Napokon je vidjelo dana ugledao treći album Valentinota Boškovića, prvog bračkog astronauta iz 17 stoljeća. Valentino je, kao što, sigurni smo, znate, još uvijek u Svemiru, putuje još otkako se s bračke Vidove gore 1646. godine raketom lansirao iznad nebesa i sakrio se iza zvijezde Sirius. Vratit će se tek 14. veljače 2046. godine kada će na mjestu odakle se lansirao održati spektakularni koncert za koji su karte već odavno u prodaji. Album se zove „Velika Praska“, i to je treći Valentinov nosač zvuka, nakon izvrsnih „VSSR-a“ i „Marsovske Listine“ te kompilacije „Vodič kroz galaksiju za redikule“. Sniman je od 2018. godine, a u međuvremenu su Branko Dragičević i Josip Radić, duo koji stoji iza Valentinota Boškovića, objavili gotovo sve singlove s albuma, od kojih je zasigurno najpoznatiji „Adio Trafikonte“ koji su napravili u suradnji sa Sašom Antićem i TBF-om, kao posvetu novinaru Predragu Luciću.

Dugogodišnja nebriga o zdravstvenom sustavu ovih dana, nažalost, stiže na naplatu. U tjednu kada broj zaraženih koronavirusom iz dana u dan rapidno raste, a bolnički kapaciteti se nezaustavljivo pune, Hrvatska liječnička komora u dramatičnom apelu pozvala je umirovljene liječnike da na raspolaganje sustavu stave svoje znanje i stručnost te tako pomognu zdravstvenim ustanovama. Dakle, trenutak je kada se treba prisjetiti HDZ-ovih velikana u resoru zdravstva. Ovdje ćemo rezervirati prostor za jednog od posljednjih u nizu, Milana Kujundžića, ministra zdravstva Republike Hrvatske do siječnja ove godine. Rečeni je 2017. godine, u vrijeme kada su iz HUBOL-a upozoravali da zdravstvenom sustavu nedostaje 4.300 liječnika, gostujući u jednom dominikanskom samostanu rekao kako „nekad jedan svećenik u bolnici vrijedi više od 20 doktora“.

Punih četvrt stoljeća prošlo je otkako je nezaboravnog Miljenka Smoju pozvalo da se pridruži redakciji kojoj nitko i ništa ne promiče, u firmu koja nema problema s kašnjenjem honorara, (auto)cenzurom, obaveznim rukoljubom vlasniku i inim sitnicama što zamaraju vječnosti nezanimljive drugorazrednike novinarske profesije. Međutim, Miljenku Smoji vrag ne da mira, pa nas svako toliko iznenadi novim tekstom, ispunjavajući davno obećanje dano u "Dnevniku jednog penzionera". Ukoliko netko nije imao priliku uputiti se o kakvom Smojinom obećanju se radi, sada će je dobiti, dvadeset i pet godina nakon njegove smrti - "Ja ću se javjat s neba oli iz pakla, jebe me se, glavno da se javjan. I ako je nebo demokracija, a pakal socijalizam, potpuno mi je svejedno di će me sveti Petar bacit. Čak pri u pakal, sigurno je tamo više interesantnoga svita za činit intervjue i reportaže."

Nije li dirljivo kada naš premijer osuđuje, traži da se zaustavi govor mržnje, a upravo je njegova politička organizacija taj isti govor mržnje osmislila, uvela i odgojila u generacijama Hrvata? Oštro osuditi, hitno zaustaviti, spriječiti i procesuirati, dakle, što uvaženi premijeru? Kada desetljećima uzgajate, brižno odgajate mržnju, homofobiju, fašizam, rasizam i mržnju, sve upakirano u pseudo domoljublje, što bi po vama, uvaženi premijeru, vi trebali požnjeti? Kada ste za potrebe svoje politike, za sve protekle izbore, bili spremni revidirati povijest, izbaciti antifašizam i njegove zasade iz udžbenika i iz svjetonazora, kada ste tolerirali budnice, crne košulje i ekstremizam na tribinama, što ste mislili da će taj isti na koncu polučiti? Kakvu ste generaciju mogli dobiti, generaciju odgojenu na konstantnim ugrozama, ratnim psihozama koje vječno traju, posebno u vašoj politici koja nikako da završi s tim poglavljem naše novije povijesti?

Kako će izgledati ovogodišnji Zagreb Film Festival (8. - 15. studeni), uslijed epidemiološke slike koja je potpuno (ne)predvidiva, za sada nije poznato. No, ono što je poznato je činjenica da 18. ZFF, koji ulazi u svoju punoljetnost i ove godine ima sjajan filmski program. Naime, ovaj tjedan organizatori su objavili kako će se u festivalskom repertoaru naći i neke regionalne uspješnice koje su Lupigini filmski kritičari u svojim tekstovima ocijenili izvrsnima. U prvom redu tu su „Tereza 37“, scenaristice i glavne glumice Lane Barić u režiji Danila Šerbedžije, potom „Koncentriši se, baba“ Pjera Žalice, „Otac“ Srđana Golubovića s Goranom Bogdanom u glavnoj ulozi te „Pun mjesec“, debitantski film Nermina Hamzagića. Nakon što su domaćini festivala „protjerani“ iz Kina Europa, u kojem se glavni program ZFF-a proteklih godina održavao, festival se ove godine vraća tamo gdje je i počeo svoju priču prije 18 godina – u Kino SC.

Nije li to skroz nevjerojatno? Apsurdna je situacija da Hrvati od svih najgore misle o vladajućoj garnituri, ali su ipak staroj vladi i starom premijeru glatko dali novi legitimitet da državu vode i iduće četiri godine. Istina, izlazak na izbore bio je samo 47 posto što govori o posvemašnjoj apatiji birača, ali je pobjeda i legalna i legitimna. Većinski nezadovoljni Hrvati očito su većinski procijenili da birajući Plenkovića biraju najmanje zlo. A što bi tek bilo da smo za premijera birali Bernardića? Hrvatski problemi golemi su zato jer se dugo talože i ne rješavaju u odnosu na društvene i političke probleme u gore nabrojenim zemljama. Može se Plenković hvaliti koliko hoće, ali mala je vajda od toga i malo tko toj samohvali vjeruje. Trebao bi barem pokušati postati državnik, pa i u ovoj maloj zemlji, iskreno i vjerodostojno mjeriti Hrvatsku u europskom kontekstu i biti predvodnik hrabrih reformi društva kako bi makar i malo-pomalo mijenjali svoj položaj na tim europskim ljestvicama.