Osobe s civilnim invaliditetom u Hrvatskoj, a pogotovo one s mentalnim smetnjama, probleme proživljavaju uglavnom daleko od očiju javnosti. O njima doznajemo tek iz prozivki međunarodnih organizacija i naddržavnih tijela ili onda kada "pukne bruka" u medijima, ali u pravilu se ona ubrzo i stiša. 

Nakon što je ovoga mjeseca pristiglo izvješće Odbora Vijeća Europe za prevenciju mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja (CPT), u kojemu se opisuje stravično stanje u ustanovama za liječenje mentalnih bolesti, uključujući i one koje vode brigu o djeci, pet organizacija koje monitoriraju kršenja ljudskih prava te prava osoba s invaliditetom zatražile su od premijera Andreja Plenkovića da smanji broj osoba s invaliditetom izmještenih u ustanove socijalne skrbi. 

Ljudi s tjelesnim i mentalnim oštećenjima u takvim institucijama u najboljem su slučaju udaljeni od šansi za dostojanstven život, pruža im se depersonalizirana njega, tretirani su kao skupina, ne pojedinci, a pored socijalne distance, depresivnost njihove svakodnevice očituje se i kroz rigidnost rutine. Najgori slučajevi obuhvaćaju široku paletu kršenja ljudskih prava - od podvrgavanje djece s psihosocijalnim teškoćama terapiji elektrošokovima pred drugom djecom, preko vezivanja, do nedostupnosti osnovnih ljudskih potreba, kao što je izlazak na zrak.

Inclusion Europe, the European Network on Independent Living, Centar za mirovne studije, Kuća ljudskih prava Zagreb i Human Rights Watch zato od Vlade Andreja Plenkovića traže da konačno okonča segregaciju osoba s invaliditetom, odnosno smještaj djece i odraslih u ustanove socijalne skrbi, kao i njihovo zbrinjavanje kroz neadekvatno udomiteljstvo.

U svom pismu premijeru navode da je unatoč određenom inicijalnom napretku u ispunjavanju zahtjeva Konvencije o pravima osoba s invaliditetom, proces premještanja osoba iz institucija, i odraslih i djece s invaliditetom, gotovo stao. Prošle godine u državnim ustanovama živjelo ih je više od 7.800, a više od 2.000 osoba živi u privatnim ustanovama koje se financiraju iz državnog budžeta, uključujući manje obiteljske domove sa smještajem za do 20 osoba s intelektualnim ili psihosocijalnim poteškoćama ili sa zdravstvenim mentalnim problemima, dok je neutvrđeno koliko je osoba smješteno dugoročno u psihijatrijskim bolnicama bez vlastite suglasnosti. 

Premda se već godinama o tome govori, štoviše, potreba za deinstitucionalizacijom njege osoba s intelektualnim poteškoćama prepoznata je još u Zakonu o socijalnoj skrbi iz 1997. godine, podaci koji su važili prije deset godina ne svjedoče o pozitivnim pomacima u odnosu na one danas: do kraja 2008. godine u hrvatskim je ustanovama živjelo oko 5.000 odraslih osoba i djece s intelektualnim invaliditetom te 4.000 odraslih osoba s mentalnim invaliditetom. Između 2011. i 2016. godine, vlasti su podržale premještaj tek oko 700 osoba iz državnih ustanova socijalne skrbi u organizirano stanovanje u zajednici. 

Emina Ćerimović, viša istražiteljica za prava osoba s invaliditetom pri Human Rights Watchu, poručuje u priopćenju pet organizacija kako bi Vlada RH trebala ispuniti svoje obećanje da će poštovati prava svih osoba s invaliditetom na samostalno življenje i donošenje vlastitih odluka. Vladi se poručuje da bi trebala donijeti jasan plan za ukidanje institucija i razviti usluge u zajednici tako da djeca s invaliditetom odrastaju s obiteljima i da odrasle osobe s invaliditetom mogu živjeti neovisno u zajednicama uz potrebnu potporu.

“Hrvatska vlada mora poduzeti brže korake za ispunjenje svojih obaveza prema međunarodnom ugovoru o pravima osoba s invaliditetom, ratificiranom prije deset godina. To uključuje uklanjanje svih zakonskih i društvenih prepreka koje osobama s invaliditetom onemogućuju puno uključenje i sudjelovanje u zajednici”, rekao je Ivan Novosel iz Kuće ljudskih prava Zagreb. 

Pitanje novca ili volje? Država ne povlači dovoljno novca iz EU fondova

O praksi zadržavanja osoba s invaliditetom daleko od javnosti i inkluzije, pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak izvještavala je više puta, najsustavnije u svojim godišnjim izvještajima. Govoreći o zaprekama za jači zamah procesa transformacije i deinstitucionalizacije te razvoja usluga u zajednici, spomenula je i nedovoljnu iskorištenost EU fondova. Prepoznato je da su sada i nadležna tijela - Ministarstvo regionalnog razvoja i fondova Europske unije i Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku - imala slabe rezultate povlačenje sredstava planiranih i namijenjenih u okviru predloženih mjera operativnih programa za proces deinstitucionalizacije. 

"Gospođo, kako da vam velim… To je kao dan i noć, kao nebo i zemlja, kao oblak i sunce…!", poručili su pravobraniteljici Anki Slonjšak korisnici izmješteni u organizirano stanovanje (FOTO: Posi.hr)

Udruga za promicanje inkluzije napominje da su za transformaciju sustava već niz godina dostupna milijunska sredstva ne samo iz pretpristupnih fondova nego i u Europskom socijalnom fondu te je uzet i jedan zajam Svjetske banke namijenjen modernizaciji sustava socijalne skrbi. Za podršku daljnjem procesu deinstitucionalizacije i transformacije domova socijalne skrbi te širenje mreže socijalnih usluga u zajednici proljetos je bilo dostupno 180 milijuna kuna odnosno 28 milijuna eura bespovratnih sredstava u okviru Europskog socijalnog fonda, a za čiju uspješnost provedbe odgovara Ministarstvo za demografiju. Oni su jedna od rijetkih udruga koja spašava ljude od institucionalne segregacije i to kroz organizirano stanovanje.

Iskustva korisnika su vrlo pozitivna. Argumentirajući da je organizirano stanovanje pravi način da se osobama s invaliditetom omogući normalan život, pravobraniteljica u svojoj preporuci piše kako je jedan od djelatnika ustanove koja se transformirala rekao sljedeće o mogućnostima da se u uvjetima institucije osigura život dostojan čovjeka bez obzira na svu kvalitetu stručnog rada: "Sad sam uvjeren kako su mnogi naši postupci, radnje, tzv. terapije, razne grupne aktivnosti i slično, u većine korisnika stvarali otpor, ponekad i agresiju s mnogim licima, a možda i najgore, prepuštanje pasivnosti i bezvoljnosti, što je onda smatrano poželjnim i dobrim ponašanjem osobe prilagođene zatvorenom sustavu“.

Štetni učinci dugogodišnje institucionalizacije na pojedinca vrlo brzo s prelaskom u organizirano stanovanje zamjenjuju jačanje vještina, sposobnosti i svijesti o vlastitim mogućnostima. Tu tezu pravobraniteljica potkrepljuje citiranjem korisnika ustanove socijalne skrbi koji je nakon šest godina života u instituciji započeo život u stanu uz povremenu podršku. Na pitanje o razlikama jednog i drugog načina života, rekao je: "Gospođo, kako da vam velim… To je kao dan i noć, kao nebo i zemlja, kao oblak i sunce…!"

Ipak, stvari se ne pomiču s mrtve točke, a kao razlog se nerijetko navodi novac.

Iz izvješća pravobraniteljice za 2017. godinu (IZVOR: POSI)

"Članovi Stručnog savjeta (pravobraniteljice, op.a.) su postavili pitanje da li danas postoje konkretni izračuni koji mogu potkrijepiti navodne tvrdnje o skupoći sustava koji je alternativa životu u institucijama!? Napomenuto je kako je organizirano stanovanje samo jedan segment onog što danas nazivamo 'život u zajednici'. Kada bi se primjerice umjesto u objekte institucija sredstva usmjerila prema asistentima, kadrovima… na taj bi se način ulagalo u kadar i to bi za osobe koje su primjerice smještene u organiziranom stanovanju, bio puno kvalitetniji oblik života. Tijekom rasprava istaknuto je da postoji određeni sustavi vrijednosti, da se paradigme u životu mijenjaju i da treba nešto učiniti kako bi se negativni stavovi vezani za deinstitucionalizaciju u budućnosti promijenili. Jedan je od zaključaka kako se tu radi o potrebi promijene svijesti. Dodatnu pažnju i napore danas treba usmjeravati edukaciji osoblja, pri čemu treba računati i na otpore zaposlenika prema nečemu novom", istakla je pravobraniteljica u izvještaju za prošlu godinu.

Pet organizacija kritiziralo je i činjenicu da Vlada deinstitucionalizaciju nastoji riješiti kroz udomiteljsku skrb, a povećanje broja korisnika u udomiteljskim obiteljima ili obiteljskim domovima i pravobraniteljica Slonjšak smatra pogrešnim smjerom provođenja te politike. 

“U skladu s međunarodnim ugovorom o pravima osoba s invaliditetom, Hrvatska mora poštovati pravo samostalnog života u zajednici svih osoba s invaliditetom, bez obzira na njihovo oštećenje, potrebu za potporom ili dob”, izjavljuje Ines Bulic Cojocariu, zamjenica ravnatelja Europske mreže za neovisan život, dodajući: “Vlada bi trebala razvijati te primjereno ulagati u usluge podrške u zajednici. Umjesto toga, Vlada nastavlja postupak premještanja odraslih osoba s invaliditetom iz ustanova u udomiteljske obitelji bez njihove suglasnosti.” 

"Ovakav oblik skrbi zbog institucionalnih obilježja, za odrasle je osobe s invaliditetom neprihvatljiv i protivan Konvenciji", navela je u izvještaju, dodajući da se na dan 31. prosinca 2017. godine u organiziranom stanovanju nalazilo samo 623 osobe, dok se u centrima za pružanje usluga u zajednici (transformirani domovi socijalne skrbi) nalazilo 187 osoba. Osim formalno izražene namjere za nastavkom širenja usluga u zajednici kao i razvojem organiziranog stanovanja, izostaju konkretni pokazatelji aktivnosti koje se provode, navela je. 

Rezultati istraživanja pravobraniteljice su ukazali na zabrinjavajuće kršenje prava osoba s duševnim smetnjama u udomiteljskim obiteljima i obiteljskim domovima. Kršena su im prava na zdravlje, pristup informacijama, slobodu kretanja, poštivanje dostojanstva, osobne autonomije, privatnosti, neovisno življenje i uključenost u zajednicu. 

"Ovo posljednje pravo podrazumijeva mogućnost osobe s invaliditetom da izabere mjesto boravka, da izabere gdje, s kim i kako će živjeti, da nije obvezna živjeti bilo kojim nametnutim načinom života; da ima pristup uslugama od strane službi potpore za život u vlastitom domu i za uključenost u zajednicu, te za sprječavanje izolacije ili segregacije od zajednice", navela je Slonjšak u izvještaju. Ipak, broj odraslih osoba smještenih kod udomitelja stabilno raste.

Posebnu pažnju organizacije posvećuju osobama s psihosocijalnim invaliditetom u psihijatrijskim bolnicama i osobama koje žive u udomiteljskoj obitelji, koje su, navode, isključene iz Vladinih nastojanja provedbe deinstitucionalizacije. U travnju 2018. godine, na sastanku s predstavnicima Human Rights Watcha, Ministarstvo za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku najavilo je usvajanje novog plana koji podržava život u zajednicama za osobe s invaliditetom, uključujući one u privatnim ustanovama i obiteljskim domovima. 

"No, u pismu upućenom Human Rights Watchu 22. svibnja, ministarstvo navodi kako će osobe s invaliditetom kojima je potrebna dugoročna i intenzivna skrb ostati u ustanovama. Osobe s psihosocijalnim poteškoćama u psihijatrijskim bolnicama te oni smješteni u udomiteljskim obiteljima nisu dio Vladinih nastojanja. Mnoge osobe s intelektualnim ili psihosocijalnim poteškoćama završe u ustanovama socijalne skrbi ili u udomiteljstvu zato što im je oduzeta poslovna sposobnost ili pravo donošenja vlastitih odluka. Skrbnik donosi sve odluke za takvu osobu. Otprilike 18.000 osoba s intelektualnim ili psihosocijalnim poteškoćama nalazi se pod skrbništvom u Hrvatskoj", navode u pismu Plenkoviću.

Podsjećaju i da je u lipnju 2014. godine Hrvatski sabor izglasao novi Obiteljski zakon koji je ukinuo potpuno skrbništvo. Nametnuta je i obaveza sudovima da revidiraju sve prethodne odluke o oduzimanju poslovne sposobnosti s ciljem vraćanja djelomične ili potpune poslovne sposobnosti onima kojima je ona oduzeta najkasnije do siječnja 2020. godine. Od tad su sudovi revidirali samo 1.179 predmeta te vratili potpunu poslovnu sposobnost tek 95 osoba i djelomičnu poslovnu sposobnost 273 osobe; a vraćanje djelomične poslovne sposobnosti znači da sud može odrediti koje odluke osoba može donositi samostalno, a koje će nastaviti donositi skrbnik, kao što su one vezane za smještaj ili zdravstvenu skrb. 

“Skrbništvo, kao i drugi oblici ograničavanja prava na donošenje odluka, nedosljedni su hrvatskim obvezama prema ljudskim pravima”, kazao je Jyrki Pinomaa, predsjednik organizacije Inclusion Europe, koja je ranije protestirala i zbog slučajeva sterilizacije osoba s mentalnim oštećenjima u Hrvatskoj. Vlasti bi trebale vratiti poslovnu sposobnost osobama smještenim pod skrbništvom te uspostaviti sustav pomoći i podrške pri donošenju odluka koji poštuje samostalnost, volju i želje osoba s invaliditetom, naglašava.

Na kraju svog pisma, pet organizacija podsjeća kako Konvencija o pravima osoba s invaliditetom jamči pravo svim osobama s invaliditetom na samostalno življenje i uključenost u zajednicu, bez obzira na vrstu njihova invaliditeta, dob, višestruke poteškoće ili potrebu za visokom razinom podrške, jer sloboda pojedinaca da donose odluke i upravljaju vlastitim životima ključne su za življenje u zajednici. U prosincu 2017. godine, Vijeće Europske unije pozvalo je vlade EU članica da osiguraju svakome pravo na samostalno življenje u svojim zajednicama i na aktivnu ulogu u društvu.

“Hrvatska bi trebala obilježiti deset godina od ratifikacije sporazuma o pravima osoba s invaliditetom na način da reformira zakone i politike kako bi ispunila svoje obaveze, uključujući i obavezu da osigura pravo svim osobama s invaliditetom na neovisno življenje u zajednici te pravo samostalnog odlučivanja o tome gdje i kako žele živjeti”, naglašava Cvijeta Senta iz Centra za mirovne studije. 

Tortura djece, neimaština i diskriminacija civilnih osoba s invaliditetom u odnosu na HRVI

Međutim, Hrvatska je prilično daleko od pružanja dostojanstvenog života osobama s invaliditetom, što je pokazalo i reagiranje pravobraniteljice povodom objave izvješća Odbora Vijeća Europe za prevenciju mučenja i nehumanog ili ponižavajućeg tretmana ili kažnjavanja o uvjetima liječenja u psihijatrijskim bolnicama u RH, u kojima je Hrvatska prozvana zbog nehumanog postupanja prema djeci s psihičkim poteškoćama. Potvrdila je da su uvjeti liječenja u psihijatrijskim bolnicama opisani u izvješću Odbora VE, nažalost, podudarni zaključnim zapažanjima i preporukama upućenima Hrvatskoj 2015. godine od strane UN Odbora za prava osoba s invaliditetom koji prati primjenu Konvencije o pravima osoba s invaliditetom. 

"Odbor je zabrinut da se navedenim zakonima osobe s invaliditetom ne štiti dovoljno od nasilja u ustanovama i nedobrovoljnog ili ponižavajućeg postupanja. Hitna je preporuka Odbora da se poduzmu direktni koraci za rješavanje teške situacije u ustanovama, zaustave nedobrovoljni tretmani i korištenje mjera sputavanja. Odbor nadalje sugerira da se zakonodavstvo uskladi s Konvencijom. Činjenica je da su u ovom području i zakonodavstvo i praksa suprotni članku 15. Konvencije o pravima osoba s invaliditetom koji glasi: 'Nitko ne smije biti podvrgnut mučenju ili okrutnom, nečovječnom ili ponižavajućem postupanju ili kažnjavanju'", navela je.

Zakon o zaštiti osoba s duševnim smetnjama dopušta i regulira prisilna postupanja uključujući i mogućnost primjene elektrokonvulzivne terapije, iako to ne znači da su takva postupanja u skladu s Konvencijom i osnovnim zahtjevom iz Konvencije koji se odnosi na poštivanje temeljenih ljudskih prava svake osobe i poštivanje njezinog dostojanstva, poručila je Slonjšak. Upozorila je kako preporuka Odbora nije regulirati prisilna postupanja nego ih potpuno dokinuti i zamijeniti alternativama koje poštuju integritet osobe i njezina ljudska prava.

I dok stižu obećanja o nadzorima Ministarstva zdravstva te obećanja da će se, primjerice, terapija elektrošokovima primjenjivati iza zatvorenih vrata, pravobraniteljica navodi da mi do sada nismo učinili gotovo ništa na implementaciji alternativnih postupanja kao zamjene za prisilna i nečovječna postupanja, ukoliko izuzmemo neka projektna nastojanja i potrebu uspostave psihijatrije u zajednici o kojoj govorimo godinama.

"Smatramo kako je potrebno napraviti konkretni zaokret prema suvremenim praksama na tom području kroz: uspostavljanje sustava rehabilitacije i podrške u zajednici kao i mobilnih timova (umjesto bolničkog liječenja), širenje intervencija izvan biomedicinskog i farmakološkog modela komplementarnim metodama usmjerenim na oporavku i osnaživanju osobe, korištenje peer podrške, te napuštanje prisilnih postupanja (sputavanje i zadržavanje)", navela je u svom priopćenju povodom pristizanja izvješća Odbora VE.

Podsjetimo da je Odbor za prava osoba s invaliditetom Ujedinjenih naroda posebno upozorio Hrvatsku da mora pomagati obiteljima s djecom koja imaju fizička i mentalna oboljenja i na taj način spriječiti njihov daljnji priljev u institucije. Također, prepoznali su da se u Hrvatskoj događa diskriminacija, odnosno pružanje većeg opsega prava invalidima rata u odnosu na osobe koje su, primjerice, invaliditet zadobile u prometnim nesrećama. 

Upravo neimaština i slaba državna potpora obiteljima koje se suočavaju s ovom vrstom problema zauzima brojčano najveći broj obraćanja pravobraniteljici. Prije dvije godine na nju se odnosila jedna petina obraćanja, što ukazuje na tešku životnu situaciju i ugroženost osnovnih egzistencijalnih potreba osoba s invaliditetom i njihovih obitelji koja proizlazi iz siromaštva jer su često radno nesposobni ili se ne mogu zaposliti, bez prihoda su ili su oni tako niski da su nedovoljni za dostojanstven život. Osobna invalidnina iznosi samo 1.250 kuna i njezin iznos kao ni iznos ostalih socijalnih naknada nije se mijenjao u posljednjih devet godina, navela je pravobraniteljica u izvješću 2016. godine.

Osim što je Europska unija obvezala Hrvatsku da ljudima s intelektualnim i psihičkim teškoćama, umjesto u ustanovama omogući život u zajednicama, ali i obrazovanje i zapošljavanje, brojke su poražavajuće: 70-ak posto osoba s invaliditetom ima nikakvu ili samo osnovnu školu, a samo ih pet posto radi. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Djecja-psihijatrija.hr

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"