„Bog iz mog djetinjstva i ovaj danas su dva različita Boga“, kaže književnik i kolumnist Ivo Anić povodom zagrebačkog predstavljanja svoje nove knjige „Bog je netko drugi“. Promocija knjige Lupiginog suradnika i kolumnista portala Tačno održat će se u zagrebačkoj knjižari Rockmark, u Berislavićevoj ulici, u srijedu od 21 sat. 

Knjiga se sastoji od probranih Anićevih tekstova, od kojih su neki već objavljeni na Lupigi, poput njegovog oproštaja s Predragom Lucićem, s čime knjiga i završava. No, knjiga sadrži i neke njegove neobjavljene tekstove, kao i obilje fotografija s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina prošlog stoljeća, čiji je autor slavni splitski fotograf, Feđa Klarić. Sve upakirano u jednu jasnu cjelinu.

„To je moj život“ - kaže Anić (FOTO: Privatni album)

U fokusu Anićevog pisanja je takozvani mali čovjek u današnjem društvu, društvu kojeg britko kritizira nostalgično se prisjećajući vremena svoga odrastanja i „zlatne epohe“ njegovoga Splita. Anićeve priče bave se i ljudima koji su na određeni način obilježili to doba, poput velikog boksača Mate Parlova, legendarnog Branimira Johnnyja Štulića, književnika Jože Horvata, glumca Miodraga Petrovića Čkalje ili dugogodišnjeg vođe Torcide, Žana Ojdanića. Naravno, Anićeva knjiga ne može proći bez Hajduka, kojim je, usudili bismo se reći, opsjednut. Možda je najbolje da pustimo da nam o knjizi koju riječ kaže sam autor. 

„Knjiga je to o odrastanju u Splitu s kraja sedamdesetih na osamdesete, ali i knjiga koja duboko definira Crkvu i Boga moga odrastanja. Od Boga siromašnih, obespravljenih, Boga ubogih, do Boga koji je postao, po njima, Bog jedne vjere, jednog domoljublja i jedne dogme, i u ime kojeg su napravljeni najstrašniji zločini na ovim prostorima. Moj Bog je netko drugi, nešto drugo od ovoga što nam serviraju, moj Bog je i Bog Cigana, i Adnanov Bog, i Bog malog Geševskog. To je poanta knjige“, kaže nam Anić u razgovoru uoči sutrašnjeg predstavljanja, ističući kako je izuzetno ponosan na ovu knjigu, ali i da to nije samo knjiga.

„To je moj život“, objašnjava Anić i dodaje da je to ujedno i njegov obračun s Crkvom, s obitelji, sa Splitom i, na koncu, sa samim sobom. Kad smo već kod Splita, Anić ogorčeno zaključuje kako su njegov grad uništili i da su Split, grad koji je imao dušu, pretvorili u tematski park, a da je ova knjiga njegov skromni pokušaj da sačuva barem djelić Splita kakav je nekada bio.

Odrastanje u Splitu (FOTO: Feđa Klarić)

„Otpor je jedan od najplemenitijih spisateljskih poriva. U slučaju Ive Anića moglo bi se govoriti o pisanju kao načinu otkazivanja poslušnosti, odnosno – u okolnostima kada su za naše sudbine unaprijed skrojene uniforme i kada su naše egzistencije izložene stalnome teroru kolektivnih prisila – o pisanju kao načinu života. Svaki od Anićevih tekstova predstavlja etapu u činu dugotrajne pobune i nudi jedan od razloga za autorovu neuključenost. Radi se, drugim riječima, o pokušaju da se, uz pomoć teksta, iskorači iz krda, da se uspostavi svetogrdna distanca i provede radikalno odvajanje od mase. Kada veli kako 'ne može da ne piše', Anić zapravo poručuje kako ne može da ne misli svojom glavom i time obnavlja drevnu sokratovsku zakletvu da će 'radije biti u zavadi s cijelim svijetom nego sa samim Sobom'. Ostaju tako samo redoviti susreti autora i ogledala. Pisanje kao vid osobne higijene. Sve drugo, uostalom, bilo bi bezlično“, napisao je u pogovoru knjige nekadašnji urednik Ferala, Viktor Ivančić, koji će sutra govoriti na promociji knjige, zajedno s novinarom Novog lista Borisom Pavelićem.

„Bog je netko drugi“, inače, četvrta je knjiga proze Ive Anića i šesta ukupno. U posljednjoj njegovoj knjizi „Pobunjenik“ književnik i novinar Jurica Pavičić u predgovoru je napisao nekoliko rečenica i o samom autoru i njegovoj strasti.

„Ivo Anić ne piše zato jer mu je to posao, zato što tako zarađuje plaću, zato jer preko Društva književnika ziđe društveni prestiž, dokup staža ili mjesto u čitanci. Ne piše zato što je to socijalno prestižno, ni zato što se tako dospije na TV. Ivo Anić piše iz onog razloga koji kod pisanja stvarno i jedino vrijedi: zato jer mora. Zato jer bi puka’ da ne piše. Zato jer je njegova stvarna, duboka potreba ta da ostavi pisani trag o onome kako vidi svijet oko sebe. To je jedini stvarni razlog zašto treba pisati“, napisao je Pavičić u predgovoru „Pobunjenika“.

U vremena kada je Split imao dušu, ili barem više duše nego danas (FOTO: Feđa Klarić)

Uz poziv na promociju Anićeve knjige „Bog je netko drugi“ na ovom mjestu vam ostavljamo i emotivnu priču iz knjige.

Američki ninja

Dejana sam upoznao prvog dana rujna, na početku nove školske godine. Šutljivi, tihi mladić sjeo je u klupu do mene i nasmijao se, kako se već smiju srednjoškolci, ni muškarci, ni djeca, onako pred kraj puberteta. Ljudi poslije smrti ili nestanka nekog ispričaju razne priče. I to valjda traje još iz kamenog doba kada su se uz vatru, uz mistiku smrti pričale slične takve priče. Ljudi se trude dokazati da su ga baš oni posljednji put vidjeli, da je upravo njima rekao zadnje nešto sudbonosno, nešto u čemu je najavio svoj skori odlazak sa ovoga svijeta. Tada obično ljudi kojima ispričaš tu priču govore kako su i oni primijetili kako s njim nije baš sve bilo u redu pa se s naboranim čelom pokušavaju prisjetiti zadnjih riječi koje im je uputio pokojnik ili nestala osoba.

No, ja sam Dejana upamtio po nečem sasvim drugom. Dejan je tog dana na nastavi iz maslinaste vojničke torbe umjesto udžbenika izvadio tada iznimno popularni pisani roman o američkom ninji, Lesliu Eldrigeu, koji je tajnu ninja majstorije izučio na dalekom istoku i kao prvi zapadnjak s tim vještinama krenuo u odlučnu borbu protiv kriminala u njegovoj rodnoj Americi. Te roto pisane romane koji su izlazili tjedno u nastavcima gutali smo mi srednjoškolci ponajviše zbog živopisnih opisa seksa između Lesliea i Sumiko, male Japanke koja je imala naglašen libido. Kako hormoni divljaju u tim godinama, nije vam teško zamisliti zašto smo i kako, u nedostatku ozbiljnije pornografije, voljeli te pisane romane i praktički ih gutali iz tjedna u tjedan. Dejan je, crnomanjast i dubokih plavih očiju, nama savršeno izgledao poput Lesliea Eldrigea, a kako je trenirao tada isto iznimno popularni karate, Dejan je u kratkom vremenu postao u mom razredu američki ninja.

Te smo zime postali nerazdvojni prijatelji. Dejan je meni pomagao oko matematike, ja sam Dejanu pisao zadaće iz hrvatskog jezika. Iza škole zračnim puškama gađali bismo galebove koji bi se u jatima sjatili nad kontejnere pune đačkih užina. Dejan nikada nije gađao galebove da ih rani ili ubije, metak bi odzvonio pored uplašenih galebova koji bi uz krikove nestao nad školom. Kako smo pohađali „Šuvarov školski sustav“, u našem razredu djevojčica nije bilo. Bili smo tih osamdesetih razdvojeni u strukovne škole, tehničku, elektro i pomorsku pohađali su dječaci, a djevojčice matematičke ili ekonomske gimnazije. Živjeti iz dana u dan sa trideset hormonalnih poremećaja bilo je iznimno teško. Naše malo „krdo“ upoznavalo je polako svoj grad i njegova pravila. I tada, na toj sudbonosnoj utakmici kada je bačen suzavac, upoznali smo i svoju navijačku skupinu koja nam je barem do tada bila nedostupna.

Okuka „sjevera“ u veličanstvenim utakmicama protiv Tottenhama, Metza i Torina bila je okupirana generacijom prije naše, upravo ta protiv Francuza instalirala nas je na sjevernu tribinu. Jedan od nas napravio je pomutnju o kojoj je brujao čitav svijet. Postali smo tom, poprilično bizarnom, utakmicom nova generacija koja će polako ispisivati povijest, nove stranice navijačkih biblija na prostoru bivše Jugoslavije.

Neke od njih je odjednom trebalo preispitati „čiji su“ (FOTO: Feđa Klarić)

Dejan je, kao uostalom i cijeli razred, počeo navijačke rituale. Naši suparnici bili su oni koje smo tada i ne znajući prave razloge istinski prezirali. Bili su to navijači iz Srbije, navijači C. Zvezde i beogradskog Partizana. Uskoro će našim stadionima zavladati nacionalizam i uskoro ćemo i mi srednjoškolci saznati razliku između Stipe i Stevana, Duje i Dejana, Ive i Jovana. Uskoro ćemo se tući na stadionima diljem zemlje, krvavo obračunavati na „večitim derbijima“ i uskoro ćemo saznati da i u našim redovima ima onih koje bi trebalo preispitati „čiji su“ i s kakvim namjerama „vise“ u našem krdu.

Te prve naznake razdvajanja, preispitivanja, podozrene opreznosti osjetio je upravo Dejan. Dejan se trebao tih godina dokazivati „više“ od bilo koga od nas, no kako mu je otac bio vojno lice, natporučnik JNA, Dejan se pokazao izuzetno korisnim za nabavku poligonskih vježbovnih dimnih kutija i bombi koje je krao ocu iz vojnog ormara u ratnoj luci Lori. Tim dragocjenim repromaterijalom Dejan je kupio svoj status i povjerenje naše navijačke skupine. Leslie Eldridge i ja, njegov Tabasco Pitt, ponovno smo mogli nastaviti svoje srednjoškolske zabave i ludosti bez da nas bilo tko prezrivo gleda. No, njegovom ocu nije se sviđala naša ikonografija, naš entuzijazam oko Torcide, kao i konotacije koje je cijela ta priča nosila sa sobom. I upravo tada, kada smo na mnoge načine inicirani u muškarce, stvari su postale ozbiljne.

Rat se s navijačkih tribina prelio na tv ekrane, ludilo koje smo poznavali s ulica Beograda, Zagreba i Sarajeva, prelilo se u Sloveniju. Tog ljeta završili smo školu, tog smo ljeta upoznali stalne djevojke i tog ljeta su nam stigli pozivi za regrutaciju. Dejan se sukobio s ocem koji je tražio premještaj, a njega, sina jedinca je namjeravao povesti sa sobom. Zauvijek. Dejan nije bio u stanju ostaviti grad u kojem je odrastao, kao ni svoje prijatelje koji su odjednom imali čudne navike da ga izbjegavaju. Stvari su eskalirale upravo u noći u kojoj smo radili svoje maturalne radove rapidografima i tušem. U Borovu Selu masakrirani su hrvatski policajci, a Dejana su iduće jutro u školi pretukli nepoznati momci u maskirnim uniformama. Da su ga pretukli pred školom, saznao sam kada sam onako bunovan, iza neprospavane noći nad maturalnim radom, došao pred školu.

Vojna bolnica u kojoj je ležao naš prijatelj bila je pod okupacijom. Namršteni vojnici s puškama u kojima je bilo bojno streljivo stražarili su pred portom i nisu puštali nikoga unutra. Gradom su kružile kampanjole vojne policije i „kupile“ moju generaciju. Sve one kojima je stigao poziv dan ranije, a one koji se nisu javili u regrutni centar u parku blizu moje škole. Tog dana sam u poštanskom sandučiću zatekao i svoju „plavu kovertu“ i na sreću, vidovitošću svog oca zbrisao daleko van grada. Dok se stvari ne smire. A stvari se nisu smirile. Stvari su postale sve samo ne mirne. Ludilo koje je zavladalo gradom oduzelo je prvi mladi, ročni, život. Saška Gešovskog, golobradog mladića iz Kavadaraca u Makedoniji ubili su moji sugrađani.

Toni Stojčev iz Makedonske Kamenice ranjen je dok je pokušavao pomoći smrtno pogođenom zemljaku. Svetlanča Nakova iz sela kod Vinice davili su na oklopnom transporteru, a golobradog Slavu Jovanova iz sela Vasiljevo izvukli su iz transportera i pretukli. Saško Gešovski unovačen je 17. studenog 1990. godine u vojnu policiju, a iz vojske se trebao „skinuti“ za nepunih mjesec dana zbog iznimno dobrog vladanja, kazat će otac Goce koji nikada nije saznao pravu istinu, kao ni imena „nepoznatih počinitelja“ koji su mu ubili sina.

Kalvarija moje generacije mogla je započeti. Dva dobra prijatelja iz škole „zaglavila“ su evakuacijom ratnih luka Lora i Verudela u vojnopomorskom učilištu u Beogradu iz kojih su ih uputili za Vukovar. Jedan je bio Hrvat, drugi Srbin. Obojica su imali istu sudbinu, kao i tisuće pripadnika njihove EKV generacije iz Beograda, Zagreba, Splita ili Sarajeva. Unovačeni, bez dana borbene obuke ili spreme, poslani su oklopnim transporterima u pakao Vukovara. Među tim mladim vojnicima bio je i Dejan, Leslie Eldridge, američki ninja iz Splita.

Ljudi poslije smrti ili nestanka nekog ispričaju razne priče. I to valjda traje još iz kamenog doba kada su se uz vatru, uz mistiku smrti pričale slične takve priče. Ljudi se trude dokazati da su ga baš oni posljednji put vidjeli, da je upravo njima rekao zadnje nešto sudbonosno, nešto u čemu je najavio svoj skori odlazak sa ovoga svijeta. Tada obično ljudi kojima ispričaš tu priču govore kako su i oni primijetili kako s njim nije baš sve bilo u redu pa se s naboranim čelom pokušavaju prisjetiti zadnjih riječi koje im je uputio pokojnik ili nestala osoba.

Ljudi koji su se vratili iz pakla Vukovara, neki paradoksalno ranjeni od svojih sa suprotne strane, pričali su kako je Dejan, američki ninja, odbio pucati iz VBR-a na okupirani grad. Omaleni pukovnik, koji je služio zajedno s njegovim ocem u ratnoj luci Lora, repetirao je pištolj i prislonio mu ga na čelo. 

Sat kasnije poslan je u tenku na prvu crtu. Tenk je pogođen sa dvije unakrsne tromblonske mine i kompletna posada, od koje nitko nije imao više od dvadeset godina, izgorjela je u njemu. Kažu da se iz zapaljenog tenka još čula muzika, „Par godina za nas“ od Ekatarine Velike. 

Kažu ljudi, no ja im ne vjerujem.

Dejan je pobjegao čim je poludjeli pukovnik zašao za vidokrug i preko kukuruznih polja se dočepao granice. Nastavio je tako stopirajući sve do dalekog istoka, sve do trešnjinim cvijetom okićenog japanskog otoka Hokkaido na kojem je pronašao starog ninja majstora koji ga je sve ove godine podučavao tajnim borilačkim vještinama. Zasigurno je pronašao i omalenu Sumiko i sada se negdje u Americi bori protiv nepravde i protiv kriminala. Drugačije jednostavno nije moglo biti. Američki ninja previše je sposoban i previše odvažan da bi nastradao tako glupo i tako ni za koga, ne ispunivši svoju životnu misiju.

Ne vjerujete mi?

Nije ni važno. Sve dok ja vjerujem, uspomena na Dejana i na tisuće tih nesretnih momaka koji su poginuli, da ih nitko nikada ne spominje, ne diže im spomenike, živi i živjet će. Dok ne postane legendom. Legendom o američkom ninji koji je rođen u Splitu i preko Japana postao najvećim ratnikom kojega svijet nikada neće upoznati.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Marijan Jurčević