Djeca koju podižu homoseksualni parovi lošija su u odnosu na drugu djecu – tako se otprilike u jednoj rečenici može sažeti „životno djelo“ Marka Regnerusa kojeg U ime obitelji Željke Markić sutra dovodi na zagrebačko Hrvatsko katoličko sveučilište. Regnerus je profesor sociologije na Sveučilištu Texas u američkom Austinu, a naslov njegovog predavanja kojeg će održati u Zagrebu glasi - “Što znanstvena istraživanja otkrivaju o djeci koju podižu homoseksualni parovi?”. 

„Regnerusovo znanstveno istraživanje bilo je prijelomno za razumijevanje učinaka koje na djecu ima redefinicija braka i omogućavanje homoseksualnim parovima da posvajaju djecu“, stoji u pozivu na predavanje objavljenom na internetskom glasilu Markićkine udruge, gdje se i inače Regnerusa prikazuje kao vrhunskog i besprijekornog stručnjaka.

Ovakve inicijative upravo rezultate ovog istraživanja unazad nekoliko godina koriste kao argument da su djeca istospolnih roditelja lošije prilagođena od druge djece i da imaju više psihičkih poteškoća. To bi zapravo bilo benignije tumačenje, jer neki ultrakonzervativni mediji u Hrvatskoj iz Regnerusova rada zaključuju da će „djeca homoseksualnih parova vjerojatnije biti kriminalci“.

Ovim radom, uoči gostovanja Marka Regnerusa, pozabavilo se i Zagrebačko psihološko društvo u kratkom tekstu pod naslovom "Znanošću protiv homofobije" gdje se raskrinkavaju ključne manjkavosti njegovog „longitudalnog istraživanja“ iz 2012. godine, takozvane „Teksaške studije“. U samom uvodu autorice, Željka Kamenov, Marina Štambuk, Tanja Vučković Juroš i Matea Popov, napominju kako se metodološki upitna i diskreditirana znanstvena istraživanja u javnom diskursu prečesto koriste za davanje lažne, navodno znanstvene, podloge na kojoj počiva poticanje ili opravdavanje diskriminatornih, a u ovom konkretnom slučaju, homofobnih praksi.

Autorice su se ovom prilikom usredotočile na dvije temeljne metodološke pogreške „Teksaške studije“. Jedna od njih je metodološka klasifikacija sudionika i sudionica istraživanja.

„Regnerus je metodološki neutemeljeno klasificirao sudionike/ce kao djecu koja su odrasla uz majke lezbijke ili gej očeve samo na temelju odgovora na pitanje je li netko od njihovih roditelja ikada imao vezu s osobom istog spola u razdoblju od sudionikovog rođenja do punoljetnosti. Seksualni identitet te orijentaciju čini puno više od jedne veze s osobom istog spola. Dakle, potpuno je neprimjereno i pogrešno Regnerusovo referiranje u radu na te roditelje kao na gejeve i lezbijke, a na njihove obitelji kao na obitelji s istospolnim roditeljima. Regnerusova klasifikacija uključuje djecu koja nikad nisu živjela u kućanstvu istospolnog para ili koje čak nije ni odgajao roditelj koji je imao istospolnu vezu“, stoji u reakciji Zagrebačkog psihološkog društva. 

U konkretnim brojkama, navodi se, od ukupno 236 sudionika u „Teksaškoj studiji“, za koje Regnerus tvrdi da su djeca istospolnih roditelja, zapravo je tek njih 51 živjelo najmanje jednu godinu u kućanstvu istospolnog para.

Regnerus često nastupa na katoličkim sveučilištima promovirajući svoje istraživanje (SCREENSHOT: YouTube)

Druga ključna metodološka pogreška Regnerusovog istraživanja je kategorizacija sudionika i sudionica.

„Regnerusovom kategorizacijom onemogućeno je razlikovanje sudionika/ca s obzirom na obiteljsku stabilnost, pa su se tako u istoj kategoriji našla djeca samohranih roditelja, roditelja s poočimom/pomajkom istog spola kao njihov roditelj, djeca razvedenih roditelja, kao i djeca roditelja koji su živjeli u kontinuiranom istospolnom partnerstvu. S druge strane, autor se potrudio identificirati stabilne obiteljske strukture za djecu roditelja različitog spola, pa su tako ova djeca bila iz onoga što autor naziva 'netaknuta biološka obitelj', uzorka u kojemu nije bilo samohranih roditelja, razvedenih roditelja ili roditelja koji su imali romantični odnos s osobom drugog spola, pa čak ni roditelja koji su se razveli nakon djetetove 18. godine“, objašnjavaju u Zagrebačkom psihološkom društvu te zaključuju kako se, s obzirom na činjenicu da autor istraživanja nije omogućio razdvajanje utjecaja istospolnog roditeljstva od faktora obiteljske nestabilnosti na dobrobit djece, dobiveni nalazi mogu interpretirati i kao pokazatelj utjecaja obiteljske nestabilnosti, posebice zato što je upravo ona u nizu istraživanja dokazana kao jedan od najvažnijih faktora dobrobiti djece.

Nadalje se navodi kako je veliki broj manjkavosti Regnerusovog „remek-djela“ utvrdilo i Američko sociološko udruženje objavivši u tu svrhu i poseban dokument.

„Regnerusovo istraživanje nije uspjelo pokazati da djeca iz istospolnih obitelji imaju negativne posljedice i da stoga znanstvene spoznaje ostaju onakve kakve su bile prije njegovog objavljivanja: ne postoje sustavni dokazi da su djeca iz istospolnih obitelji lošije prilagođena ili na bilo koji način inferiorna djeci iz raznospolnih obitelji“, stoji u tom dokumentu Američkog sociološkog udruženja. 

Autorice u svom tekstu iznose i stav Američkog psihološkog društva koje na temelju bogatog opusa istraživačkog rada, smatra da ne postoje značajne razlike između djece iz istospolnih i raznospolnih obitelji. Naime, još krajem sedamdesetih godina prošlog stoljeća započelo se s prvim istraživanjima ove teme, a s godinama i s povećanjem prava LGBT osoba, njihov broj je rapidno rastao, te rezultati istraživanja ne podržavaju stereotipe o homoseksualnim osobama kao roditeljima i njihovoj djeci.

„Znanstvena literatura upućuje na visoku razinu sličnosti u različitim aspektima mentalnog zdravlja između djece koju su odgajale majke lezbijke, gej očevi, biseksualni i heteroseksualni roditelji. Iako često imaju povećan rizik od negativnih učinaka homofobne stigmatizacije, za dobrobit djece lezbijki i gejeva, kao i djece heteroseksualnih roditelja, najvažniji su bliski, pozitivni, responsivni i podržavajući odnosi s roditeljima. Lezbijke i gejevi, a posebice njihova roditeljska uloga, izazivaju snažne negativne reakcije unutar heteronormativnog društva. Iako je česta pretpostavka da lezbijke i gejevi nisu i ne mogu biti roditelji, sve više lezbijki, gejeva i biseksualnih osoba u Hrvatskoj postaje roditeljima i motivirano je za roditeljstvo. Obitelji s istospolnim roditeljima, kao i obitelji s raznospolnim roditeljima, raznolika su skupina, no, za razliku od obitelji s raznospolnim roditeljima, lezbijke i gejevi kao roditelji i njihova djeca često su izloženi predrasudama. O djeci lezbijki i gejeva postoje različita stereotipna uvjerenja: pretpostavlja se da će nužno djeca biti homoseksualne orijentacije, imati narušeno psihološko zdravlje, probleme u ponašanju i narušene socijalne odnose“, pišu članice Zagrebačkog psihološkog društva.

Navode i da su istraživanja provedena u Hrvatskoj pokazala kako su razlozi zbog kojih LGBTIQ osobe žele postati roditelji vrlo slični razlozima koji se pronalaze u istraživanjima na općoj populaciji, kako u Hrvatskoj tako i u inozemstvu. 

„U svim ovim istraživanjima sudionici/e žele imati djecu prvenstveno jer žele pružiti i primiti ljubav i toplinu djetetu, te podijeliti sa svojom budućom djecom ono što imaju i znaju. Također, žele osjetiti posebnu povezanost koja se razvija između roditelja i djeteta, a motivira ih i očekivanje da će roditeljstvo za njih biti ispunjavajuće iskustvo. U Hrvatskoj je do sada provedeno i jedno istraživanje s lezbijkama, gejevima i biseksualnim (LGB) roditeljima, njihovim partnerima i djeci. U prvom redu rezultati tog istraživanja upotpunjuju do sada već poznati zaključak kako je za dobrobit djece i roditelja ključna kvaliteta obiteljskih odnosa, a ne obiteljska struktura ili seksualna orijentacija roditelja/skrbnika. Opisi života obitelji iz tog istraživanja također naglašavaju i iznimnu snagu obitelji koja može biti izvor ljubavi, podrške i sigurna luka bez obzira na vanjske okolnosti. Smatramo kako je to ohrabrujuće za mnoge koji se bore sa osudom okoline iz različitih razloga. Svi mi možemo biti objekt predrasuda i diskriminacije zbog bilo koje od naših karakteristika koja se istakne u nekom trenutku, stoga je važno znati da imamo kapacitet za prevladavanje tih negativnih iskustava iz okoline. No, to ne opravdava predrasude i stereotipe – na svima nama je zadatak raditi na povećanju tolerancije i prihvaćanja različitosti u zajednici kako bi pomogli u omogućivanju optimalnih uvjeta za razvoj djece i mladih bez obzira na karakteristike obitelji iz kojih oni dolaze“, zaključuju se u tekstu gdje se donosi i obilje literature na rečenu temu. 

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: screenshot/Vimeo