Genocid. Pojam koji se tako lako zanemaruje, odnosno negira, a opet se tako lako i izgovara. Zavisi već od perspektive. A ne bi tako smjelo biti. Kozarački kraj sa genocidom se srodio. Ne živi, jer genocid u potpunosti negira život. Prvo je opustošen u vrijeme NDH, a zatim i u periodu od 1992. do 1995. godine. Život se sveo na tugu i bol, na traganje za ostacima ubijenih, a nekada ni na to. Sveo se na bijeg. Bijeg od težine kozaračkog kraja, Prijedora, težine logora, sjećanja, masovnih grobnica. Tamo gdje sunce tuđeg neba ne ostavlja opekotine poput onog sa našeg (vječno hvala Grahi). 

Ove godine je u Prijedoru obilježena 26 godina od početka stradanja nesrpskog stanovništva. Tradicionalno je obilježen i Dan bijelih traka. U sjećanje na ubijenu djecu 102 trake omotane su oko stupova mosta koji spaja stari i novi dio Prijedora. Simbolično, kažu, jer je most simbol spajanja pa očekuju da bi ta lokacija mogla biti najbolja za postavljanje nekog budućeg spomenika. Spomenika ubijenoj djeci Prijedora. 

U sjećanje na ubijenu djecu 102 trake omotane su oko stupova mosta koji spaja stari i novi dio Prijedora (FOTO: Lupiga.Com)

Dan bijelih traka se obilježava od 2012. godine. Sudbin Musić je samo jedan od preko 30.000 logoraša koliko ih je bilo u lokalnim logorima Keraterm, Trnopolje i Omarska, ali je i jedan od prvih koji se vratio u Prijedor. Od početaka pokušava ukazati na potrebu da se žrtve pristojno i ljudski dostojanstveno komemoriraju. Ukazuje da jer baš te 2012. godine prvi put zvanično upotrijebljen termin "genocid" u nazivu manifestacije.

"Bili smo napadnuti od stane lokalnih i entitetskih vlasti. Shvatili da smo u stvari potpuno sami. Ja barem. Da međunarodni faktor uopće ne reagira, od tada je više nego evidentno. Time su otvorena sva vrata daljoj diskriminaciji koja traje kontinuirano evo već dvije decenije, ako računamo godine od početka povratka", kaže nam Musić.

Diskriminacija je prisutna i na ulici. Ona nepodnošljiva, prešutna. Neshvatljivo je gledati one koji sjede po lokalnim ugostiteljskim objektima dok pored njih prolazi kolona u tišini. Majke, očevi, braća, sestre... Kod njih čak ni najmanji znak neprijatnosti nije prisutan. 

"Shvatili da smo u stvari potpuno sami" - Musić (FOTO: Lupiga.Com)

Musić ističe da to nije iznenađenje jer, kako kaže, ipak većina građana bira vlast čiji je legitimitet nesporan, a koja pri tom, u ime te većine ne dozvoljava da se podigne spomenik ubijenoj djeci Prijedora, niti pokušava bilo što glede dijaloga i što objektivnijeg sagledavanja prošlosti.

"U međuvremenu smo imali i presudu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju kojem, u obrazloženju presude Mladiću, broj žrtava u Prijedoru nije bio dovoljan da zločin, koji je van svake sumnje sudski utvrđen, okarakterizira genocidom. Nakon toga sam osjetio neko ohrabrenje kod radikalnijeg dijela populacije koja je presudu doživjela oslobođenjem od krivice općenito. Drugim riječima, zločina uopće nije ni bilo, a mi smo sve lagali. Tako su to doživjeli. Građani Prijedora su sve zatvoreniji, nažalost. Tome svakako doprinosi teška ekonomska situacija, ali i rapidan pad broja 'nesrba' u Prijedoru bez kojih je sve manje dijaloga i smisla za djelovanje koje je nama preživjelima imperativ", sumira Musić. 

Odgovor za ovakvu malodušnost potražili smo i kod Darka Cvijetića, glumca, pjesnika i režisera lokalnog kazališta, čovjeka na čijoj se antiratnoj poeziji čak i magistriralo. 

"Grad je danas potpuno drukčiji, došli su ljudi čija sjećanja niti ne dosežu užase koje su pohodile Prijedor prije četvrt stoljeća", objašnjava on. 

Spomenik ubijenoj djeci Prijedora moguć je samo kao privremena varijanta (FOTO: Lupiga.Com)

"Teško je govoriti o otvorenosti u momentu kada se odavde masovno odlazi, Prijedor je grad odlazećih, sve stariji, sve zagušeniji ... Mislim da je svima znano sve, čak mi se čini da mladim ljudima koji odlaze nije više važna interpretacija dogođenog, nego bijeg od nje", smatra Cvijetić.

Lokalno udruženje "Kvart" već godinama je jedan od organizatora Dana bijelih traka. Goran Zorić iz ovog udruženja je stoga pokušao sagledati koliko su se mijenjali stavovi građana unazad nekoliko godina. 

"Nije lako govoriti o promjeni stavova građana i građanki Prijedora ako znamo da, kada pričamo o procesima suočavanja sa prošlošću, govorimo o dugoročnim, transgeneracijskim procesima. Drugi problem u odgovoru na ovo pitanje jeste problem mjerenja uticaja u ovim stvarima. Moj lični utisak jeste da se stvari polako pomjeraju i to je vidljivo kroz nekoliko pokazatelja - ruže, koje ostaju nakon obilježavanja Dana bijelih traka praktično niko ne dira i građani i građanke prilaze i dolaze u interakciju sa ovim privremenim spomenikom", primjećuje Zorić.

"Moj lični utisak jeste da se stvari polako pomjeraju" - Goran Zorić (FOTO: Lupiga.Com)

Ipak, ove godine su ruže ekspresno uklonjenje. Razlog? Smetaju maturantima koji tih dana defiliraju Prijedorom. A čemu kvariti slavlje? 

Anita Zečić, autorica pokretne instalacije "Prijedor 92" koja je ove godine na Dan bijelih traka bila postavljena u Beogradu, a ranije i u prijedorskom kazalištu, u Rijeci, Sarajevu, kao i Haagu na dan izricanja presude Ratku Mladiću, primjećuje da je riječ o klasičnom okretanju glava. 

"Ne moraju misliti na to šta se dešavalo od 1992. do 1995. godine. Ako ne prikazujemo i ako ne hodamo i ako ne obilježavamo stradanje u Omarskoj oni za njih žive i dalje. Njih te žrtve ne zanimaju. Sklone ruže u rekordnom roku. Kad pogledate u Prijedoru se vidi još jako malo toga što podsjeća na rat. Prijedor je primjer za povratak, suživot, novu izgradnju. I ljudima kao da je previše svega. To je bilo prije 25 godina. Nećemo pričati o tome, kao što je bivši gradonačelnik Prijedora, Marko Pavić rekao kad se otkrila grobnica Tomašica – 'Ostavite ih tamo, mi smo ih tamo sahranili. Vi meni uzburkavate narod. Ne dirajte prošlost.' To sve gledaš i samo vrtiš glavom", kaže Anita Zečić.

"Radi se o klasičnom okretanju glava" - Anita Zečić (FOTO: Lupiga.Com)

Ljudi, dodaje Zorić, nisu problem. 

"Negativni faktori koji interferiraju u ove promjene svakako jesu sveopšta društvena pasivnost, potreba da se bavi osnovnim egzistencijalnim stvarima, sveprisutna politička manipulacija, kompleksno i nefunkcionalno uređenje države, ali i nedovoljna politička obrazovanost i tako dalje. Stav grupe koja se na lokalnom nivou u Prijedoru bavi pitanjima suočavanja sa prošlošću jeste uvijek i bio da građani i građanke po prirodi stvari nisu prepreka suočavanju sa prošlošću, već institucije i politički subjekti koji aktivno djeluju u cilju zadržavanja različitih narativa o prošlosti te koji koriste sve raspoložive ideološke aparate države u ovu svrhu. Reakcije građana u ovom kontekstu su potpuno jasno, rezultat ispiranja mozga koje traje već više od 20 godina", zaključuje naš sagovornik. 

I takvi kakvi su sve ih je manje. Prijedor i čitav kozarački kraj je sve prazniji. Dijaspora sve brojnija, a još je strašnija tišina koja ga prati, ističe Darko Cvijetić. 

"Ljudi odlaze zgađeni nemoći jedne društvene zajednice da se okrene budućnosti. Vrijeme prolazi, narativ se ne mijenja, svijet se raspada u svojoj grubosti i mladi shvaćaju da nema vremena, da ne postoji način za fer borbu, ne postoji izlaz iz kruga u kojem se samozadovoljno vrtimo. Pristojnost. Stvorili smo društvo koje to nema. Nacionalizam prvo ukloni tu riječ iz rječnika. Samim tim nije društvo, nego ozakonjen moral potpune neodgovornosti", reći će nam. 

Ove godine ostavljene ruže ekspresno su uklonjene (FOTO: Lupiga.Com)

Zločini, a sa njima i veliki broj još uvijek nepronađenih ostataka tijela sa kojim se Prijedor suočava su jedna strana priče. Druga strana se ne razlikuje od većine nekad industrijski razvijenih gradova. Na razvalinama humanosti nastale su razvaline industrije. 

"Posjugoslovenska zajednica i države nastale raspadom SFRJ , pored ratova, prošle su i kroz horor transformacije vlastitih ekonomija", objašnjava nam Musić, a potom obrazlaže svoju tezu. 

"U Prijedoru više ne postoje garanti opstanka ovog grada. Mislim na kompanije kao što su Celpak ili RŽR Ljubija i mnogi drugi. Samo u ta dva kolektiva radilo je blizu 8.000 mojih sugrađana. Pri tom su to ustvari bili stvarni prostori suživota, dijaloga … Sve ostalo je brutalno privatizirano, obezvrijeđeno, a radnička prava ravna su nuli. Kako nekome reći da ne ide, ako pri tom ima širom otvorena vrata Njemačke, na primjer. Isto tako stalno naglašavam da egzodus nema etnički prefiks. Međutim, u povratničkim sredinama ipak ga ima. Svjedoci smo topljenja povratničke populacije koja je vezivno tkivo bosanskohercegovačkog društva, priznao to neko ili ne. Diskriminacija čini svoje. Evidentno se ponovo etnički čiste entiteti, a u konkretnom slučaju manji entitet, Republika Srpska. Zašto to ne reći? Plaši me ova situacija i ne vidim u mojoj priči ništa pesimistično, niti sam subjektivan, kako se obično reagira na ovakve tvrdnje. Ja samo ne želim gubiti vezu s realnošću. Naprotiv, statistika je ta koja je poražavajuća. O njoj govorim. Ja ne namjeravam otići. Pri tom smatram da su velike sile, vladari i kreatori naše budućnosti shvatili da im je lakše uvesti sebi ljude odavde, nego učiniti nešto konkretnije na očuvanju tekovina savremene evropske demokracije na postjugoslovenskom tlu, zasnovane na onih bilion puta ponovljenih – 'Nie wieder!' (Nikad više)“, kaže ovaj nekadašnji logoraš.

Danas je Prijedor zajedno s okolicom sve pustiji (FOTO: Lupiga.Com)

Malo je prostora za ispravke, za dekontaminaciju. Prijedor danas, takav kakav je idealan bi mogao i mora biti poligon za umjetnike. I on to donekle i je. Prijedor važi za grad murala. Gradske vlasti se trude izgraditi novi identitet, ali kako je moguće graditi novi identitet dok kosti leševa i dalje vire? Dovoljno je pogledati zidove zgrada. Tu podsjećanja na tešku prošlost Prijedora i nema. 

"Opština Prijedor to ne bi platila", kaže Anita Zečić. Tvrdi da umjetnost mora biti subverzivna. 

"Uradi nešto i kontroverzno o čemu će se pričati. Nebitno kako završila ta instalacija. Pričat će se o njoj. Tu treba hrabrost. Treba biti uporan. Moraš se svađati. Moraš biti tvrdoglav da tako nešto uradiš", izričita je ona. 

Jedna od najkontroverznijih ideja, barem za negatorsku stranu, je projekt "Četiri lica Omarske" koji je propitivao nasilnu transformaciju nekadašnjeg rudnika u logor, koji komemorira žrtve. Pokrenut je od grupe beogradskih umjetnika i umjetnica. Dodatna je to vrijednost priči i ideji ako sagledamo odgovornost zvaničnog Beograda za sve što se dešavalo na teritoriji BiH, pa i Prijedora. Na to nam ukazuje i Sudbin Musić. 

Gradske vlasti se trude izgraditi novi identitet (FOTO: Lupiga.Com)

"Tek pojavom umjetničkog kolektiva 'Četiri lica Omarske' shvatio sam ustvari koliko je to polje neiskorišteno, a pri tom nevjerovatno jako. Kasnije smo imali pojave pojedinačnih slučajeva, performera u javnom prostoru. Imalo je odjeka. No, priznajmo, i do umjetnika je, molit ću lijepo. Mogao je taj jedan mural barem nagovijestiti nešto, ako već nije smio direktno biti posvećen toj bliskoj prošlosti. Ubijenoj djeci, na primjer. A znamo da je i kultura u Prijedoru prilično etnički čista. Taj dio populacije me posebno brine. Kulturni i javni radnici. Ne čujem ih. Ne vidim ih na komemoracijama, osim nekoliko časnih izuzetaka. Osim male grupe mladih iz organizacije Kvart, ne vidim ostalu mladež Prijedora. Šta je sa akademskom prijedorskom elitom? Nje se ovo ne tiče”, kritično će Musić. 

On ističe i da je polje umjetnosti polje kojem se Prijedor doista treba i može posvetiti, ako uopće želi da se na taj način pozabavi sa bliskom nam prošlošću.

"Ljudi iz Prijedorskog pozorišta imali su određene pokušaje. Mislim da se pokušalo eksperimentisati sa sluhom javnosti. Mislim da su uspjeli da načnu priču kroz realizaciju par projekata. Prisustvovao sam čak i probama, ali i jednoj izvedbi predstave 'Buna' u režiji Darka Cvijetića. Trebaju ići dalje i u tom smislu ih treba podržati. Prijedor ima tu nekakvu nit, i bio je i kulturni centar regije svojevremeno. Okusio sam lično što znači djelovati u pozorištu, kroz pozorište i sa scene. Djeluje, budite uvjereni. Nadam se da će da nas u to uvjeriti i prijedorsko pozorište. No, u konačnici, kako uopće i djelovati izolirano u Prijedoru u odnosu na ostatak države, sa svim ostalim mjestima koja su se zaklela na zavjet šutnje", zaključuje Musić svoje viđenje prijedorske slike i prilike.

"Grad murala, grad horova, grad uspješnog pozorišta … Da, vrlo lijepo zvuči", započinje zamišljeno spomenuti Darko Cvijetić. Po njemu bi umjetnost morala daleko više govoriti o svemu onome što je tako duboko u srži ovoga trenutka i ovoga vremena. Postoji umor nametnut slikom o nestajanju publike.

Na mjestu zloglasnog logora postavljena je spomen ploča dobro skrivena od očiju javnosti (FOTO: Lupiga.Com)

"Sve je manje potrebe za umjetnošću. Ta se potreba iscrpljuje u religiji i folklornoj tradiciji, te muzejskom poimanju svijeta. Teatar je obred, a sudionici obreda nisu posmatrači ogledala, nego aktivni element obreda. Polje umjetnosti jedino i vrijedi ako u svoje žarište pripušta oluju suvremenosti. Umjetnost traži hrabre ljude, posvećenike i samozatajnike, takve je teško naći u puno mirnijim vremenima i sredinama ... Ali da, mnogo toga umjetnost ovdje, već je izvajala u vremenu", rezimira Cvijetić 

Baš kao i rat. Rat je izvajao ljude, sjećanje pa, iako na prvi pogled ti tragovi nisu vidljivi, oni žive. 

"Mene svaki kamen, fasada, prazna kuća ili drvo ispred moje škole podsjećaju na nekoga koga više nema. Šta su ove prazne skupe povratničke kuće nego muzeji sjećanja na neku obitelj koja je tu nekada živjela sretno. Masovne grobnice, logori i mjesta zatočenja i egzekucija da ne spominjemo. Oni su tu, neobilježeni. Prijedor je rekorder po broju takvih tragova", objašnjava nam na kraju Musić. 

Dok je živih ljudi bit će i sjećanja. Bit će i zaborava. I to je dio sjećanja. Svjesno ili nesvjesno, Prijedor polako umire. Anita Zečić nam je pričala o "inat kućama", kako u Sarajevu postoji samo jedna, a u Kozarcu, mjestu do Prijedora ima ih na stotine jer su to novonastale "povratničke kuće", kako je rekao Musić, koje su nastale samo zato jer je stanovnicima Kozarca bilo rečeno pred progon da posljednji put pogledaju svoje mjesto jer ga više neće vidjeti. Poslije rata većina ih se nije vratila, ali su u svom mjestu napravili vrlo raskošne kuće. I njih je sve manje. Prijedor i kozarački kraj pretvaraju se u ogroman muzej. Pa i to bi se možda dalo progutati pod uslovom da u tom muzeju postoji valjani i neiskvareni vodič. Da se ne ponovi.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Lupiga.Com