Zbilja jest bizarno, da ne kažem suludo, pokušavati dokučiti što je Kolinda Grabar Kitarović za svoga mandata sve mislila. Dotičnu nije lako ni uhvatiti da je pitate što je mislila pod ovim ili onim, čas je u Slavoniji, čas u Argentini, a ako joj kontaktirate ured tamo će vam hladno odbrusiti kako njih jednostavno nije dovoljno da bi na svakodnevnoj bazi pojasnili zgranutoj javnosti što je mislila i na koji način. Zbilja jest bizarno, kao što bi bizarno bilo i shvaćati doslovno što je predsjednica mislila recimo kada je izgovorila što je mislila u slučaju mladih što odlaze, pa se danima raspravljalo na koga je točno mislila kada je izjavila kako „oni kojima se Hrvatska ne sviđa mogu slobodno otići“, kao što se danima raspravljalo što je mislila kada je iste te mlade pozivala da se vrate širom svijeta, ovaj put i u Argentini. 

Bizarno bi bilo, da ne kažem zlobno, misliti kako je predsjednica mislila u najnovijim razmišljanjima o Hrvatima u Argentini koji su pronašli slobodu u toj zemlji recimo na Dinka Šakića, mirnog susjeda iz Santa Teresite koji se nakon pet desetljeća svjedočenja svog domoljublja i opravdanih zahtjeva za slobodom hrvatskog naroda vratio u domovinu. Istina nije to baš bilo na poziv predsjednice Kitarović, već više na poziv pravosudnih organa, no Dinko Šakić bio bi idealan primjer na koga je točno predsjednica mislila kada je izjavila danas to što je izjavila, jer je upravo Dinko Šakić pronašao slobodu u Argentini nakon Drugog svjetskog rata. Bizarno bi bilo, da ne kažem zlobno, optužiti predsjednicu da je baš mislila na Dinka Šakića, nekadašnjeg zapovjednika koncentracionog logora Jasenovac, koji je poljubivši rodnu grudu pri sletnim okolnostima izjavio kako bi prihvatio istu dužnost da mu se prilika još jednom pruži. Nisam takva bizarna osoba da bih optužio predsjednicu da je baš mislila na Dinka Šakića, notornog ratnog zločinca za kojim je svijet tragao bezuspješno godinama, iako je spomenula neke njemu neobično bliske Hrvate koji su ostavili neizbrisiv trag u Buenos Airesu i Argentini, ali, kažem, ne vjerujem da je predsjednica išla tako daleko da je baš mislila na zločinca kojem čak i povijest nije u stanju odrediti kaznu ili mu oprostiti.

Bizarno bi bilo, da ne kažem zlobno, optužiti predsjednicu da je baš mislila na Dinka Šakića (SCREENSHOT: YouTube)

Na koga je onda mislila, pitanje je koje ostaje nedorečeno, pa nije valjda mislila na Antu Pavelića koji se u travnju 1946. godine otisnuo iz samostana skrivenog duboko u Alpama u Rim prerušen u katoličkog svećenika, s novim identitetom koji mu je pribavila ista ta Crkva, te se nastanio u ulici Gioacchina Bellia broj 3, točnoj adresi drugog samostana Collegia Pio Pontifica? Naravno da nije. Taj isti Ante Pavelić prebacio je preko spomenutog samostana dragocjenosti, zlato i novčane rezerve NDH ravno u Švicarsku, a to nije baš nešto čime bi se današnja predsjednica trebala ponositi. Kao što nije baš razumno da je mislila upravo na Antu Pavelića koji je iz Hrvatske iznio 358 kilograma zlata, a dodatnih 980 kilograma iz hrvatskih zlatnih rezervi prebacio na drugu adresu, samostana Semmering u Austriji, pa potom u švicarsku banku koja je imala filijalu u Argentini? Teško da je baš na takvog ratnog zločinca, izdajnika i kriminalca mislila uvažena predsjednica, iako je nakon Drugog svjetskog rata upravo Ante Pavelić pronašao slobodu u Argentini u koju je dospio zajedno s desetinama najodanijih ustaša koji su sve skupa iznijeli oko 2.400 tona zlata i dragocjenosti iz riznica i trezora NDH opljačkanih od Židova, Roma i Srba. Naravno da nije predsjednica mislila na njih, zločince, izdajnike, obične drumske razbojnike, ali i ljude koji su izvršili jedan od najstravičnijih zločina u povijesti čovječanstva – holokaust.

Bilo bi zbilja suludo misliti kako je predsjednica možda mislila na Gina Montia de Valsassina, zvanog grof od Montija koji je bio hrvatskog porijekla, a koji je radio kao špijun nacističke vojne obavještajne službe i koji je u Argentinu sigurnim rutama prebacio stotine visokorangiranih nacista među kojima i Josefa Mengelea, „Anđela smrti“ iz Auschwitza, i Adolfa Eichmana, velikog „majstora Holokausta“. Bilo bi bizarno, da ne kažem suludo da je predsjednica mislila možda na Branka Benzona, veleposlanika Nezavisne države Hrvatske inače osobe od velikog Hitlerovog povjerenja koji je zlatne rezerve NDH unovčio u Argentini te tamo razvio golemu infrastrukturu i zavičajnu zajednicu u kojoj se svjedočilo domoljublje te opravdano zahtijevalo i vapilo za slobodom hrvatskog naroda. Bilo bi uistinu bizarno jer je Benzon bio ni više ni manje doli stručni savjetnik Peronova ministarstva javnog zdravlja koji se neobično brinuo za koloniju Hrvata u Argentini koji su pod lažnim imenima sanjali svoju Hrvatsku iz koje su odnijeli obilje dragocjenosti i ružnih uspomena. Bilo bi uistinu bizarno i pomisliti da je predsjednica mislila na Benzona koji je na svojoj kući držao nacističku zastavu, u luksuznoj četvrti Buenos Airesa te osobno radio u uredu za emigraciju Argentine preko kojeg je iz Europe izvlačio visokorangirane naciste i ustaše. 

Teško da je baš na ovakvog ratnog zločinca, izdajnika i kriminalca mislila uvažena predsjednica (FOTO: Wikimedia)

Bilo bi bizarno, previše čak i za nju, misliti da je ona točno mislila na ustaše koji su u Argentini našli utočište i slobodu amnestirani od svojih užasnih zločina, ali i od bezočne pljačke svoje države. Vidite da to jednostavno nema smisla. Barem meni. Mogli bismo nabrajati još na stotine ustaša, nacista, ostalih domaćih i stranih izdajnika koji su slobodu i slobodno iskazivanje domoljublja našli upravo u Argentini iza Drugog svjetskog rata, kao što bismo mogli nabrajati na stotine i tisuće njihovih simpatizera po argentinskim zavičajnim zajednicama, kao što bismo mogli danima nabrajati sve one poštene Hrvate koji su emigrirali u Argentinu, a nisu bili ratni zločinci i vjerovati iskreno da je Kolinda Grabar Kitarović mislila na njih.

Kolinda Grabar Kitarović izjavljujući to što je izjavila nije mislila na ustaške miševe koji su se desetljećima skrivali po Argentini „grickajući“ opljačkane zlatne rezerve iz Hrvatske, već na desetine tisuća miševa u Hrvatskoj, na njeno mišje biračko tijelo koje je sa sebi svojstvenom nasladom i danas ushićeno u sigurnosti svojih hrvatskih nastambi ili internetskih mišjih pseudonima, cijukalo u slavu svoje mudre misleće predsjednice. Taj dio njenog mišjeg glasačkog tijela dobro vam je poznat. To su oni koji se iz sigurnosti svojih mišjih nastambi i pseudonima već godinama oprezno deklariraju kao „domoljubi“ i kao ustaše, ne izvikujući javno svoje pokliče i ne artikulirajući javno svoje ustaštvo već ga poput svoje predsjednice deklariraju da svi mi moramo „misliti“ što su oni mislili. Miševi su to koji ne dižu u javnosti desnice na fašističke pozdrave već domišljato pokazuju „koliko je u Slavoniji naraslo žito“, miševi su to koji skrivaju po svojim nastambama kape s crnim ušatim „U“ slovima i bajunete iz davno prohujalog rata, oni koji pod krinkama svog „domoljublja“ mrze Srbe, mrze Židove, mrze Rome, ali tu svoju mržnju iskazuju ne kao ono što ona jest, već kao mišljenje da su ti i ti odgovorni za sva zla koja su nas snašla u miloj nam i predivnoj domovini.

Miševi su to dobro skriveni iza glasačkih kutija u koje će ubaciti listić na kojem će zaokružiti svoju predsjednicu koja je tako fino osjetila njihovo mišje bilo, pa im svako malo tepa ono što miševi vole i žele čuti, uvijeno i dvosmisleno, upravo onako kako svima nama dade misliti što je ona zapravo mislila, odnosno što je mislila reći između redova. Jer pogađate, bizarno bi bilo misliti kako bi predsjednica dizala desnicu ako žito u Slavoniji nije dovoljno naraslo, kao što bi bizarno bilo misliti kako je njena izjava povezana s ustašama. Njeni miševi itekako dobro znaju što ona misli i na koji način ona misli i zbog toga ć je ponovno zaokružiti, smijući se nama glupanima koji razbijamo glave što su oni mislili i na koji su način mislili. 

Sve ono što se misli i što će se misliti u narednom periodu isključivo je vezano samo za jednu stvar, a ona je daleko i od Argentine i od „Udjela đavla“ Denisa de Rougemonta koji je davno kazao kako politička religija počiva na krvi, rasi, tradiciji i mrtvima. Nadodao bih - i na miševima, miševima u službi predizborne kampanje.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Hina/EPA/David Fernandez

Ovaj tekst nastao je uz potporu Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija u sklopu projekta "Korak dalje: Izazovi europske Hrvatske"