Kažu da se Kafka grohotom smijao kada je prijateljima čitao neka poglavlja romana. „Proces“, paradoksalno, zaista sadrži neka izrazito komična mjesta, ona samo podcrtavaju sav apsurd i besmisao na kojima njegova proza počiva. Taj crni humor ponekada i ponese predstavu, kao u sceni kada slikar Titorelli (odličan Sven Medvešek) već gotovo izbezumljenom glavnom junaku Jozefu K. objašnjava kakve sve mogućnosti za njegovo oslobođenje imaju na raspolaganju. Tu smo u začaranom krugu: Jozef K. ne može dokazati da je nedužan obzirom da mu nitko neće reći za što je stvarno optužen, njegova krivnja je nedokaziva kao i njegova nevinost, o tomu da li se nekoga nekada, nakon optužbe i provedenog postupka zaista i oslobodilo ne može se znati, ali je to neprovjerljivo

Močvara ima knjigu. I to kakvu. Na više od 500 bogato opremljenih stranica stisnula se velika priča o malom, ali značajnom zagrebačkom prostoru koji već više od 20 godina djeluje kao prostor neovisne kulture. Udruga URK i Močvara za ovaj su projekt skupili više od 200 autorica i autora koji su knjizi doprinijeli što riječju, što slikom, a objavljivanje knjige financirali su oni koji Močvaru i Urk vole i cijene. Naime, za tu je svrhu pokrenuta crowdfunding kampanja u kojoj je sredinom prošle godine skupljeno oko 8.000 američkih dolara, neophodnih za troškove izdavanja knjige. „Knjiga je strukturirana tako da poglavlja obuhvaćaju neke važne aspekte našeg rada, ali bez namjere da se ispiše točna i potpuna kronologija događanja, niti da u prvom planu budu sadržaji za koje je pojedinačno vladao najveći interes“, objašnjavaju u Močvari.

U gradu koji poslednjih 15 godina nema zdravu pijaću vodu, a račune za grejanje ne može da plati prosečna porodica, potrošačka korpa je najskuplja u Srbiji, a neslavnu propast, ili promenu vlasnika, doživela su brojna preduzeća, poput giganta „Servo Mihalj“, te fabrike i kombinati poznati u čitavoj bivšoj Jugoslaviji - „Udarnik“, „Dijamant“, „Šinvoz“ ... Od 80.000 radnika u privrednom centru središnjeg Banata, danas je zaposleno tek 17.000. Ne zna se tačno koliko je ljudi napustilo grad, koji je nekad imao 135.000 žitelja, ali su migracije, kažu Zrenjaninci, vidljive i golim okom. E, baš tu se pokušava pokazati pobeda nad avetima komunističke prošlosti iskazivanjem poštovanja kralju Petru I Karađorđeviću, što mnogi vide kao nameru da se još jednom, novim nacionalističkim divljanjem, ponize građani.

„Što nas prije dotučete, to ćete sami prije propasti, jer paraziti ne mogu preživjeti kad domaćin umre“, samo je jedna od reakcija liječnika obiteljske medicine na dijelove Nacrta odluke o izmjenama i dopunama Odluke o osnovama za sklapanje ugovora o provođenju zdravstvene zaštite iz obveznog zdravstvenog osiguranja, koji je HZZO prezentirao na savjetovanju sa zainteresiranom javnošću. Taj je nacrt izazvao val negodovanja i burne reakcije liječnika primarne zdravstvene zaštite, a o njemu su se negativno izjasnile i gotovo sve liječničke komore i udruge. Stupe li pak, od 1. travnja, nova pravila igre, zagorčat će život i pacijentima koji će, umjesto kao do sada, kod svog obiteljskog doktora, za veliki broj usluga morati ponovno obilaziti šaltere, bolničke čekaonice te mjesecima čekati kao brojevi na listama. Neki od prigovora za sada su urodili plodom pa je dio planiranih promjena odgođen.

Posebno je interesantno gledište koje dolazi od dijela one vrste kritike koja u Andrićevom djelu vidi prije svega izraženu mržnju autora naspram Bošnjaka: Šta se uopšte zamjera Andriću? Najprije da je kroz svoje likove parodirao, iskrivio sliku Bošnjaka, zatim da je krivotvorio historijsku sliku Bosne, da je pjesnik mržnje čije djelo nepobitno pokazuje i u isto vrijeme dokazuje vjekovnu netrpeljivost i nemogućnost suživota između Bošnjaka, Srba, Hrvata i Jevreja (jedinstveni stav s obje strane Drine). Takvo (u)čita(va)nje Andrića, nažalost, obezbjeđuje slobodan prolaz djelovanja svim nacionalističko „osviještenim“ grupama ovih prostora. Međutim, najveći paradoks takvog tumačenja Andrićevog djela je što se te zajednice, u stvari, međusobno legitimiraju. Bošnjačka interpretacija, koja u osnovi ima Andrićevo diskreditiranje bošnjačkog identiteta, potvrđuje srpsku interpretacija koja u osnovi ima neku historijsku krivicu Bošnjaka za usud naroda BiH.

"Danas je saznao da u ponedjeljak više nije u sobi u kojoj je proveo svoj radni vijek, u klinici koju je unaprijedio do svjetskog nivoa, u bolnici koju je dogradio i osuvremenio… Jadna je zemlja koja tako postupa s onima koji ne žive za sebe, pa čak niti za svoju obitelj, koliko žive za bolesne i potrebite. Ne trebam komentirati da njegove američke i europske kolege i u osamdesetima, ako ih služe ruke i vid, operiraju i čuva ih se kao kap vode na dlanu. Pametne nacije čuvaju svoje stručnjake teških specijalizacija koji su se dokazali kao što se to dokazao Josip Paladino, koji je još dugo mogao nesebično pomagati", napisala je to Zrinka Paladino, supruga Jeana Luca Picarda, komandanta Enterprisea, čovjeka kojeg ova zemlja više ne treba. I zbilja, što reći nakon Zrinke osim se složiti sa njom kako je jadna zemlja koja tako postupa sa svojim Kapetanima, s ljudima koji još toliko života mogu spasiti.