Davno sam upoznao Beksa. Mesokombinat je upravo završavao smjenu, nekoliko stotina metara sjevernije od Rječine, mesari su otvorili ventil da se isprana krv izlije u mutnu zelenkastu rijeku, pa onda i prelije u Mrtvi kanal. Tu, na jednoj klupici, na putu prema Kontu, sreo sam jednog prijatelja iz Pomorske škole, s njim je bio Bekim. Pružili smo si ruke, bila je ‘87., ili ‘88., ne znam sad, ali taj momak sa širokom, toplom šakom govorio je riječki, izgledao riječki, pozvali su me u Kont. I tako smo se sretali, na koncertima, na Kontu, u Palachu. Često je nekud odlazio, netko ga je čekao, nekome je išao. Tek sam kasnije saznao da je on ustvari iz Brčkog. Kasnije ću ja otići u vojsku, a kad se vratim dočekat ću Beksa u klupama tadašnjeg Pedagoškog fakulteta. Neko smo vrijeme i sjedili zajedno. Sve ga je zanimalo. Mene malo što.

Veliki književnik Bekim Sejranović napustio nas je jučer u četrdeset i osmoj godini života. Iza sebe je naš drug Beki ostavio niz sjajnih romana i kratkih priča, zbog kojih su ga mnogi nazivali najtalentiranijim književnikom generacije u regiji. Uz to je iza sebe ostavio i jedan sasvim neobičan film. Radi se o dokumentarcu koji je planiran sasvim drugačije od onoga u što se na koncu pretvorio. „Od Tokija do Morave“ zapravo je prvenstveno priča o Bekimu, koju je režirao Japanac Moku Teraoka. Sama slučajnost spojila je Mokua i Bekima. Naime, Moku je htio putovati i snimati, a Bekim se nakon više od desetljeća života u Norveškoj često želio vratiti na Balkan. Sam će reći kako je u Norveškoj osjećao da je nešto izgubio, iako je bio svjestan da toga nečega više jednostavno nema.

Prilikom rekonstrukcije najvećeg praškog trga Václavské náměstí radnici su nedavno našli stotine djelića židovskih nadgrobnih ploča prekopavajući kamene kocke od kojih je sastavljen čuveni praški trg koji je u svojoj povijesti bio poprište raznih dramatičnih događanja i političkih protesta. Većina kocki bila je postavljena naopako, a kad se okrenu na nekima su vidljive brojke, odnosno godine rođenja i smrti, na nekima hebrejska slova, Davidova zvijezda … Neke su bile bez znakova, jer im je površina izbrušena i ispolirana. Dijelovi židovskih nadgrobnih ploča od mramora, granita i ostalih materijala iskorišteni su za popločavanje centra prijestolnice 70-ih i 80-ih godina za vrijeme vladavine komunističkog režima u Čehoslovačkoj. Radi se o nacističkoj praksi korištenja židovskih nadgrobnih ploča u popločavanju trotoara i u ostalim građevinskim radovima.

S tugom i boli obavještavamo vas da nas je napustio naš drug Bekim Sejranović. Sjajni književnik i vrijedni prevoditelj iznenada je preminuo u 48. godini života. Sve što u ovom trenutku možemo napisati čini nam se sasvim besmisleno i suvišno. Ono što treba reći o Bekimu možda je najbolje rekao on sam u svom romanu „Nigdje, niotkuda“ za koji je dobio prestižnu Nagradu Meša Selimović, a koji opisuje jedinu konstantu u njegovom životu – nigdje i niotkuda. „Tako se osjećam. Sve mi je nekako privremeno. Nije to počelo kad sam otiš'o u Norvešku, nego kad sam bio još klinac. Starci se razveli, stara otišla u Rijeku, stari u Beograd, a ja ost'o kod nene i djeda. Onda bi oni dolazili kod mene, pa bi' ja onda otiš'o kod njih. Onda bi me vraćali. Tamo – vamo. Nisi navik'o da si rahat. Radi u tebi taj neki crv". rekao nam je jednom prilikom.

Turska verzija poznate talijanske pjesme „Bella ciao“ koja je diljem svijeta postala sinonim otpora, zaorila se s više turskih džamija, umjesto poziva na molitvu. „Bella ciao“ se čula s minareta u pokrajini Izmir, a pretpostavlja se da su „posao odradili“ hackeri koji su upali u sustav i umjesto automatskog uobičajenog ezana namjestili emitiranje pjesme koju su proslavili talijanski partizani. Ovaj nesvakidašnji čin otpora dolazi u trenutku kada je Turska u završnoj fazi pretvaranja u vjersku državu gdje se zatiru osnovna ljudska prava i kada su pobornici sekularizma i bilo kakvi oponenti turskom predsjedniku Erdoğanu progonjeni i zatvarani. Špekulira se kako se radi o političkoj akciji vezanoj uz bend Grup Yorum koji je godinama žrtva političke represije, zbog čega su njegovi članovi pokrenuli štrajk glađu od posljedica kojeg je umrlo njih dvoje.

Četrdeset pamučnih maski i dvije bočice dezinfekcijskog sredstva dobila je nakon 52 dana karantene Udruga roditelja za djecu najteže invalide i djecu s teškoćama u razvoju „Anđeli“, koja inače skrbi o 227 bolesne djece, dakle djece koja su potpuno bespomoćna bez njege i vremena svojih roditelja, stručnih logopeda i terapeuta. Deset stručnjaka, samo napomene radi, radi u samoj udruzi, a s obzirom da imamo tehničku Vladu, pitanje je kako će i s kojim sredstvima osigurati njihov angažman u udruzi, dok sama udruga nakon 15 godina borbe s institucijama zbog financijske situacije vjerojatno prestaje sa radom. Toliko ta djeca vrijede u očima naše Vlade u odlasku i Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. Manje, na primjer, nego Ana Karamarko ili Marko Grubnić.