Samo najjači dolaze, veli nam tip k’o od Olimpa odvaljen dok čekira guest listu. Možda netko fali, ali ne fali jer su Body Count in the house, Body Count is here … Šušur je bio opak, skupili su se buntovnici koji to već godinama nisu, nego srebnosijede leđne gorile koje se opiru uništenju. Boćarskim domom u Zagrebu širio se optimizam, tih tri tisuće ljudi doista se potrudilo sudjelovati u subverzivnom podzemnom eventu. 

Nažalost, nije išlo kako su svi zamislili. Koncert je bio tako-tako, netko će sigurno reći „a drugačije kako?”, ali jednostavno je bilo previše ljudi u premalo prostora. Ljudi bliski kružoku organizatora reći će da je u pitanju lova, navodno su tražili optimalan omjer po pitanju akustike, kvadrature i cijene, ali dobili su samo previše preznojnih ljudi koji su nakon ultimativnog hita “Cop killera” izletjeli van po zrak i pivo. Ipak, osim tih organizacijskih dječjih bolesti, ekipa je izašla van i borila se. 

Previše ljudi u premalo prostora (FOTO: David Liščić)

Ice T je nakon podužeg uvoda u kojem je moćno ismijavao institucionalni sustav “možete vi srati, ali to ne znači da mi ne moramo znati”, koncert se u jednom trenutku pretvorio u obiteljski event. U svim bitnim pjesmama kao second vocal pojavio se njegov sin, Tracy Marrow Jr, koji je odrepao refrene baš onako kako valja. Podsjetio me taj trenutak na prolaznost vremena jer kad su se Body Count pojavili u svibnju 1997. godine u zagrebačkom Domu sportova o "mulcu" nije bilo niti spomena. Odradili su “repčugu” koja je, praćena valjda tridesetom gitarskom postavom Body Counta, bila na glazbenom tragu Rage Against the Machine i Sepulture. Rokaj. 

Za relativno neupućene, u doba „plačipičkastih“ pjesama Nirvane, Green Daya i REM-a, Body Count je pjevao o urbanoj revoluciji. Naravno, kao svakom politički nekorektnom crncu, sorry Afroamerikancu, s pravom su se orijentirali na teme poput institucionalnog terora iIi rasizma. Mislim, kad ti netko ubije brata, prijatelja ili ženu samo zato jer je policajac ključeve od auta prepoznao kao ubilački stroj i sasuo šaržer u nevinu osobu, te pritom kao razlog naveo “bila je crna ko noć, nisam je dobro vidio”, moraš se angažirati, pogotovo ako imaš moćan glas pretočen u izvrsne tekstove. 

Ice T, akter i svjedok vremena sukoba gangsta rapa Istočne i Zapadne američke obale, sve od prethodno navedenog ima u arsenalu pjesama. Naravno, nama koji glupo mrzimo jedni druge, ne zbog boje kože, nego po ideološkom, statusnom ili teritorijalnom ključu, njegov umjetnički angažman i izbor tema ne znači puno. Ipak, svi su prepoznali poantu: nesloboda. Teški su to osjećaji. 

Najveći doseg Body Counta koji je umjesto bisa, jer ga nitko nije tražio, odsvirao nekoliko žestokih numera iz kućnog laboratorija, jest taj što je okupio dobre ljude, one koji se ne mire sa sudbinom. Ne daš mi dobro živjeti, ne daš mi mirno umrijeti? E, imam par riječi za tebe. Back off za početak. 

Sve u svemu, poštena svirka koja je podsjetila Zagreb i širu transkontinentalnu okolinu da su u zrelo doba karijere ovdje svirali Motorhead, Sugar Cubes, Ramones ili GBH. Na trenutak - u hrvatskim okvirima velik jer nemaš više s kim, nit’ protiv koga - gledajući ostarjela lica ranjenih drugova u vremenskom stroju, žene koje su nosile zastave i mladost koja nezaustavljivo nadire, opet sam se osjetio posebnim. Nije to moj usamljeni slučaj “krize identiteta” nego posvećenost ideji. Body Count nije nam taj osjećaj donio u amanet, ali brutalno nas je protresao iz hlača i upozorio da ne odustajemo. 

Svaki dan novi riff, svaki dan nova svirka. Iskreno mi je žao da od Zadruge, Sedam Nedvojbenih, Popodna ili Postolara Trippera ne postoje više subverzivnih ljudi i pojava koji sustav čine zabrinutim za opstanak i ujedno odgovornim, ali i ovu saunu od koncerta ću prihvatiti kao dobrodošlu jer mi je podarila zaboravljene pridjeve. 

Jedino što je blesavo u cijeloj priči da nam je potreban Ice T iz New Yorka, (Newark, New Jersey) da nam se spomene najbližih u kontekstu zanimljivih seksualnih kombinacija kako bismo se prisjetili da možda nemamo 50 zvjezdica na zastavi, ali imamo dovoljno moćnih ljudi da od jedne stvorimo pulsar. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: David Liščić