plan, odmah uz agrarnu i reformu zdravstva i bezbjednosti. Onaj dio Evrope koji tokom ove krize nije pokazao servilnost Rusiji i Kini, čeka da odgovore na ova pitanja da Njemačka, na koju se opet gleda kao na lidera Evrope.

A Njemačka je već dala odgovor na novonastalu krizu. Možda je to odgovor koji ostatak Evrope ne interesuje, ali to ne umanjuje njegov politički i socioekonomski karakter. Ta vijest je dovde putovala sporo i još uvijek nije dobila dovoljnu pažnju, a glasi ovako: Njemačka će obezbijediti 50 milijardi eura za male biznise i freelancere u kulturnom, kreativnom i medijskom sektoru.

Gdje bi ta bolnica bila? Koje kompanija bi je gradile? Ko bi je opremio? (FOTO: HINA/EPA/Fehim Demir)

Bila je to poruka ne samo Evropi, nego svijetu. Nijedna zemlja nije otišla dalje. Primjerice, Engleski umjetnički savjet najavio je paket pomoći umjetnicima u iznosu 190 miliona dolara. Muzej Metropolitan zatražio je od Sjedinjenih Država da muzeje podrže sa dodatnih četiri milijarde dolara, ali Senat je zasad odobrio manje od petine tog iznosa. 

Uključuje li obnova kulturu?

Ključno je pitanje kako će se Bosna i Hercegovina i druge bivše jugoslovenske republike postaviti u tom konkretnom slučaju. Niko ne očekuje od Bosne i Hercegovine da u te svrhe uloži deset puta manje od Njemačke jer je bruto društveni proizvod po stanovniku deset puta manji nego njemački, odnosno sedminu budžeta, kao Njemačka. No, isto tako nije nimalo obećavajuće što već više od mjesec dana nijedan bosanskohercegovački lider nije posvetio ni najmanju pažnju ovom egzistencijalnom aspektu. To ne podrazumijeva samo neizvjesnost hoće li i kako muzeji, galerije i pozorišta opstati, u kom pravcu će se razvijati njihovo odnosno djelovanje i stvaralaštvo filmske i muzičke industrije, nego i neizvjesnost na koji način će u novonastaloj situaciji biti usmjereno slobodno komuniciranje, informisanje, potom okupljanje, izražavanje i mišljenje. 

Kriza koja je nastala zbog širenja zaraznog virusa nema samo finansijski aspekt. Naprotiv, ona je dovela u pitanje prvenstveno potrebe, želje, htijenja, porive i nagone pojedinca i zajednice, kao i druge faktore na kojim je bazirana ekonomija. Drugim riječima, one čovjekove osobine kojim je ponajviše zaokupljena umjetnost. Utoliko je jasno zbog čega je Njemačka prepoznala poteškoće zajednice koja, posmatrana u užem smislu, pokreće takozvanu industriju zabave.

Otud kulturološka, dakle egzistencijalna pitanja: hoće li čovjek odnos prema stvarnosti, prema sebi i drugima biti preispitivan u marketima i trgovinama ili u kulturnim ustanovama. Takvo zanemarivanje potreba kulturnih institucija i zanemarivanje kulturoloških potreba pojedinca i društva mnogo je veća opasnost od ekonomske krize za sva društva u kojima ne vladaju autoritarni, totalitarni i diktatorski režimi. Pogotovo u Bosni i Hercegovini, gdje volšebni trio “Vitalni Nacionalni Interes” proizvodi više spektakla nego ijedna kulturna ustanova.

Na kraju, ostaje otvoreno tek nekoliko pitanja: kada bi u sektor kulture, umjetnosti i medija Bosna i Hercegovina uložila, recimo, 645 miliona maraka, koliko bi bilo novih radnih mjesta, kako bi izgledalo tržište rada, kakva bi bila reputacija zemlje? U svakom slučaju, političkom vrhu Bosne i Hercegovine trebalo bi mnogo manje vremena da odgovori na ova pitanja nego da objelodani investicije koje će uslijediti nakon što novac bude doznačen.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Pixabay