“Žena stoji, kao kapija, na izlazu kao i na ulazu ovoga svijeta” - Ivo Andrić

Nestalo je puno stvari iz moga djetinjstva. Nestalo je u vremenu puno dragih ljudi i dragih lica, danas i moje polako nagrizaju bore, a uspomene ostaju u njima kao otisci dlana u pijesku. Nestali su albumi, nestao je mali plastični BMW na baterije i jedan A4 papir na kojem sam svojoj majci za Osmi mart u slikarskom tušu otisnuo svoj dlan. Taj presavijeni komad papira koji je čuvala pokazala mi je danas kada sam joj donio ružu kao i svake godine na ovaj dan. Izvadila ga je iz starog prašnjavog albuma i pokazala mi moj, ali i svoj život na njemu. Taj otisak dlana dječji je, ali na njemu su duboke i jasne crte, crte koje mi je ona urezala kroz život, crte poštenja, crte njenog odricanja i ono najvažnije, crte njene ljubavi. 

A njene ruke? Ruke su to koje su ti ispravljale zadaće, ruke koje su te podizale s poda, ruke koje su te zbunjena i nesretna tješile, krijepile te i davale ti životnu snagu, davale ti bezuvjetnu ljubav, onakvu kakvu mogu dati samo te ruke, izbrazdane venama i vremenom. Vremenom provedenom uz vas i za vas. Ruke su to koje nikad ništa drugo od života nisu ni tražile osim vas.

Današnjim muškarcima žena je opet, kao što je nekad davno bila, sluškinja, spretna domaćica, uzorna radnica koja radi i blagdanima i prekovremeno. Današnjim muškarcima žena je, ako karijeru podredi obitelji, kriva sama sebi, današnji muškarac je konformist, hedonist i žena mu je teret, lutka koja mu u društvu donosi prestiž.

Žena je u mom djetinjstvu bila centralna figura. Žena je bila majka, žena nas je učila povijesti i književnosti, žena nam je kuhala, žena nam je šivala, Žena nas je odgojila. Svi smo mi produkt ustrajnosti žena i svi mi to jako dobro znamo, s koliko smo ljubavi odrasli, ljubavi naših žena koje su nas ispratile u život. Žene su bile onaj ključan segment našeg odrastanja, formiranja, našeg komoditeta, naših muških slabosti. Naša snaga bile su naše žene, žene koje su nas dizale krvavih noseva, žene koje su od dječaka napravile muškarce kojima će se jednog dana ponositi, koje će gledati kako poštuju neke druge mlade žene. Naše majke tako su nas odgajale.

Danas nema onih malenih, ali bitnih znakova pažnje koje bi kao društvo trebali pokazivati našim ženama. Danas nema poštivanja, nema svijesti da iako živimo u dubokom patrijarhatu, našim privatnim svijetom vlada i oduvijek će vladati matrijarhat. Ma koliko se mi kao društvo sramili toga i to nijekali. Nema ih ni na Osmi mart, barem u ime sjećanja na borbu žena kroz povijest za emancipaciju ii ravnopravnost. Današnji muškarci srame se te borbe i smatraju je nečemu sličnom borbi „drugačijih“, dakle borbom manjine, nebitnom i neprirodnom.

Nekada je Osmi mart ili Međunarodni dan žena imao sasvim drugačiji i duboki smisao (FOTO: Pixabay)

Ženama poslodavci predbacuju kada drže do obitelji, današnji poslodavci vole kazati da je njihova radna sredina zapravo njihova jedina “obitelj” pa ih tjeraju da rade prekovremeno, dvokratno i nedjeljom. Ženama se uskraćuje zaštita, žene se nekažnjeno udara (jer tako vam je to u braku), žene su obespravljene, ako mi ne vjerujete pohodite bilo koji trgovački lanac, bilo koju trgovinu ili ured van radnog vremena. Na tim mjestima zateći ćete žene kako susprežu suze dok preslažu police, dok čiste zahode svojih direktora iako su završile fakultete, dok se smrzavaju na buri, čiste snijeg ili gazdin automobil parkiran pred trgovinom.

Našim ženama i danas je sasvim običan dan, dan u kojem ih se kinji, ponižava i vrijeđa, dan u kojem ih se licemjerno izdvaja iz društva koje je ponovno zatvoreno, agresivno, nepravedno i isključivo. To više nije dan u kojem se sjetimo svojih žena, majki, sestara, djevojaka. Današnji dan postao je žalosni aktivistički krik, ženski vapaj za pravednošću. Naše moralno urušeno društvo proslavlja ga neprimjetno, naše društvo nema vremena za takve vrste proslava koje “mirišu na socijalizam”. A naše žene koncem sedamdesetih i početkom osamdesetih sistem je izvukao iza “štednjaka”, iza muške dominacije i dao im šansu. Ženama bez fakulteta, ženama bez akademskih titula i izjednačio ih u pravima, dao im neovisnost kroz dostojanstvo zaposlenja, njihov “dinar.” Pamtim svoju majku u dane kada bi primila svoju mjesečnu plaću, pamtim joj izraz lica i neopisiv ponos na njemu, pamtim kako me vodila u grad i kupovala mi ploče, sitnice, male poklone kojima je davala do znanja cijeloj obitelji da je ravnopravni član, da je od tri kuta kuće, preuzela i onaj četvrti. 

Muški članovi moje porodice bili su ponosni na naše majke, naše bake, naše žene koje su ravnopravno nosile težinu života, kuhale, prale, peglale, ali i radile, doprinosile i to kroz osam sati radnog vremena, osam sati koji su im dopuštali da stignu sve naše potrebe za njima, kako u školi, tako i u životu. Moja majka stizala je na sve i na to je bila neopisivo ponosna. Današnje majke kada pitate kako žive, kazat će vam da ne stižu obaviti sve – posao na kojem se nad njima iživljava i obitelj koja je u današnjem ubrzanom vremenu u rasulu.

Današnji dan je dan suzbijene proslave, naše žene ga više i ne doživljavaju važnim danom u svojoj godini, današnji dan postao je atavizam nakon godina i godina poluilegalnih proslava, svjesnog zatiranja, negacije, pa i otvorena podsmijeha. Našim ženama danas se uručuju otkazi ako zatrudne, naša Hrvatska zemlja je napete muškosti, militantne i agresivne retorike, izbrijanih testosterona i domoljubne romantike. Naše žene, naše majke, stavlja se na pijedestal isključivo u reproduktivne svrhe i ide se tako daleko da se pokušava uvesti i zakonska zabrana da same odlučuju o svojoj reprodukciji, o pobačaju, o svojim intimnim stvarima u kojima jedino one mogu i moraju donositi odluke. U našem društvu uspostavljaju se neke nove, potrošačke svetkovine, no zaboravljene tekovine nikada neće i ne mogu izbrisati iz memorije moje generacije, memorije žena mog vremena, lica moje majke koje se ozari i danas kao nekada, iako kroz godine očekuje samo da me vidi sretna, ništa više.

Nekada je Osmi mart ili Međunarodni dan žena imao sasvim drugačiji i duboki smisao. Muškarci i djeca majkama, ženama, djevojkama nosili su cvijeće, ljubičice koje cvatu taj dan, ostavljali smo majkama otisak dlana na papiru, a one su ga čuvale kao najdragocjeniji dar, no ono najljepše bila je činjenica da nas se učilo kako svaki dan u našim životima treba biti Osmi mart, kako se moramo prema našim ženama kroz cijelu godinu odnositi tako, voljeti ih i duboko poštovati i kako će se oštro osuditi svaki teror partnera ili nadređenih, poslodavaca ili same države nad ženama.

Danas kada smo dovoljno odrasli da svoje majke više ne držimo za ruku, danas kada imamo svoje žene, majke naše djece, imamo dužnost i moralnu obavezu da svoju djecu učimo pravim vrijednostima. Ustanimo na svaku nepravdu prema našim ženama, pokažimo snažno i odlučno da smo muškarci, slabi i ponizni pred njima, ustanimo za njihova prava, ali i za njihovo dostojanstvo. Pokažite našim majkama, našim ženama danas da su od vas napravile ljude. To će im biti najveća nagrada i najdraži poklon, a skroman cvijet samo je znak pažnje, kao i sasvim običan otisak dlana na papiru.

Kada ga vaša majka usporedi s onim iz vremena kada vas je podizala, žrtvovala se zbog vas, iako vi ne vjerujete da ga ona još čuva, a čuva ga, vidjet će svoju nagradu kroz vrijeme. Linije dlana djeteta kojeg je pretvorila u muškarca.

Lupiga.Com

Naslovna fotografija: Flickr/MelissaHillier